Foto: Darija Bađul

Foto: Darija Bađul

Protesti studenata (i drugih građana) protiv autoritarne vlasti i nepoštenih izbora bacili su duboku senku na legitimnost izbora Aleksandra Vučića za predsednika republike. Okidač za ulične proteste bili su nepošteni predsednički izbori i Vučićeva obest da protivnike mora pregaziti u prvom izbornom krugu. Drugog kruga nije smelo biti ni po koju cenu. Zbog te patološke namere, izborni uslovi su bili do te mere pogoršani da otkad u Srbiji postoje višestranački izbori, oni nikada nisu bili toliko nepravični, prljavi i do zla boga mučni. Saša Janković je u pravu kada kaže da je Vučić „oteo mesto predsednika“. Protesti su direktna posledica Vučićevog predoziravanja vlašću, a ovakvi prljavi izbori su logičan ishod njegovog gaženja demokratije tokom cele njegove vladavine. Prvi put u istoriji, on je sa mesta predsednika vlade i gotovo apsolutne vlasti koju je već imao, krenuo u trku za predsednika republike. Sve funkcije je već oteo, falilo mu je još samo mesto predsednika republike da se kompletira.

Već po svom nazivu – Protest protiv diktature jasno ukazuje da su uzroci nezadovoljstva duboki i da su se u tišini gomilali godinama. Građani su ćutke podnosili dramatično pogoršanje socijalnih, ekonomskih i političkih uslova života. Osiromašenje građana izazvala je rigidna politika štednje umanjivanjem penzija i plata (dok se na drugoj strani bacalo), pretvaranjem radnika u jeftinu radnu snagu bez ikakvih prava, neisplaćivanjem zarada i osiguranja, visokom nezaposlenošću i zapošljavanjima sa partijskom knjižicom. Osim toga, korupcija i nesposobnost gušili su inovativno preduzetništvo i postavljanje privrede na zdrave osnove. Ovakva ekonomska politika, koju oficijelni ekonomisti iz MMF-a podržavaju, odvijala se u političkom ambijentu koji je uništavao demokratske slobode, medije i institucije zarad uspostavljanja lične vlasti jednog čoveka, koga „krase“ loša prošlost i nepristojna lična svojstva. Koliko god uličnu pobunu niko nije predvideo, šira slika današnje Srbije govori da se ona već dugo čeka i da je dobrodošla. Možemo se samo uzdržano nadati da je sa Protestom i prethodnim okupljanjem oko Saše Jankovića, predsedničkog kandidata, otpočela borba protiv autoritarnog i nepravednog režima.

Već sam navela neke razloge za široku pobunu građana. Ali, vredi postaviti pitanje šta je to Vučić prevideo i kako je dozvolio da ga studentske demonstracije iznenade. Jednostavan odgovor je da on ne zna šta se tokom poslednjih tridesetak godina u Srbiji dešavalo na strani kojoj nije pripadao. On ne zna da su građani Srbije napredovali uprkos kataklizmi kroz koju su prolazili i kojoj je on zdušno doprinosio. Nije znao da se u Srbiji ozbiljno drži do poštenih izbora i da s time ne može biti šale. Mnogo cipela je pocepano i batina popijeno za poslednje tri decenije da bi se osvojila demokratija. Urezalo se to u svest građana. S jedne generacije na drugu, prenosile su se priče o šetnjama, batinama i pobedi i stigle do današnje „facebook generacije“. Stečene slobode verifikovane su na svim izborima posle Petog oktobra, sve dok Vučiću nije palo na pamet da likvidira taj naš jedini kolektivni uspeh i uništi opoziciju. I tu je prekardašio. Niko pre njega nije zlostavljao izborne protivnike, terao ih u mišju rupu da se nigde ne vide, niko nije ucenjivao građane, niti pokušao da falsifikuje izbore po privatnim kućama. Činjeno je to toliko neoprezno da se na društvenim mrežama valjao snimak „porodične igre“ sa biračkim listićima. Vučićeva korumpirana policija je ovaj blamantni snimak ekspresno okarakterisala kao izbornu šalu. Tobože su se neki veseljaci u Novom Pazaru igrali punjenja izbornih kutija. Nema te budale koja će u ovakvu „istragu“ poverovati.

