Foto: Peščanik
Foto: Peščanik

Dogodilo se konačno i to da Srbija dobije dugo očekivani Zakon o agencijskom zapošljavanju (ZAZ), koji bi trebalo da reguliše oblast ustupanja zaposlenih, poznatiju kao „lizing“ radnika. Najavljivan predugo, pisan gotovo savršeno neefikasno, ZAZ je usvojen u Narodnoj skupštini bez prevelike medijske buke. Buku nisu stvarali ni sindikati, koji su se očigledno istrošili u prethodnoj borbi da u okviru radne grupe, a kasnije i u okviru Socijalno-ekonomskog saveta, pokušaju da uliju malo više smisla u odredbe ovog zakonskog teksta. U tome naravno nisu uspeli, pa je ZAZ usvojen iako nije dobio saglasnost Socijalno-ekonomskog saveta, time se pridružujući mnogim štetnim zakonima koji su imali istu sudbinu (podsetimo samo na izmene i dopune Zakona o radu 2014, ili Zakon o zaposlenima u javnim službama iz 2017).

Interesi krupnog kapitala, ovoga puta oličenog u velikim agencijama za lizing radnika, još jednom su pokazali kako se efikasno lobira za donošenje zakona. Naime, početna verzija koju je radna grupa sačinila i koja je bila predmet javne rasprave, nije bila sasvim loša – ja sam je čak u kritičkom osvrtu nazvao najkvalitetnijim tekstom koji je poslednjih godina izašao iz nadležnog Ministarstva za rad. Nakon javne rasprave je međutim tekst „dorađivan“, očigledno isključivo prema diktatu „stručne javnosti“ koju su činile velike agencije za lizing. Time je u velikoj meri upropašćen – ne samo da se Ministarstvo za rad nije osvrnulo na realne primedbe stručne javnosti, nego su u zakon vešto inkorporirana rešenja koja obesmišljavaju sav trud sindikata u okviru radne grupe. Ta druga verzija ZAZ naravno nije bila predmet javne rasprave i nastavila je svoj put ka usvajanju bez ikakve reakcije na besne komentare prevarenih sindikata. Scenario već viđen, nažalost praktično normalan kada je reč o nepostojanju socijalnog dijaloga i odsustva bilo kakve želje države da podrži radnike.

Šta takav ZAZ donosi novo, što se može smatrati dobrim? Najpre, dobro je što uopšte postoji pravna regulativa, koja nam je nedostajala celu deceniju u kojoj su agencije za lizing nesmetano radile potpuno nezakonito. Potom, dobro je što se uvodi neki red u delatnost ustupanja zaposlenih – kao posledica sistema izdavanja dozvola i registracije delatnosti, konačno ćemo moći da znamo ko se sve bavi lizingom radnika i koliko je takvih radnika uključeno u ove mehanizme. Konačno, dobro je što ZAZ predviđa da će se ustupati samo oni koji su u radnom odnosu, budući da su u najtežem položaju do sada bili radnici koji su ustupani po osnovu ugovora o obavljanju privremenih i povremenih poslova.

Sve ostalo što se može reći o usvojenom tekstu ZAZ je negativno.

Najpre, kontrola kvaliteta rada agencija spala je na inspekciju rada – koja i onako ne može da se pohvali efikasnošću i dovoljnim kapacitetima ni za postojeće nadležnosti. Kako će ova kontrola izgledati ostaje da se vidi, ali može se pretpostaviti da će postupanje inspektora rada biti vezano samo za vanredni inspekcijski nadzor, po prijavama. Nije jasno zašto su alternativni mehanizmi, među kojima je bio i onaj da se nadzor poveri i strukovnom udruženju, naišli na potpuno odbijanje radne grupe.

Sledeća velika zamerka svakako se tiče domašaja primene ZAZ. Propuštena je prilika da se iz lizinga radnika isključe čitave kategorije zaposlenih i čitave delatnosti. Prema ZAZ ustupiti se mogu i maloletna lica, kao i radnici na poslovima koji po svojoj prirodi nose veći rizik od prosečnog (a nisu formalno okarakterisani kao poslovi sa uvećanim rizikom, odnosno poslovi na kojima se ostvaruje beneficirani staž osiguranja). To su pre svega poslovi u građevinskoj industriji, u okviru koje se dešavaju smrtni slučajevi gotovo jednom nedeljno. Deluje apsurdno da ne postoje nikakva ograničenja i da će se nastaviti praksa dovođenja na gradilište neukih ili poluobučenih radnika, iako su sva crvena svetla u ovoj delatnosti odavno popaljena.

U vezi sa ovime, treba napomenuti i činjenicu da država i dalje može koristiti lizing radne snage kao i do sada. Bilo bi naivno očekivati da se interesi agencija koje su osnovane upravo samo zbog lizinga radne snage javnim preduzećima, tek tako zanemare. Ostaje da se vidi da li će se i koliko u tim slučajevima poštovati ZAZ, budući da je lizing u javnom sektoru do sada bio nepresušan izvor zloupotreba.

