Corax, 30.11.2018, Danas

Corax, 30.11.2018, Danas

Dostojevski je genijalno odveo Raskoljnikova na Babina vrata da zvoni dva puta, iako je znao da ona neće otvoriti. Znao je to, jer je svojom rukom ubio Babu zelenašicu i Lizavetu koja se tu slučajno našla. Pa je morao i nju da klepi. Taj apsurdni čin povratka na mesto zločina i to da zvoni na vratima iza kojih leže žene stradale od njegove ruke, psihološki je uzbudljiv i gotovo logičan. Izdajnički pritisak savesti ne dozvoljava da se ubistvo potisne u zaborav. Ono stalno lebdi i vraća se sasvim kontingentno, u slučajnim i nepredvidivim situacijama. To je tako zbog one proklete automatske kazne, naše savesti, koja ne čeka tužilaštvo nego deluje odmah i trajno, dozivajući spoljašnju (institucionalnu) pravdu. Te sirene savesti ne mogu se ućutkati. Čuju se zauvek. Od ovog mehanizma automatske ljudskosti ne može se odustati, ali može doći do nestajanja spoljašnjeg, institucionalnog mehanizma, koji bi trebalo da javno potvrđuje ljudski poredak u liku zakona i da ga posle zločina vraća u normalu. Kada ne bi bilo tog dvostrukog mehanizma da zločin traži kaznu, unutrašnjim i spoljašnjim putevima, sve bi otišlo dođavola. Mi smo na pola puta ka tome. Spoljašnji, institucionalni mehanizam je srušen i zamenjen smešnom mašinom koja se zove poligraf. O tome je ova priča, da ne zaboravimo da savest uvek opstaje.

Setila sam se romana Zločin i kazna povodom vraćanja u fokus javnosti nerazrešenog ubistva Olivera Ivanovića. Ono neće da nestane. Vratilo se u trenutku kada se ne zna da li je sukob u Mitrovici pozorišna predstava u režiji srpskih i albanskih glavešina, ili se radi o stvarnom zaoštravanju njihovih odnosa. Verovatno je da ima i jednog i drugog – i pozorišta i stvarnog sukoba. A i nisu to sve isti ljudi, niti su sa iste strane; jedni traže priznanje Kosova u sadašnjim granicama, drugi za to neće ni da čuju, a treći agituju za tajanstveno „kompromisno rešenje“ koje za priznanje Kosova traži razgraničenje.

Poslednji sukob je izbio oko neuspelog pokušaja Kosova da bude primljeno u Interpol, na čemu je Srbija dosta poradila i u tome pobedila. Oko te pobede je bilo previše srpskog seirenja i u samoj Mitrovici, a ni državni agitatori se nisu uzdržali. Kao odmazdu za ovaj neprijateljski ishod, uz možda nerealna očekivanja Kosova, vlast u Prištini je odlučila da zavede 100 posto carinu na sve proizvode iz Srbije. Pogodilo se da su se baš tada oglasili kosovsko tužilaštvo i policija Kosova zaduženi za istragu ubistva Olivera Ivanovića. Ljudi su pozivani da svedoče, a policija je upadala u kuće i hapsila osumnjičene. Pokušano je hapšenje famoznog Milana Radoičića, ali on je već bio pobegao iz Mitrovice.

To je kontekst u kome se vratilo pitanje ko je i zašto ubio kosovskog političara Olivera Ivanovića. Kolale su neproverene priče o tome da za to može biti odgovoran Milan Radoičić, biznismen mafijaškog tipa i najmoćniji čovek Mitrovice koji je tamo žario i palio, bio strah i trepet. Čak je jednom prilikom išamarao Gorana Rakića, predsednika Srpske liste. I sada, po pisanju Danasa, on izaziva strah kod ljudi.