Demonstranti su u prvim danima postavili zahteve koji su se odnosili na slobodne i poštene izborne uslove, tražeći smene u institucijama koje učestvuju u izbornom procesu, kao što su REM, RIK i RTS. Kako su se protesti širili i trajali iz dana u dan, tako su se i zahtevi širili na sistemske promene. To je bio mač sa dve oštrice. Glavni cilj Protesta je postala smena Vučićevog autoritarnog režima i celokupne korumpirane političke klase. Sada kada sve zahteve imamo u celini (svesni da su oni veoma različiti), treba reći da su ti mladi ljudi napravili prilično dobar politički program.1 I tu se srećemo sa najvećim problemom. Kako se velike promene koje ovaj program predviđa mogu pokrenuti, a kamoli ostvariti na ulici? Demonstranti su se našli pred nerešivim zadatkom. Što su im ciljevi bili temeljniji i po prirodi stvari dugoročniji, to je ulična energija više slabila i protest se više osipao. Šetaš, ali cilj je mnogo daleko. Mnogima je postalo jasno da su za smenu Vučićevog režima potrebne godine predanog rada i organizovanog angažmana. Treba se osposobiti za tako veliki poduhvat. Akteri demonstracija 1996/97. tromesečnim protestima su izvojevali ispunjenje konkretnog zahteva – vraćanje pokradenih izbornih rezultata, ali se za smenu Miloševića opozicija pripremala još skoro četiri godine. Zoran Đinđić je uspeo da od Demokratske stranke napravi moderan politički instrument, sposoban da se izbori sa autoritarnom vlašću, ali i dovoljno otvoren da okupi i ujedini sve postojeće stranke i pojedince. Brojna i ozbiljna istraživanja o rušenju autoritarnih sistema na velikom broju slučajeva su dokazala da je jedini način da se autoritarni sistem pobedi ujedinjenje svih demokratskih stranaka, pokreta i pojedinaca. Treba napraviti dva tabora – režimski i opozicioni.

Za sada te jedine ispravne strategije nema. Tome nehotice doprinosi i Protest protiv diktature zauzimanjem ideološke pozicije da sa opozicijom ne treba imati nikakve kontakte i da njeni predstavnici nisu dobrodošli u protestne šetnje. Protest se nije povezao ni sa novim pokretima, kakav stvara Saša Janković kao najuspešniji predsednički kandidat. A to bi bio mudar potez – pridružiti se Saši i tako sačuvati Protest i ojačati novu opoziciju. Ova ekskluzivnost (jednako su daleki i opozicija i vlast) potiče koliko od radikalizma („juriš na nebo“), toliko i od nasedanja na Vučićevu propagandu o „mračnim silama prošlosti, koje su uništile Srbiju, kojima on neće dozvoliti povratak“. Pritom je i Protest za Vučića „mračna sila prošlosti“ baš kao i opozicione stranke i svi njegovi protivnici. Samo je on dobar i marljivo radi za Srbiju koju voli iznad svega. Svi ostali su mrzitelji i njega i Srbije. Čini mi se da Protest nije shvatio da se ništa ne može uraditi ako se Vučiću dozvoli da svojom propagandom i opasnom mašinerijom uništava demokratsku opoziciju. Čini mi se da učesnici Protesta misle da je to okej, jer su njima i vlast i opozicija isti. Pokazalo se da su Vučićevi napadi uspeli da onesposobe opoziciju za kontrolu izbora. Kad nisi u stanju da kontrolišeš izbore, ispao si iz igre. To se potvrdilo na ovim izborima: opozicija nije bila u stanju da ih kontroliše. Izbori su zapravo već u prvom krugu bili oteti, direktnom podvalom koja ne može da se dokaže. A ne može da se dokaže jer je RIK koji je krađu omogućio njegov, a i trojica koalicionih partnera iz Sandžaka su u Vučićevom timu. A tamo je bilo najviše lažiranja. Njegova je i policija, njegovi su i mediji i tako od regularnih izbora nije ostalo ništa. A kakvi će izbori biti zavisi i od sposobnosti i snage opozicije.