ZAZ uvodi u radno zakonodavstvo koncept „uporednog zaposlenog“, koji je veoma važan za jednak tretman i iste uslove rada svih zaposlenih kod jednog poslodavca bez obzira na to da li su došli preko agencije ili redovnim tokom zapošljavanja. „Uporedni zaposleni“ podrazumeva da radnik koji dolazi preko agencije ne može imati nepovoljnije uslove rada od radnika na istim poslovima koji već radi kod tog poslodavca korisnika. Ovaj koncept je međutim ostao nedorečen u samom zakonu, pa tako kada ustupljeni zaposleni dolazi da obavlja poslove koje niko drugi ne obavlja kod poslodavca korisnika, može da se primeni širi koncept „pretpostavljenog uporednog zaposlenog“, koji se ne vezuje za identične poslove već za isti stepen stručne spreme i osposobljenosti. Ako ni pretpostavljeni uporedni zaposleni ne može da se nađe kod poslodavca korisnika, zakon je nem šta se u tom slučaju dešava. Nije prihvaćen predlog da u tom slučaju takav zaposleni ima zaradu u visini prosečne zarade kod poslodavca korisnika. Ostala je umesto toga pravna praznina, koja će nesumnjivo biti maksimalno zloupotrebljavana na štetu ustupljenih zaposlenih.

Rešenje na koje su sindikati (s pravom) imali najviše zamerki, tiče se potencijalnog broja ustupljenih zaposlenih kod jednog poslodavca. Pravilo koje je postavljeno u ZAZ je jednostavno – poslodavac može angažovati do 10% radnika preko agencije ako su zaposleni u agenciji na određeno vreme (uz određena odstupanja za manje poslodavce), i do 100% radnika ako su zaposleni u agenciji na neodređeno vreme.

Ovakvo rešenje zaslužuje nekoliko kritika:

– Najpre ona koju su uputili sindikati: zašto se u trenutku kada u Srbiji ima oko 2% radnika angažovanih preko agencija, u odnosu na ukupan broj, omogućava da poslodavci bez ikakvih ograničenja taj broj upetostruče? Da li država otvoreno na ovaj način podstiče zamenu redovnih zaposlenih radnicima na lizing, kao da im već nije dovoljno teško?

– Potom, kako je moguće da se normira situacija u kojoj poslodavac može imati sve zaposlene na lizing? Ovo je nespojivo sa (zvaničnom) prirodom agencijskog zapošljavanja, kao i sa ciljem normiranja ove delatnosti u Evropskoj uniji. Dok se svugde ističe privremeni karakter ovakvog rada, čiji je cilj upravo da se zaposlenom u toku vremena koje provede kod poslodavca nametne i da zasnuje radni odnos kod njega, Srbija forsira lizing radne snage kao konačno i trajno rešenje za poslodavce. Takvi poslodavci će faktički izigrati ceo jedan deo Zakona o radu, o kolektivnim pravima zaposlenih. Ako poslodavac nema zaposlene (odnosno ima agencijske radnike kojima je poslodavac agencija) onda nema ni brige oko sindikata, kolektivnog pregovaranja… Sasvim dovoljno da poslodavci prihvate ovu opciju kao veoma ozbiljnu šansu da radnicima dalje zagorčaju život.

– Odredbom o 100% zaposlenih preko agencije se izigrava načelo jednakosti svih zaposlenih, budući da redovnih zaposlenih kod poslodavca nema. Time ne postoji ni uporedni zaposleni, kao ni pretpostavljeni uporedni zaposleni – to znači da poslodavac može ponuditi ustupljenim zaposlenima najniže moguće uslove rada koje zakon dozvoljava, bez obzira na tržišnu cenu njihovog rada i profit koji ostvaruje tim radom.