Saznanje o ovom moćnom čoveku čije ime nije smelo da se izgovori poteklo je od Rade Trajković, kosovske političarke. Nakon što je Oliver ubijen, ona je prva izgovorila njegovo ime za koje nikada pre nismo čuli. Neobično je važno to što je ona razotkrila lažnu priču o slobodnom Severu. On je bio porobljen od srpskih službi: „Daleko je Sever od slobode, naročito posle Briselskog sporazuma, kada suštinsku vlast sprovodi Milan Radoičić koji u međunarodnoj zajednici važi za čoveka iz mafije, onog snažnog regionalnog nivoa. On potpuno kontroliše život na Severu, određuje i dobro i zlo“. Nju iznenađuje da premijer Ramuš Haradinaj koji poznaje taj teren javno govori da se sa Radoičićem dogovara o projektima za Srbe na Kosovu. To premijera Haradinaja, tvrdi Rada Trajković, „stavlja u poziciju da mafiju doživljava kao legitimnog pregovarača“.

Tako je šira javnost odmah posle ubistva Ivanovića saznala za Milana Radoičića. Saznalo se i da je nekoliko meseci pre ubistva on indirektno označio Radoičića kao mafijaša koji gospodari Severom. Vučić je okupirao Sever udbašima u civilu koji su regrutovani iz redova kriminalog biznisa. Oni za disciplinovanje građana, kriminalno poslovanje i teror nikome ne odgovaraju, uživajući zaštitu sa vrha. Takav je status Milana Radoičića bio u Mitrovici.

Moj zadatak ovde je da istražim one lebdeće momente koje je izazvalo ubistvo Olivera Ivanovića. Internet je prepun odličnih tekstova, intervjua i slika koji potvrđuju moju „moralističku tezu“ da se ubistvo ne može obrisati gumicom. Napravila sam izbor tih momenata, dovoljno da shvatimo da ovo ubistvo nije zaboravljeno. Ono naprosto neće da prođe.

Šta se dešavalo u Beogradu posle ubistva

Održana je sednica Saveta za nacionalnu bezbednost. Predsednik Vučić se obratio građanima rekavši da je to ubistvo napad na sve Srbe i sever Kosova. Obećao je da će ubica biti pronađen. Dodao je da se ubistvo nije dogodilo na teritoriji koju kontrolišu službe Srbije, ali da on ipak donekle veruje da će prištinske službe profesionalno obaviti svoj posao. Ponudio je pomoć i zajedničku istragu.

Pažnju privlači naznaka da on već nešto zna, jer je rekao da „početnih indicija imamo, ali neću o tome govoriti dok nadležni organi ne budu govorili“. Na pitanje kome bi odgovaralo to ubistvo predsednik je odgovorio da on misli „da je svakome sve jasno, i kome bi na Kosovu odgovaralo, kome u međunarodnoj zajednici, kome na Kosovu ne bi, a kome bi odgovaralo ili ne bi u Beogradu“ (podvlačenje moje). Dodao je da tu nema neke velike misterije: „svakome ko je završio prvi razred osnovne škole sve je jasno i svi su sve razumeli“.

Na pitanje da li su službe bezbednosti imale informacije da je život Ivanovića ugrožen i da li se Ivanović žalio da mu neko preti, predsednik je odgovorio „da se naše službe ne bave televizijskim programima (sic!), kao i da je na sednici Saveta dostavljena informacija da nikakvih direktnih pretnji Ivanoviću nije bilo, osim dva poziva iz drugog dela Kosova“ (podvlačenje moje). Pokazaće se da je lagao.

I u ovom tragičnom momentu Vučić ne zaboravlja da grdi opoziciju, one „koji su opljačkali i upropastili državu i sve rade protiv Srbije, i danas koriste u svoje svrhe i ubistvo Olivera Ivanovića i lažu i izmišljaju. Sram vas bilo. To je malo reći za to kakvu štetu pravite svojoj državi i šta radite protiv svoje države“. Svi znaju, dodao je predsednik Srbije, kakvi su to lopovi i prevaranti. Svaki dan vode kampanju protiv njega, ali da bi bila glupost da se, kad bi se njemu nešto dogodilo, „za to okrive Amfilohije, Đilas ili Janković“.

