Pikaso u Kući legata, foto: Peščanik

Pikaso u Kući legata, foto: Peščanik

Od rušenja u Savamali, koje je obavljeno pod fantomkama u izbornoj aprilskoj noći 2016, u Srbiji je ustanovljeno jedno pravilo. Koncentracija događaja, javnih i tajnih, u vreme predizborne tišine i izbora koji slede, baš kako dramaturgija i nalaže, raste neverovatnom brzinom. Tako je i u vreme predsedničkih izbora 2. aprila sve delovalo naizgled mirno u proceduralnom smislu. Pobeda je objavljena slavodobitno, trijumfovalo se u prvom krugu kao što su lokalni žreci to i najavljivali. Takva pobeda je neminovno uticala na odluke koje su donesene već iste večeri, dok je novi predsednik pevao Kaljinku. Apsolutna moć naprednjaka je potvrđena, čime je dato zeleno svetlo za sve planove i programe koji su se prethodnih nedelja i meseci spremali. Računalo se s činjenicom da će se sada sve raditi bez „zvocanja“, što je najvažnije u jednoj demokratskoj atmosferi koja je u Srbiji kreirana sa Vučićevim osvajanjem svih nivoa vlasti. Tako su i novosadske vlasti pomislile da je kucnuo čas za što brže sprovođenje programa, pre svega u kulturi, budući da je za prestonicu Vojvodine ovo godina nulta, bar kada je u pitanju projekat Novi Sad – Evropska prestonica kulture 2021.

Za Obrada Bobu Škrbića, novopostavljenog v. d. direktora Studentskog kulturnog centra Novog Sada, mesec mart bio je višestruko značajan, jer je na njegovom početku, negde u vreme raspisivanja izbora, postavljen na to mesto. Pre njega je ovu instituciju vodio Zdravko Vulin, za vreme čijeg mandata su ustanovljeni mnogobrojni urbani programi, a prostor poznat kao Fabrika, inače nekadašnji magacin od 430 kvadratnih metara u alternativnoj kulturnoj zoni poznatoj kao Kineska četvrt, postao je mesto važnih događanja. Škrbić je sa preuzimanjem novosadskog SKC-a prihvatio i projekte koji su bili u fazi produkcije kao što je to bio slučaj sa predstavom beogradskog režisera Zlatka Pakovića. Pripreme predstave „Don Kihot – šta su danas vetrenjače i odakle vetar duva“ posetio je početkom marta i sam Obrad Škrbić zajedno sa bivšim direktorom Vulinom, kako bi proverio šta to zapravo preuzima sa funkcijom vršioca dužnosti. Tom prilikom je, prema rečima režisera Pakovića, Škrbić pokazao zadovoljstvo ovim projektom, naglasivši da će on „sve obaveze koje SKC ima prema ekipi predstave ispuniti, te da je ekipa sjajna a ideja dobra“. Paković, Nikola Đuričko, Boris Milivojević i ostali članovi glumačke postave mogli su nesmetano da nastave sa radom, sve do okončanja izbora 3. aprila.

Treće dramsko jedinstvo ovog zapleta je jedinstvo mesta, a ono je signifikantno baš kao i u slučaju beogradske Savamale. Novosadska Kineska četvrt, zapravo je kompleks bivše fabrike „Petar Drapšin“, koja je sa još 188 preduzeća, po odluci bivše Agencije za privatizaciju otišla u stečaj početkom 2015. godine. Bio je to samo prvi korak u onome što se valjalo iza brda, kao preteća senka divova koji bi mogli uznemiriti nervni sistem svakog don Kihota, osobito onog koji se već suočio sa savamalskim nedelima vlasti. Naime, sa ovog kulturno-istorijskog kompleksa, u kome je u međuvremenu novosadska alternativna kultura dobila svoj Kulturinsel, donošenjem novog urbanističkog plana, skinuta je zaštita i dozvoljeno je rušenje. Iako je Češki magacin zaštićen kao nepokretno kulturno dobro, sve oko njega to više nije. Novi urbanistički plan predvideo je u ovoj zoni izgradnju kreativnog distrikta, te „rekonstrukciju ili zamenu postojećih i izgradnju novih objekata“, što bi podrazumevalo nove „kreativne prostore“ po urbanističkoj formuli Su+P+T do P+2. Zaista, mnogo je bolje imati sve te etaže nego samo zidane magacine iz dvadesetih godina, koji se ionako ne mogu dobro prodati. Jedino se mogu ustupiti neprofitnim organizacijama koje „prave“ još uvek onu „običnu staru kulturu“, koja niti donosi profit, niti je kreativna, niti vlasti od nje imaju neke vajde. Naprotiv, samo pravi probleme i mnogo košta. Republičko i pokrajinsko ministarstvo za kulturu to više ne mogu da podnesu. A najgori je onaj slučaj kada se producira nešto poput Pakovićevog Don Kihota koji još želi da postavlja pitanja o tome odakle vetar duva u ovoj državi. Nove kreativne industrije u novom kreativnom distriktu neće se zanositi tim glupostima već će se okrenuti „brendiranju“ grada, kako je to objasnio Nemanja Milenković, direktor Fondacije „Novi Sad 2021“. „Gađajmo mesec i pogodićemo zvezde“, ističe on svoj poslovni kredo.