I na kraju, vredi se zapitati da li Protest može da se oživi i uspe? Postoji samo jedan način. Da se razbiju etikete koje Vučićeva propaganda lepi na čelo demokratskoj opoziciji i svakom pristojnom kritičaru. Zato bi trebalo pozvati poznate i nekorumpirane političare da se prošetaju zajedno sa demonstrantima i dogovoriti se sa njima o saradnji. I konačno, takav potez bi onemogućio Vučićevu tajnu policiju da sa Protesta pravi one idiotske slike „političara“ koje dokazuju da je Protest politički (što je idiotski samo po sebi). Kada bi na slikama bili pravi političari, službe bi dobijale bolje i ubojitije slike u kompletu sa studentima – da imaju pravu stvar za uspomenu i dugo sećanje.

Peščanik.net, 21.04.2017.

IZBORI I PROTESTI 2017.

________________

  1. Ovako sam sumirala programske zahteve Protesta protiv diktature:

    (1) Fer i slobodni izbori: uređivanje biračkog spiska, nepristrasno funkcionisanje RIK-a, REM-a i RTS-a, obavezni TV dueli, strogo sankcionisanje krađe glasova i ucenjivanja glasača, promena finansiranja kampanje, kontrola izbora itd;

    (2) Široke medijske slobode; razrešenje svih stranačkih i korumpiranih funkcionera u javnim preduzećima, razumevanje da se politika i političke stranke bave javnim interesima, a ne ličnim i privatnim koristima; decentralizacija i premeštanje političke moći na lokalni nivo; departizacija društva;

    (3) Socijalna pravda i odbacivanje neoliberalne ekonomske politike, što uključuje zaštitu prava i poboljšanje statusa svih radnika (promena zakona o radu), zaštita životnog standarda stanovništva, i u potpunosti javno finansirano i svima dostupno obrazovanje i zdravstvo.

The following two tabs change content below.

Vesna Pešić, političarka, borkinja za ljudska prava i antiratna aktivistkinja, sociološkinja. Diplomirala na Filozofskom fakultetu u Beogradu, doktorirala na Pravnom, radila u Institutu za društvene nauke i Institutu za filozofiju i društvenu teoriju, bila profesorka sociologije. Od 70-ih pripada peticionaškom pokretu, 1982. bila zatvarana sa grupom disidenata. 1985. osnivačica Jugoslovenskog helsinškog komiteta. 1989. članica Udruženja za jugoslovensku demokratsku inicijativu. 1991. članica Evropskog pokreta u Jugoslaviji. 1991. osniva Centar za antiratnu akciju, prvu mirovnu organizaciju u Srbiji. 1992-1999. osnivačica i predsednica Građanskog saveza Srbije (GSS), nastalog ujedinjenjem Republikanskog kluba i Reformske stranke, sukcesora Saveza reformskih snaga Jugoslavije Ante Markovića. 1993-1997. jedna od vođa Koalicije Zajedno (sa Zoranom Đinđićem i Vukom Draškovićem). 2001-2005. ambasadorka SR Jugoslavije, pa SCG u Meksiku. Posle gašenja GSS 2007, njegovim prelaskom u Liberalno-demokratsku partiju (LDP), do 2011. predsednica Političkog saveta LDP-a, kada napušta ovu partiju. Narodna poslanica (1993-1997, 2007-2012).

Latest posts by Vesna Pešić (see all)