Šta je govorio Oliver Ivanović

Krajem septembra 2017. Ivanović je za Vreme pričao o tome kako se situacija na Kosovu i Metohiji promenila za tri i po godine, kada je on konačno izašao iz zatvora:

„Od stotinak ljudi sa kojima sam razgovarao tokom prvih par nedelja na slobodi, nema nijednog koji u prvih par rečenica nije postavio pitanje bezbednosti. Da se odmah razumemo: ti ljudi se ne boje Albanaca nego Srba, lokalnih kabadahija i kriminalaca koji se voze u džipovima bez tablica (podvlačenje moje). Droga se prodaje na svakom ćošku, svaki roditelj strepi zbog toga. Bilo je toga i ranije, ali ne u ovolikoj meri i nisu se ti ljudi ponašali bahato kao sada. Policija sve to gleda i ne reaguje, pa se građani osećaju nezaštićeno, iako su u kosovskoj policiji na severu sve naši ljudi, Srbi. Neki od njih su iskusni policajci koji su ranije radili za MUP Srbije, ali ni oni ne rade ništa.“

Prema informacijama koje su stizale do javnosti, u razgovoru sa najvišim državnim funkcionerima Srbije Oliver Ivanović je označio Radoičića kao pretnju sopstvenoj bezbednosti. Ti razgovori su se odvijali par meseci pre i neposredno pre nego što je ubijen 16. januara 2018. godine.

Radoičića je Ivanović pomenuo i u intervjuu koji je za BIRN dao u oktobru 2017. godine u kojem ga je označio kao uterivača dugova bliskog SNS-u i kao ključnu figuru u zastrašujućem sistemu vlasti na severu Kosova. Novinara BIRN-a je zamolio da to ne objavljuje, plašeći se odmazde. U tom intervjuu koji je Oliver Ivanović dao neposredno pre atentata u kome je izgubio život, on je Radoičića označio kao neprikosnovenog vladara severnog Kosova. „Centar moći nije u zgradi opštine, nego zgrada opštine potpada pod ovaj drugi, neformalni centar moći“, rekao je Ivanović. I ovo: „Predsednik Vučić je pomenuo Milana Radoičića što mene zabrinjava iskreno rečeno, strašno me zabrinjava da on uzima njega kao primer borca za opstanak srpstva na Kosovu“.

Ivanović je zapravo aludirao na Vučićeve reči pohvale izrečene u septembru 2017. na konferenciji za novinare, kada je za Radoičića rekao da je jedan od pet ljudi koji čuvaju Srbiju na Kosovu (podvlačenje moje).

Da li je Vučić poznavao Milana Radoičića

O Radoičiću je 19. februara 2018. (posle ubistva) u intervjuu na Happy TV govorio predsednik Aleksandar Vučić. Tom prilikom je rekao da nikada sa Radoičićem nije razgovarao, ni telefonom ni uživo.

Međutim, tom „možda bahatom“ čoveku sa kojim, kako je rekao, nikada nije razgovarao, Vučić je na konferenciji za novinare 12. septembra 2017. pripisao zasluge za brigu o Srbima na Kosovu.

U martu ove godine za list Blic Aleksandar Vučić je rekao da ne poznaje Milana Radoičića: „Možda je bio na nekom skupu na kojem sam bio i ja, ali ne znam kako on izgleda, niti sam sa njim razgovarao“. Upitan da li je njegov brat bio na krštenju Radoičićevog deteta, Vučić je rekao da njegov brat nije bio na Kosovu pet godina: „Ja stvarno ne znam kakvu laž će izmisliti“.

Ipak, iako nepoznat Vučiću (što očigledno nije istina), svega nekoliko meseci kasnije, u junu 2018. Milan Radoičić je postao potpredsednik Srpske liste čiji članovi sede u skupštini Kosova. Tako je formalizovan njegov položaj u zvaničnim srpskim strukturama na Severu.