Sam izborni dan za Obrada Bobu Škrbića mora da je počeo jednom rekapitulacijom, budući da je tačno godinu dana ranije poslao poruku javnosti, koja ne samo da je dobro pročitana već mu je uzvraćeno višestruko. Tog 2. aprila 2016, Škrbić je za portal NsHronika.rs dao kratak intervju pod naslovom „Na prvom mestu početi sređivanje Kineske četvrti jer tu leži ogroman potencijal!“. Tri pitanja i tri jednoznačna odgovora bila su formulisana kao apsolutna pohvala gradskih vlasti, projekta Novi Sad 2021, kao i samog gradonačelnika Miloša Vučevića. Jedino što ga je mučilo mogla je biti blizina premijere Don Kihota, koja je bila najavljena za 11. april. Bio je to deo slagalice koji se nikako nije uklapao u njegovu, odnosno gradonačelnikovu, odnosno Mirovićevu, a zapravo Vučićevu viziju razvoja buduće prestonice kulture. Ono malo što je video na Pakovićevoj probi u Beogradu, kao i priče koje je skupio o njegovom prethodnom radu nisu mu ulivale poverenje. Zato je odahnuo kada je premijer Vučić iste večeri objavio svoju apsolutnu pobedu. Tada je odlučio da već sutradan smogne snage i otpiše Pakoviću u duhu novog optimizma koji se širio iz izbornog štaba SNS-a. To je i učinio narednog jutra, 3. aprila u 11.05, napisavši u mejlu „da se predstava Don Kihot, dogovorena za 11. april u Fabrici otkazuje zbog nedostatka finansija“. Bio je to pogrešan korak Obrada Škrbića.

Početak studentske pobune protiv diktature dogodio se krajem istog dana. Izlazak mladih gnevnih ljudi na ulice zbunio je jedan deo građanstva, dok je vlast bila užasnuta uprkos premijerovom osmehivanju i veličanju sopstvenog modela demokratije. Optimizam od prethodne večeri počeo je ubrzano da se topi kako su se protesti produžavali, jer oni su na svetlo dana, uprkos medijskoj cenzuri, počeli da iznose istinu o svemu onome što je bilo potisnuto opštom kampanjom vlasti o privrednom rastu, povišenoj stopi zaposlenosti, uspešnosti reformi, borbi protiv korupcije i smanjenju siromaštva. Studentski protesti su na svetlo dana izneli i do tada nevidljive građanske inicijative, kao što je recimo „Spasimo Kinesku četvrt“; njen predstavnik, radijski voditelj Daško Milinović, u jednom trenutku je izjavio da su vlasti Novog Sada odbacile sve primedbe na plan regulacije Kineske četvrti, jer je „neko bacio oko na tu zonu i od nje hoće da napravi još jedan besmislen projekat, nekakav tržni centar ili nešto slično, pod plaštom projekta Novog Sada kao Evropske prestonice kulture“. Stvari su se sa protestima zakotrljale u neželjenom smeru za Vučića i njegovu elitu, a samim tim i za jednog v. d-a iz Novog Sada. Otkazivanje predstave predstavljalo je samo dolivanje ulja na vatru. I posle petodnevnog vajkanja na nemaštinu, milionske dugove SKCNS-a, Škrbić je opozvao mejl od 3. aprila, isto onako kako su studentski protesti zaustavili naprednjačku euforiju u Srbiji. Don Kihot je naprečac „vraćen“ a da niko živ, ponajmanje Škrbić to više nije umeo suvislo da objasni.

Međutim, ovaj novi život Don Kihota, odnosno njegov povratak u novosadsku Fabriku, sada izgleda kao drugi čin drame, čiji se prvi čin odigrao pred očima javnosti. On je zapravo već izjahao u budući kreativni distrikt, a zapravo u privatizovani svet bivšeg kompleksa fabrike „Petar Drapšin“ i suočio se sa vetrenjačama. Njegov juriš na divove hteo je da spreči njegov bedni štitonoša, uvidevši da tamo, iza vetrenjača, ne stoji to u šta veruje sumanuti idalgo, već pre svega Agencija za privatizaciju Ministarstva privrede Republike Srbije, odnosno njena naslednica Agencija za vođenje sporova u postupku privatizacije (osnovana 29. januara 2016) čiji je zadatak da izvrši asanaciju svih privatizovanih zona u zemlji. Stoga don Kihotovo koplje, kao i oštrica studentskih protesta, nije usmereno ka mesecu i zvezdama, već ka korumpiranoj državi iza koje, svim svojim objedinjenim funkcijama, stoji Aleksandar Vučić.

Peščanik.net, 12.04.2017.

IZBORI I PROTESTI 2017.

The following two tabs change content below.
Saša Ilić, rođen 1972. u Jagodini, diplomirao na Filološkom fakultetu u Beogradu. Objavio 3 knjige priča: Predosećanje građanskog rata (2000), Dušanovac. Pošta (2015), Lov na ježeve (2015) i 3 romana: Berlinsko okno (2005), Pad Kolumbije (2010) i Pas i kontrabas (2019) za koji je dobio NIN-ovu nagradu. Jedan je od pokretača i urednik književnog podlistka Beton u dnevnom listu Danas od osnivanja 2006. do oktobra 2013. U decembru iste godine osnovao je sa Alidom Bremer list Beton International, koji periodično izlazi na nemačkom jeziku kao podlistak Tageszeitunga i Frankfurtera Rundschaua. Jedan je od urednika Međunarodnog književnog festivala POLIP u Prištini. Njegova proza dostupna je u prevodu na albanski, francuski, makedonski i nemački jezik.

Latest posts by Saša Ilić (see all)