Foto: Predrag Trokicić
Foto: Predrag Trokicić

Nekada sam bio otporan čovek, imun na masovne strahove. Mogao sam da podnesem sve, osim zvanične gluposti, svakoga osim budale na važnom mestu. Bio sam na mestima gde su me glupani učili pameti a kukavice hrabrosti.

Odlučan otpor njima uz teška pičkaranja do granica tuče, koštao me je davno zaboravljene ideje o karijeri: svi su bilansi danas besmisleni. Ništa od toga nije vredelo za mene osim moje žustre pobune, koja je sve što sam u javnom životu postigao.

U prva dva pasusa ovoga teksta se ne hvalim niti žalim, moj otvoreni brutalni sukob sa vođstvom radikalske menažerije, lako je proveriti u novinskim arhivama iz devedesetih. Trideset godina posle, zatočenik sam vanrednog stanja, a svi radikalski oblici su jošte živi, njihovo je reptilsko gnezdo plodno i vlada mojim i svačijim ostacima slobode.

Kako podneti sve ovo? Po mom ne baš malom iskustvu, teže nego bilo šta drugo. Godine 1999. sam se slobodno spasavao od bombi kako sam umeo, a ovih dana sam pod stražom onih koji tvrde da su mi oteli sve od slobode da bi me spasli. Raduje me kad se čujem ili dopisujem sa ljudima koji dele moj prezir prema jurodivima. Uz njihovu pomoć bežim od socijalne smrti. Od toga se niko ne može izbaviti sam.

Dok ovo pišem, premijerka saopštava da je ovaj dan najtragičniji: po broju mrtvih i bolesnih. I da će biti novih teških mera, koje bi morale da budu usklađene sa totalitarnim limitima: verovatno karantin za sve, bez granica trajanja. Spasavanje od smrti onih koji su već umrli. Badava smo se izolovali od svega, Ana preti svojim muklim tenorom, kaplarskim tonom, kao da sam u njenom a ne u svom dvorištu. Voleo bih da mi kaže šta da uradim kako bih se na duže vreme otresao njenih ili njegovih proročkih kataklizmičnih nagoveštaja, i mogao mirno, po ko zna koji put da pročitam Ludaka, čarobnu knjigu Isaka Baševisa Singera.

Očekuju nas još crnji dani. Ali, građani nisu krivi za ono što čini bolest. Dodatno će biti pritvoreni svi koji su u stalnom zatvoru. Da li je to moguće? Jeste, naravno. Statistika je uzaludna kalkulacija post festum. Ovde je koketiranje sa tragikom patetična odbrana od istinske propasti. Ona se neguje kao svakodnevna propoved, usmerena ka masovnom osećanju krivice: zašto nismo na njihovoj strani ako su već oni protiv nas i tako čuvaju naše živote? A to su samo brojke u kojima nema ljudi, čovek je niko i ništa. Kao mrtav ostaje bezimen, ali je uračunat u zastrašujuću cifru, i jedino u tome je njegov neobeleženi posmrtni trijumf. Svaka žrtva bez imena postaje strašilo. Premijerka nije u stanju da razume pojedinca i njegovu sudbinu. Nju i njenog šefa zanimaju samo brojke koje im daju varljivu nadu da strašan poraz mogu da izbegnu ili ga zataškaju bezočnim lažima.

Dok se prave bilansi, čija je strava čitljiva samo u dimenzijama ličnih tragedija, neizbežno se postavlja pitanje budućnosti, uz literarnu nedoumicu da li takvo nešto uopšte postoji. Jedna poznanica mi je onomad iznela svoju strepnju: ne znam, bojim se, nisam sigurna da ću ikad više smeti da se ljubim!

Epidemija nam je svaki ljudski kontakt učinila ogavnim, a poljubac odvratnim zaboravljenim i zabranjenim ritualom, koji stremi ka arhaičnoj fosilnoj kategoriji. Dodir može da bude smrtonosan danas, ko tvrdi da neće biti takav zauvek? Ko će se uopšte usuditi da se oproba u nastavljanju ljudske vrste, ima li potencije i strasti u strahu od razmene pljuvačke i delikatnijih telesnih tečnosti?

Dan posle! Budućnost ispunjena stereotipima: više ništa neće biti isto! Izreka slična jeziku nedarovitih reportera: publika je bila naš dvanaesti igrač, ostavili smo srce na terenu; ništa nismo mogli protiv kosookih majstora celuloidne loptice iz zemlje izlazećeg sunca; mreža je bila začarana; sudija je delio nepravdu; nije nas htela lopta!

Šta to neće biti isto, osim izgledne masovne ljubavne apstinencije i delotvorne seksualne kontrarevolucije? Sve će biti isto ako ne odlučimo drugačije. Epidemije nisu menjale istoriju, nego ljudi koji su ih preživeli. Ovde će to svakako biti većina. U stvari, i pored mita o cikličnom toku povesti, nikada, posle bilo čega, ništa nije bilo isto. Nova generacija se sigurno sprema da razjuri ova čudovišta.

Moralo bi da sledi renoviranje ambijenta u kome živimo. Izlaganje radikala u muzejima izumrlih nakaznih vrsta, bio bi to zamrznuti oblik Parka iz doba tiranije tokom zaraze. Nije više moguće da ista kolonija ljudi na vlasti upravlja nekom novom tragedijom. Svi znamo taj oblik života od početka njihove evolucije.

Život posle kraja imaće smisla u lekcijama koje nije lako zaboraviti. Biće suviše skupo da čekamo novu katastrofu kroz koju će nas voditi iste kreature. Ako ih se odmah ne reše bolji od nas, izrasli iz ove tragedije, biće to propast koja se odvija beskonačno.

Bojim se da bi smrt mogla da bude večna – rekao je G.G. Markes nekoliko godina pre svog odlaska. Znao je da kosač ne mora da se čeka, on je uvek tu, pre i posle.

Ma kakvo ime sebi nadenuli, radikali nikoga ne mogu da spasu smrti. Oni to ne umeju niti žele. Oni su uvek bili a i sada jesu samo njen pouzdani glasnik.

Peščanik.net, 04.04.2020.

KORONA

The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)