Odbrana Radoičića spasonosnim poligrafom

Na RTS-u je 26. novembra 2018. upriličen nastup Vučića, nakon pokušaja ROSU da uhapsi Radoičića. Razlog da predsednik gostuje u emisiji OKO na javnom servisu u 20 sati je bio sasvim jasan. On je javnosti saopštio da Radoičić nije ubio Olivera Ivanovića. Znamo da on ne bi smeo da daje takva saopštenja i da za to postoje drugi državni organi. Ali već smo navikli da on preuzima funkcije drugih državnih organa, dok su oni u položaju posluge čija je uloga da potvrde ono što on kaže.

I šta je rekao? Da je Radoičić koji je od nekih stranih službi i od strane nekih medija označen kao ubica, prihvatio poligrafsko ispitivanje (za razliku od nekih u Srbiji koji u pojedinim ranijim slučajevima to nisu želeli – verovatno je mislio na Bojana Pajtića), i da je on prošao poligraf. To što je „prošao“ poligraf bilo je dovoljno da predsednik Radoičića proglasi nevinim. Ta mašina apsolutne istine je presudila baš kao i u nekim prethodnim slučajevima, u kojima je trebalo dokazati nevinost Nikole Petrovića i Vučića u slučaju „državni udar“.

Vučić je decidno izjavio da Milan Radoičić nije ubio Olivera Ivanovića i da srpska policija od danas to može sa sigurnošću da tvrdi: „Ne samo da ga nije ubio, nego nije učestvovao ni u organizovanju, logistici, pomaganju, podstrekavanju“. Dodao je i to da kada ne bi bilo Radoičića, mogli bi da nađu nekog ko bi priznao da je povukao oroz, pošto Radoičić to nije mogao. Zašto nije mogao ostalo je nejasno. „A onda ćemo to zakačiti zvaničnom Beogradu, imaćemo dovoljno podrške od protivnika vlasti u Beogradu… poput Ðilasa, koji kaže da su isti Beograd i Priština. Na takve oni računaju, da mogu u svakom trenutku da kažu – on je, Radoičić je ubio… Ko bi nas tu oprao“.

Vučić je rekao i to da je Oliver Ivanović ubijen na isti dan kada su raspisani izbori u Beogradu (kakve to veze ima?) i da je neko birao taj poseban trenutak i da će se ustanoviti zašto. Podsetio je i na to da je Radoičić već bio ispitan još 21. februara ove godine u Kosovskoj Mitrovici.

Zatim ide kreščendo da su pre dva dana hteli da ubiju Radoičića; došli su, kaže, sa 52 čoveka na glavni ulaz i sa još 25 u garaži i dvadesetak njih u logistici.

Ucenjivan je i pripadnik narko-klana koji je uhapšen po poternici Crne Gore, kome je bilo nuđeno da optuži Radoičića kako bi upakovali celu priču i optužili zvanični Beograd.

Vučić je ukazao da je Milan Radoičić bio uvek prvi na braniku severne Mitrovice i da je bio čovek broj jedan za njenu odbranu: „On je, dok nije ubijen ovom kampanjom, bio čovek broj jedan za odbranu severne Mitrovice u smislu zaštite našeg naroda“.

Izjava Saše Jankovića kao svedoka

Ovo svedočenje od 28. novembra 2018. je veoma važno. Janković je tada na zahtev Osnovnog tužilaštva koje istražuje ubistvo Ivanovića dao iskaz u Tužilaštvu. Saša Janković je ocenio da je neobjašnjivo to što predsednik Srbije Aleksandar Vučić nije pozvan da da iskaz o osobama koje su ugrožavale bezbednost Ivanovića, s obzirom da je o tome morao znati gotovo sve. On je o tom ubistvu znao više nego bilo ko drugi, i to po sopstvenim iskazima koje je dao neposredno posle ubistva. Setimo se one „osnovne škole“ i svakoga ko je završio prvi razred…

Janković je na konferenciji za novinare naveo da je razlog njegovog saslušanja bio to što je često komunicirao sa Ivanovićem i upozoravao ga da je u opasnosti. Janković je informacije o ugroženosti života Ivanovića dobio od samog lidera SDP-a, naročito posle razgovora Ivanovića s predsednikom Srbije Aleksandrom Vučićem. Da je tog razgovora bilo, potvrdili su i Ivanović i Vučić.

