Stensil na zidu: Grb Crvene zvezde

Foto: Predrag Trokicić

Nekada sam voleo tu igru; sada mi je nekako postala mučna, prljava i nejasna. Evo me pred skrušenim priznanjem da ne znam o čemu je uopšte reč i odakle potiče smisao jurcanja gomile jakih somina za naduvanim kožnim puvalom. Fudbal, šta je uopšte to?

Moguće je da nekakvo objašnjenje dolazi od Zvezdana Terzića, funkcionera Zvezde, koji je probao da objasni „sjajan bilans“ svog tima u ovoj berićetnoj godini, nešto po ovdašnjim njivama, a bogami i po svetu.

U toj živahnoj eksplikaciji, uz brojne retorske bravure poput one „da je lopta bila okrugla, a mi smo ostavili srce na terenu“, ovo je bila najuspešnija sezona kluba, ko zna od kada, ihaj haj!

Dobro, moguće je da je Zvezda zaradila nešto para, pa više nije pred utrnućem. Ali uz jedan slučajni izuzetak, ona jeste bila vreća za golove, tužni evropski autsajder, nemoćni amaterski igrački pogon napravljen da bude nadmeni pevac na ovom prljavom bunjištu. Crveni patuljak, ništa više.

Pa ipak, priznajem da me za to nije briga; ovde više ne pomaže ni nešto gorkog hleba ni mnogo nameštenih igara. Reč je o duhovima koji tumaraju po Srbiji, ili lebde nad njom, ne mogući da se skrase, jer niko od nas nema saznanje, niti nam je to uopšte dostupno: gde duhovi borave. I jesu li oni ostaci mrtvog ili esencija živog, dolaze li uz dobru volju, ili da stežu, dave, pa i udave u svom nejasnom pohodu među narodom, ili da pomognu u nemoći pred izmišljenim bogom i teškim ljudima.

Terzić nam je otkrio bar deo tajne: ništa od onoga što je bilo dobro za Zvezdu, a tek će biti bolje, ne bi bilo moguće da „Vučićev duh nije lebdeo nad Marakanom“.

Ovde se već nalazimo pred enigmom o nestvarnom i natprirodnom i nedoumicom o slobodnom kretanju živog i neživog u prostoru, bez priznavanja sile teže i drugih, prilično strogih prirodnih zakona. Uveče često delegiram svoju nezavisnu misao, koja svrne na špricer do Avalice, pa lupi u stub ispred Cecine kuće i nađe se nad zamračenim hramom one nestale igre. Lebdi li nešto u belom i menja li oblik dok leprša nad tim svetim mestom, čuvajući ga tako ukleto od ukletih satana i sandžama, da bi ovde već opisani zaludni trudbenici bili zaštićeni kad jurnu za jedinim predmetom svojih sportskih želja: loptom. Nekadašnji huligan se uzdigao do aveti koja leti nad huliganima. Za razliku od Terzića, ne videh ništa.

Dok njegov duh lebdi nad Marakanom, gde je Vučić? Ko bi to znao, možda je na tajnom komandnom mestu, ili povlači ostavku koju je pred njegove noge postavio plačipičkasti matematičar i brojač neželjenih koraka i hodanja po ulicama Beograda, doktor Stefanović („Ideš zajedno sa mnom“). Ili je negde u svetu, pokušava da nas spase od gubitka izgubljenog u kompromisu na koji ne pristaje ni on ni druga strana.

Ili pokušava da zaspi, pa se u bunilu brani od liptanja obilnog znoja i opake jeze, jer dok njegov duh leluja negde oko Ljutice Bogdana, da ga Ceca može videti s prozora, njemu u pohode dolazi duh Olivera Ivanovića.

Zašto baš njemu? Ko bi ga znao, čudni su putevi duhova; Oliverov je duh vlasništvo ubijenog u političkom atentatu, duh je sve što je od njega ostalo, da nije toga možda bi taj dobri čovek već bio zaboravljen. Duhu Aleksandra Vučića, koji se odvaja od gospodara i vraća se, ne gode optužujuće noćne posete Olivera Ivanovića, koji mu se u mrtvo vreme prikazuje ogrnut ni u šta.

I taj prozirni, nevidljivi naslednik čoveka Olivera, za života od vrhovnog feudalca i srpske vlastele i njihovih ukoljica proglašen „velikim neprijateljem Srba“, traži odgovor na najvišem mestu. Noću, jer kad bi inače, tad mu je vreme, jedino koje je preostalo, da kroz uši ili kroz bilo šta, uđe u savest koja je davno isparila i usahla ako je i bilo, i postavi pitanje: Zašto?

Gde je nestao Radoičić, može li i moj duh na poligraf, zašto ste moju suprugu doveli kod vas, praveći od nje veselu udovicu, šta će meni vaše groblje zaslužnih građana, nisam ja od vas tražio nikakvo groblje. Zašto si mi postao smrtni prijatelj? To da te pitam, kao duh zloduha, pa ti vidi, razmrsi sa sobom živim, ako to jesi, zatvori usta Marku Đuriću koji me je najviše valjao u blato. Odgovori onima koji subotom hodaju po Beogradu i pitaju: ko je ubio Olivera Ivanovića? Mogao bi da kažeš da ne znaš, kao što i kazuješ, ali ti i ja, kao duhovi, ti sa ove strane, ja onostran, znamo da jedino ti znaš.

Možda zbog takvih, užasno zamornih i strašnih dijaloga duhova, od kojih se ne beži, gospodar deluje uplašeno, iscrpljeno, kao da mu nešto neotklonjivo smeta u osećanju velike pobede nad svima od kojih će svakako biti poražen. On kaže da se ne plaši ničega, da je iz svakog protesta njegovih protivnika izlazio jači a oni slabiji, i da neće da se preda na ulici. Možda čak ni na izborima, koje će svakako dobiti.

Ali, on zna da više nisu mogući izbori pod njegovim uslovima, da je pitanje dana kada će pasti javni servis, a onda će se čitav njegov medijski smrad porušiti poput domina, u smeće i blato, od čega je i napravljen.

Zna li Terzić koliko će još dugo njegov voljeni i bezvredni duh lebdeti nad Marakanom, da je teško leteti po nebu kad mu se osetno klate i ubrzano trule zemaljski temelji.

Oliver Ivanović lebdi nad Srbijom, ne da mu mira danju i noću, niti će mu ga dati.

Peščanik.net, 25.12.2018.

UBISTVO OLIVERA IVANOVIĆA

The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)