Da li književnost ima veze sa izgradnjom i očuvanjem nacionalnog identiteta? To nas dovodi do pitanja: šta je nacionalni identitet? Ovde u Britaniji smo opsednuti tim pitanjem, posebno otkad je 2005. uveden test za dobijanje državljanstva, obavezan za sve imigrante koji konkurišu za britanski pasoš. Vlada je objavila knjigu Život u Britaniji, iz koje imigranti treba da se obuče, i u njoj ima nekih važnih istorijskih podataka (na primer o Magna Carti), ali i pokušaja da se opiše kako mi Britanci, navodno, provodimo vreme i šta nam je najvažnije.

Jednom prilikom sam na internetu radila test da vidim da li sam dovoljno informisana za pravu Britanku. Dobro sam prošla na istorijskim pitanjima. Ove druge stvari su mi išle malo teže. Nisam mogla da navedem četiri nacionalna verska praznika po pravom redosledu (Sveti David, Patrik, Đorđe i Andrej). Mislila sam da je PG za Britance jedna od najomiljenijih vrsta čaja u kesici. I jeste – ali je u knjizi PG zapravo skraćenica za “Parental Guidance”, što je oznaka u filmskom klasifikacionom sistemu. Ispravno sam odgovorila na pitanje šta treba da uradimo ako slučajno prospemo nečije pivo u kafiću – treba da ponudimo da im platimo drugo. (Iako sam se dvoumila između tog odgovora i drugog, tj. da se pripremimo za tuču na parkingu. To je možda bliže istini, bar u nekim kafićima.)

Knjiga Život u Britaniji je pokazala da je nemoguće složiti se oko toga šta je zapravo taj britanski identitet za koji emigranti apliciraju. Kolumnisti su zapenili od besa. Izgledalo je kao da se niko ni sa kim ne slaže. A jasno se vidi i zašto. Ono što je nekima bitno, na primer verski praznici, meni ne znači apsolutno ništa. Čak se i naše „ključne“ vrednosti svakodnevno dovode u pitanje. Država kaže da, ukoliko želimo da budemo Britanci, moramo da se pridržavamo „tradicionalnih vrednosti međusobne tolerancije, uvažavanja i poštovanja prava drugih“. Ali šta u slučaju kada se tolerancija ukrsti sa slobodom govora? Da li bi trebalo da tolerišemo muslimanske propovednike koji kritikuju homoseksualnost? Da li će sve veće državne subvencije verskih škola pospešiti toleranciju ili dovesti do još ozbiljnijih podela?

Šta je sa književnošću? Može li beletristika da izgradi naš nacionalni identitet kada je država u previranju, kada (uprkos zvaničnoj verziji) u ovoj zemlji ne možete pronaći dvoje ljudi koji će se složiti oko toga šta smo to mi i koje su to naše vrednosti? U ovom modernom, multikulturalnom, geografski nesputanom svetu, možda je i književnost ostala bez korena. Osećaj raskorenjenosti raste kako pisci i knjige putuju svetom. Univerzitetski odseci za postkolonijalnu književnost svakako nisu u dosluhu s vremenom. To smo prevazišli. V.S. Najpol je govorio o pisanju „sa periferije“. Ali više ne postoji centar prema kojem bi se margine merile. Jer da postoji, sam Najpol i njegova vila u Viltširu bili bi u njegovom središtu.

To nije samo pitanje geografije ili migracionih pravaca. Radi se i o trendovima u beletristici. Danas smo svi postmodernisti. Ili makar moramo odati priznanje ideji da beletristika ne može verno oslikavati život pojedinca. A ako beletristika nije sposobna ni za to, koje su onda šanse da ispriča priču o jednom narodu?

Ja verujem u sasvim suprotnu tvrdnju – da beletristika, možda više nego ikad, igra ključnu ulogu u tome kako jedna nacija doživljava sebe. Navešću dva primera iz Sjedinjenih Država. Oba se tiču izuzetno značajnih događaja. Prvi je roman Toma Pijace Utočište, koji govori o dve porodice iz Nju Orleansa uhvaćene u uraganu Katrina. Pijaca je napisao i jednu vrlo dobru knjigu eseja o Katrini, ali tek roman pruža čitaocu priliku da zastane i razmisli o tome šta su zapravo ta katastrofa i vladin odgovor na nju (ili nedostatak odgovora) značili za njene žrtve. Kod Katrine, kao i kod drugih značajnih događaja na zapadu, izveštavanje je bilo brzo, masovno, napeto i često netačno. Publicistika to u neku ruku ispravlja; ona ima ključnu ulogu u otkrivanju laži. Ali upravo beletristika otkriva istinu; emocionalnu istinu koja tačno oslikava stanje uma jedne nacije, dok se katastrofa i njene posledice odvijaju. U današnje vreme, kada informacije stižu u nepouzdanim talasima, i kada nam se 24 časa dnevno nudi „analiza“ sa lica mesta, sve češće imamo potrebu za nečim što na dublji način tumači nacionalne događaje. Divni roman Džozefa O’Nila Netherland prikazuje mrak i raspadanje Njujorka nakon jedanaestog septembra, i uspeh tog romana potvrđuje tu potrebu.

Naravno, jedan narod se ne definiše samo značajnim događajima. Jedino što mi u Britaniji možemo sa sigurnošću da kažemo o našem nacionalnom identitetu jeste to da se on menja svuda oko nas, i to brže nego ikad ranije. Ne postoji bolji način da se ova promena ispita nego u beletristici. Danas imamo nacionalnu književnost koju stvaraju različiti glasovi, od kojih su mnogi došli iz drugih zemalja. Ali time što predstavlja mnoštvo ideja, tema i perspektiva, ona ne gubi na značaju. Upravo je takve stvari i čine našom nacionalnom književnošću.  Pruža nam verniju sliku nas samih od one iz neuspešnog državnog beletrističkog eksperimenta pod nazivom Život u Britaniji.

Monika Ali je autorka romana Staza od cigala, Alentejo Blue i najnovijeg U kuhinji

Monika Ali, The Atlantic, avgust 2009.

Preveo Ivica Pavlović

Peščanik.net, 25.08.2009.

IZBEGLICE, MIGRANTI