– Konačno, argument vlasti da su u situaciji kada nema ograničenja broja radnika na lizing u pitanju zaposleni u agenciji na neodređeno vreme i da je samim tim njihov radnopravni status stabilan i neupitan, jednostavno ne stoji. Tim pre što ZAZ predviđa jedan specifičan otkazni razlog koji Zakon o radu ne poznaje. Agencija kod koje je ustupljeni zaposleni u ugovornom odnosu na neodređeno vreme može takvog zaposlenog otpustiti u bilo kom trenutku, u periodu kada nije ustupljen nijednom poslodavcu korisniku, i to kao višak zaposlenih. Na ovaj način otpušteni zaposleni stiče pravo na otpremninu – ali kakvu? ZAZ reguliše zaradu ustupljenog zaposlenog koji je u radnom odnosu na neodređeno vreme na veoma čudan način. Takav zaposleni će za vreme perioda ustupanja imati zaradu koju određuje poslodavac korisnik, a koja je identična zaradi koju ostvaruju drugi zaposleni kod tog poslodavca na istim poslovima. Međutim, kada ne radi zaradu određuju agencija i zaposleni – sporazumno. Ovo praktično znači da će agencija po pravilu nametnuti minimalnu zaradu zaposlenom. Ni to međutim nije kraj. Sporazumno se određuje i procenat radnog vremena na osnovu kojeg se takva zarada računa – on može iznositi i 5%, ako se zaposleni sa time složi. To znači da zaposleni u vreme „pauze“ između dva poslodavca može dobijati samo oko 1.500 dinara zarade. Ako se zadrži u tom statusu tri meseca njegova otpremnina će iznositi 1.500 dinara pomnoženo sa brojem godina provedenih u agenciji i podeljeno sa tri, što je svakako minimalna cifra za agenciju, čak i nakon većeg broja godina. Dakle, agencija će uz minimalne troškove moći da se odrekne zaposlenog na neodređeno vreme, pa se ne može govoriti o tome da je njegov radni status garantovan i siguran. Naprotiv, verovatno će se u praksi dešavati da agencija, koja je (zlo)upotrebila radni odnos na neodređeno vreme sa zaposlenim, da bi omogućila poslodavcu korisniku da ima 100% zaposlenih preko agencije u nekom periodu – sasvim lagano tog zaposlenog otpusti kao višak nakon što joj više ne bude potreban.

ZAZ je pun i drugih nedorečenosti, pa tako nije regulisan veći broj pitanja o kojima će poslodavci i agencije tek naknadno razmišljati i tumačiti postojeća (skromna) pravila. Ipak, ubedljivo najšizofreniji deo zakona jeste onaj koji se odnosi na pravo ustupljenog zaposlenog na štrajk. ZAZ dozvoljava štrajk zaposlenog kod poslodavca korisnika, iako mu ovaj nije poslodavac u smislu Zakona o radu i Zakona o štrajku. ZAZ međutim reguliše da se taj štrajk mora odvijati u skladu sa Zakonom o štrajku, verovatno imajući na umu način štrajkovanja, najavu štrajka, minimum procesa rada, i slična pravila. Međutim, Zakon o štrajku sva ta pitanja reguliše isključivo u odnosu na zaposlenog i poslodavca – ustupljenog zaposlenog i poslodavca korisnika ne pominje. Kako onda ustupljeni zaposleni može da štrajkuje kod poslodavca korisnika, i ostane u granicama Zakona o štrajku – kada prema tom Zakonu uopšte nema pravo na štrajk kod poslodavca korisnika? Ova apsurdna situacija koja je stvorena nepreciznom i nedovoljnom normom ZAZ (kao i činjenicom da je Zakon o štrajku zastareo) dovešće do niza neprijatnih sporova, čim se krene sa primenom novog zakona u uslovima štrajka.

Opšti utisak je da je donet zakon koji je uredio oblast lizinga radne snage, tek toliko da bi se čekirala obaveza koja postoji prema Evropskoj uniji. Neuređena pitanja, pravne praznine, izazivanje kolizije sa drugim zakonima, širina primene lizinga radne snage, govore o tome da država nije ušla u postupak uređivanja ove oblasti radi ograničavanja prekarnog rada, već da bi se legalizovala dosadašnja nezakonita praksa agencija, uz minimalna ograničenja koja su nametnuta od strane propisa Evropske unije. Tvrdnja ministra da će ovaj zakon doprineti smanjenju rada na crno je besmislena; ako ništa drugo ZAZ će delovati destimulišuće na poslodavce koji ga poštuju, jer će im stvoriti veće troškove za zaposlene nego što su ih imali u stanju neuređenosti. Iz toga se vidi da će oni pre imati „računicu“ da ne prijave radnika, nego da ga angažuju preko agencije. Naročito su loše odredbe koje se odnose na implementaciju načela jednakosti ustupljenih i redovnih zaposlenih, koje je takođe jedno od osnovnih načela regulacije ove materije u EU. Ono je sprovedeno tako nedosledno i loše da se formalna jednakost može konstatovati, ali će u praksi biti značajnih razlika između dve kategorije radnika – pre svega u ostvarivanju kolektivnih prava. Ili kako bi to rekao urednik portala Radnik Miloš Vučković: ovim zakonom su svi zaposleni postali jednaki, ali oni i dalje nisu isti.

Peščanik.net, 12.12.2019.


The following two tabs change content below.
Mario Reljanović je doktor pravnih nauka, naučni saradnik na Institutu za uporedno pravo u Beogradu. Bavi se temama iz oblasti radnog i socijalnog prava, ljudskih prava i pravne informatike. U periodu 2012-2018. radio je kao docent i vanredni profesor na Pravnom fakultetu Univerziteta Union. Na istom fakultetu je u periodu 2009-2018. bio na čelu pravne klinike za radno pravo. Predsednik je udruženja Centar za dostojanstven rad, koje se bavi promocijom radnih i socijalnih prava. Saradnik je više drugih organizacija civilnog društva i autor nekoliko desetina stručnih i naučnih radova. Za Peščanik piše od 2012. godine.

Latest posts by Mario Reljanović (see all)