„Ivanović je tokom sastanka sa Vučićem naveo ko, gde i kako mu je pretio i naveo je imena. Vučić ga je pitao da li planira saradnju sa Srpskom listom. Nakon što je Ivanović odgovorio da ne želi da sarađuje sa ljudima iz politike i kriminala, Vučić je 40 minuta (do kraja sastanka) ćutao“. Janković je dodao da je Ivanoviću tada rekao da je to „loš znak“, zbog čega je posumnjao da je Ivanoviću ugrožen život.

Janković je rekao da Vučić tužilaštvu nije rekao ko je pretio Ivanoviću, ali je pre dva dana javnosti na RTS-u kazao ko po njegovom mišljenju nikako nije bio umešan u njegovo ubistvo: „Saznali smo da Milan Radoičić nije ubio Olivera Ivanovića i to srpska policija od danas može sa punom odgovornošću da tvrdi, rekao je Vučić, naglasivši da je Radoičića kosovska policija ispitala još 21. februara“.

Po Vučićevom kazivanju, Radoičić je bio „čovek broj jedan za odbranu Mitrovice“. Od čega je branjena baš Mitrovica, kojoj je pretila najmanja opasnost u poređenju sa enklavama južno od Ibra, zašto je tamo zaveden udbaško-kriminalni teror i tražena apsolutna poslušnost, čemu je Oliver Ivanović očigledno bio smetnja i zbog čega je protiv njega vođena otrovna i sramna kampanja iz Beograda, pisala sam posle ubistva.

Sam Radoičić je dan ranije, pre pokušaja hapšenja, u pisanoj izjavi saopštio da nema nikakve veze sa ubistvom Ivanovića i da se kosovskoj policiji neće predati: „Neću im se predati, jer ne želim da budem iskorišćen kao preparirana lutka za pokazivanje onima koji vode specijalni rat protiv Srbije i srpskog naroda ili instrument u zataškavanju nečijeg gnusnog i zločinačkog napada na jednog od srpskih političkih lidera Olivera Ivanovića, posebno zato što oni nisu došli da me odvedu živog. Nisam bio najbliži prijatelj sa Oliverom Ivanovićem, ali nisam ubica i nikakve veze sa ubistvom nemam“.

Posle Vučićevog nastupa na RTS-u

Sve režimske novine su prenele Vučićeve ocene o Milanu Radoičiću, o pokušaju njegovog ubistva kako bi se na srpsku stranu i na predsednika Vučića lično prebacila krivica za ubistvo Olivera Ivanovića. Večernje novosti i drugi režimski mediji uglavnom su citirali Vučićeve izjave sa RTS-a.

Navešću nekoliko pojedinačnih ocena.

Ministarka pravde Nela Kuburović je 28. novembra dala zaista čudesnu izjavu. Izjavila je da je Radoičić saslušan kako bi se otklonila i najmanja sumnja da je učestvovao u ubistvu Olivera Ivanovića (podvlačenje moje). Valjda se prvi put od kad je sveta i veka saslušava neko ko „nikako nije kriv“. Obično se saslušavaju okrivljeni, a ovog puta se ispituje apsolutno nevin čovek!

Informer je na naslovnoj strani objavio: „Ubiti Radoičića – optužiti Vučića za ubistvo Olivera Ivanovića“.

Marko Đurić je u Politici rekao da je poligrafsko ispitivanje pokazalo da Milan Radoičić nije kriv za ubistvo, niti organizaciju ubistva Olivera Ivanovića i da su time pali u vodu planovi Prištine da se za to optuže Beograd i srpska strana. „Srpskoj policiji je pošlo za rukom (Radoičić je prebegao u Srbiju, primedba moja) da Radoičić da iskaz i to najboljim stručnjacima koje Srbija ima. Prošao je poligraf i utvrđeno je da nije počinilac, niti organizator tog zločina. Ta činjenica je iznervirala mnoge koji su priželjkivali da krivca doveka traže na srpskoj strani“.

