Foto: Peščanik
Foto: Peščanik

Teško je pomiriti se sa tim, ali građanska Srbija je doživela kliničku smrt. Vanredno stanje je proglašeno mimo zakona a protivno ustavu, bez vremenskog ograničenja. Ljudi su pod ključem, na ulicama policija i žandarmerija, policijski čas postaje mračno strašilo koja će obeležiti pamćenje generacije današnjih osnovaca. Vojska nosi duge cevi, puške su napunjene, inače čemu bi služile prazne? Skupština ne postoji, grupa nedostojnih ljudi, na čelu sa opskurnim Gospodarom zaraze, preuzela je apsolutnu vlast i ukinula život.

To je državni udar.

Radeći svojevremeno obimnije istraživanje o tipovima, oblicima, ciljevima i rezultatima državnih udara, tragao sam za najboljom definicijom ovog modela preuzimanja vlasti. Tih određenja ima mnogo i svakome od njih nešto bitno nedostaje, taman koliko ima i ekscentričnih avanturista, ludaka, čudovišta i teških bolesnika ili vlastohlepnih pretendenata na apsolutnu moć. Ali u svim slučajevima, u principu tragičnih pohoda ka vrhu, vođa državnog udara je već na vlasti, ili sasvim blizu.

Pitanje, koje bi čitalac mogao da postavi i sebi i meni, moglo bi da glasi: pa šta onda traži?

Odgovor je sasvim jednostavan: vlast. One njene delove ili domene koji mu još nisu u šakama, a bili su opsesivna želja, nasuprot demokratskim ograničenjima. Državni udar nastaje u času kad budući tiranin zaobiđe, suspenduje ili silom ignoriše ono što bi mu inače onemogućilo zavođenje nekontrolisanog samovlašća. Dakle sve ono što mu nije bilo dostupno, niti je moglo biti dok su postojale demokratske procedure i građanske slobode.

Pandemija je bila savršena prilika da se udar izvrši u ime naroda i njegovog zdravlja. Nije bilo potrebe za razrešavanjem protivrečnosti u složenoj pučističkoj dijalektici. Logika kriminalnog preuzimanja neustavne vlasti sadržana je u izmišljenoj dilemi između udara ili smrti. Ako ne budem moćan da učinim sve po svojoj volji, mnogi će umreti. Ako umru uprkos mojoj svemoći, krivica je njihova, jer moju svemoć nisu razumeli kao svoju prednost.

Sakrivanje iza ambijenta bolesti i smrti, posebno je nečasna pozicija izvršilaca udara. Ali, u tom poslu nema morala i časti, inače ne bi bilo ni zarobljavanja građana, već okovanih strepnjom od bolesti i obolelih od oduzimanja prava na kretanje.

Šta je apsolutni vladar morao da uradi kako bi opravdao svoj kriminalni upad u slobodni posed građana Srbije? Da utera strah, da preti novim strahom i masovnim umiranjem ako njegov autoritet bude pod sumnjom. I da tu sumnju rasteruje pokazivanjem nepostojeće odlučnosti. A onda da učini podvige koji će omogućiti da bude i ostane to što je postao. Da podmićuje svoje zarobljenike njihovim novcem, da patetičnim i po opšte zdravlje opasnim hodoljubljem po Srbiji deli opremu koja nije njegova. Morao je da učini sve da bude shvaćen ozbiljno, čak i uz groteskne mahnite ispade i izlive nejasnih i neiskrenih emocija.

Trebala mu je neosporna podrška legitimne sile.

Ali u državnim udarima sila prestaje da bude legitimna, pre nego što oni koji njome rukovode ne pobede na izborima.

Izvršioci državnog udara su samim tim činom izgubili izbore, i na vlasti su ilegalno.

Ministar policije, ministar odbrane i načelnik Generalštaba su saučesnici bez otpora u tom napadu na slobodu zemlje. Nema dokaza da su se oficiri srpske vojske ponašali časno i da su bili na strani građana.

Toplički centar za demokratiju i ljudska prava, podneo je savršeno sročenu krivičnu prijavu Tužilaštvu za organizovani kriminal, protiv Aleksandra Vučića, Ane Brnabić i Maje Gojković. Sve zbog sumnje da su proglašenjem vanrednog stanja, bez sazivanja Skupštine Srbije izvršili državni udar.

To su navodno uradili kao pripadnici kriminalne grupe koju je oformio Vučić, a u cilju sticanja neograničene političke moći i uvođenja autokratskog modela vlasti pojedinca primenom političke sile.

Tužilaštvu je predloženo da se navedenim licima odmah odredi pritvor, zbog opasnosti da bi mogli da ponove krivično delo. Kako bi ga uopšte ponovili? Tako što bi potencirali već učinjeno i našli nove oblike surovosti.

Rekao bih da je ova krivična prijava istorijska u zarobljenoj Srbiji, čista literatura u logičnom obrazloženju teških nepočinstava, pa taj akt ovim tekstom javno potpisujem. Kriminalna grupa je na vlasti, što znači da je opasna po državu i njene građane, pa i po javno zdravlje, budući da je bolest izgovor za ukidanje demokratije.

Ali, i srpsko pravosuđe je pod državnim udarom. No, svejedno, sve je više ljudi koji precizno definišu stanje stvari, a definicija glasi: kriminalci su uhapsili građane Srbije.

Možda smo konačno razumeli šta nam je činiti.

Peščanik.net, 18.04.2020.

KORONA

The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)