Mučnina

Raskoljnikova je mučila savest. Moralna obaveza ga je rastrzala do psihotičnih stanja; zato je bio laka meta veštog islednika Porfirija koji ga je ispitivao kao da je kod Frojda doktorirao. Kazna ga je odvela u Sibir, gde je vreme provodio u moralnom rastrojstvu, sa Sonjom Mermeladovom, siroticom i prostitutkom koja mu se pridružila na robiji.

U slučaju ubistva Olivera Ivanovića je sve drugačije, sem lebdeće savesti koja čeka ime izvšioca i kaznu za njegovog ubicu. Dok se to ne razreši, ostaje mučnina koja neće da ode. Ona je individualna i kolektivna, jer se Oliver Ivanović bavio javnim poslom. Utoliko pre pitanje ko je i zašto ubio Olivera Ivanovića neće nestati, iako paradoksalno i kako je rekao predsednik Vučić „svi znamo“ ko je to učinio, i onaj koji je završio prvi razred osnovne škole. Momenat objave toga što svi znamo desio se u trenutku ljutnje Prištine zbog Interpola, kada je rešila da iz osvete denuncira Beograd.

Moj je utisak da je Oliver Ivanović stradao zbog svoje politike koja se suprotstavljala srpskoj nameri da se Sever izdvoji od Kosova i pripoji Srbiji. Kada je tačno odbačen Briselski sporazum i prihvaćeno „razgraničenje“ ne znamo; možda od onog oslikanog voza srpskim freskama koji je krenuo ka Mitrovici i bio zaustavljen u Raškoj. U tom kontekstu može biti da je Oliver Ivanović svojom samostalnom politikom od koje nije hteo da odstupi bio viđen kao smetnja. I možda je zato stradao.

Telo Olivera Ivanovića brže bolje je preneto u Beograd, iz Mitrovice u kojoj je živeo i u kojoj je morao biti sahranjen, među svojima, u svom gradu, u kome su ga građani masovno ožalili i shvatili ga ćuteći. Možda je sada jasnije zašto je vlast bukvalno otela Oliverovo telo i sahranila ga na Novom grobolju u Aleji zaslužnih građana. Otkud to da se posle onolikog proganjanja njegova porodica odjednom preselila u Beograd, a njegova žena dobila posao u vladi? Meni je bio najmučniji prizor Ane Brnabić i Marka Đurića kako na sahrani ucveljeno kleče na njegovom grobu. Neukus i moralno blato.

Peščanik.net, 03.12.2018.

KOSOVO
UBISTVO OLIVERA IVANOVIĆA

The following two tabs change content below.

Vesna Pešić, političarka, borkinja za ljudska prava i antiratna aktivistkinja, sociološkinja. Diplomirala na Filozofskom fakultetu u Beogradu, doktorirala na Pravnom, radila u Institutu za društvene nauke i Institutu za filozofiju i društvenu teoriju, bila profesorka sociologije. Od 70-ih pripada peticionaškom pokretu, 1982. bila zatvarana sa grupom disidenata. 1985. osnivačica Jugoslovenskog helsinškog komiteta. 1989. članica Udruženja za jugoslovensku demokratsku inicijativu. 1991. članica Evropskog pokreta u Jugoslaviji. 1991. osniva Centar za antiratnu akciju, prvu mirovnu organizaciju u Srbiji. 1992-1999. osnivačica i predsednica Građanskog saveza Srbije (GSS), nastalog ujedinjenjem Republikanskog kluba i Reformske stranke, sukcesora Saveza reformskih snaga Jugoslavije Ante Markovića. 1993-1997. jedna od vođa Koalicije Zajedno (sa Zoranom Đinđićem i Vukom Draškovićem). 2001-2005. ambasadorka SR Jugoslavije, pa SCG u Meksiku. Posle gašenja GSS 2007, njegovim prelaskom u Liberalno-demokratsku partiju (LDP), do 2011. predsednica Političkog saveta LDP-a, kada napušta ovu partiju. Narodna poslanica (1993-1997, 2007-2012).

Latest posts by Vesna Pešić (see all)