Da se odmah razumijemo. Vučićeva prodaja Generalštaba Trumpovom zetu, nasilno skidanje zaštite kulturnog dobra s te zgrade, slanje tajnih službi da zastraše i cenzuriraju ljude iz zavoda za zaštite spomenika, pa na koncu i to da prodaju i brišu iz sjećanja zgradu iz političkih razloga čelnim ljudima države koja je tu zgradu de facto srušila, jeste jedna velika blasfemija.

I prosvjednici i studenti su oko svega toga u pravu.

Pored toga, ne treba imati nikakvih iluzija ili prohtjeva oko ideoloških pozicija ljudi koji masovno demonstriraju i suštinski žele Vučićev pad. Demonstrira praktično čitavo društvo, što znači da je riječ o presjeku društva koje je već više od četrdeset godina dubinski nacionalističko. Očekivati da se ono preko noći iz temelja promijeni i zamjerati ovu ili onu ikonografiju u takvim okolnostima je u najmanju ruku naivno.

Osim što je riječ o vlasti jednog čovjeka koji stalno laže, radi što hoće, etiketira, ne dopušta nikakvu stvarnu demokraciju ili raspravu, vlada preko korupcije, otvorenog nasilja i bezakonja, te tabloida najgore vrste, on, zapravo, ponižava sve građane te zemlje i jednostavno za dobro tih ljudi je nužno da ode s vlasti. Sasvim neovisno o tome tko će doći nakon njega.

Isto vrijedi i za odnose u regiji.

Dodatno, moj djed je kao vojno lice radio u tom Generalštabu, on je k tome ranjen na Sutjesci i izvorna simbolika te zgrade zaslužuje biti sačuvana. Na kraju krajeva i u ime memorije jednog grada, te samopoštovanja jednog društva, nedopustiva je ideja da se ona proda i izbriše na način na koji je zamišljeno.

Međutim, praviti se, kao što se prave svi demonstranti i studenti u svojim govorima, da je to NATO-bombardovanje i čitava ta 1999. godina pala s Marsa, nije iznenađujuće, ali je osim što je nehumano, zapravo i prilično neinteligentno. Jer baš tolikim zatvaranjem očiju pred onim što je država Srbija radila u ratovima devedesetih godina, znači onemogućavanje razumijevanja kako i zašto im se desio Aleksandar Vučić i odakle npr. crvene beretke u Pionirskom parku.

Kad god odem u Beograd, a to je prilično često, imam običaj trčati po Tašmajdanu. I svaki put kad napravim krug i prođem kraj spomenika djeci stradaloj u bombardovanju, počnem sam sa sobom razgovarati kao da razgovaram s većinskim mišljenjem u Srbiji, prema tom događaju i prema devedesetim općenito. I razgovor se otprilike ovako odvija:

„Amerikanci i Zapad su nas bombardovali da nam otmu Kosovo.

– A zašto bi vam željeli oteti Kosovo?

– Pa zato što ne vole Srbe.

– A zašto ne vole Srbe?

– Zato što smo mi pravoslavci.

– Znači, ne vole Srbe zato što su pravoslavci, ali vole Albance i Bošnjake, koji su većinski muslimani?

I kad je to točno Zapad počeo mrziti Srbe, koji su tom Zapadu bili saveznici u oba svjetska rata?“

Moja imaginacija odgovora prosječnog mišljenja u Srbiji dalje ne dopire. Jer, zaista, ne mogu pretpostaviti što bi na sve ovo mogao biti nastavak odgovora.

Osobno mi strašno fale i Srbi u Sarajevu, kao i u mom Mostaru, kao što mi je užasno žao što ih je u Hrvatskoj ostala trećina predratnog broja. Ali postoji neki razlog zbog čega je to tako, a taj razlog se, barem kad je riječ o Sarajevu i Mostaru, sigurno ne tiče toga da ih je iz tih gradova netko protjerao.

I dok god se većinsko mišljenje, ovih studenata ili sljedećih generacija u Srbiji ne suoči s ovim pitanjima i ne počne razmišljati o suvislim odgovorima, postojat će mogućnost za novog Vučića i stalno vrćenje ukrug.

Što mi je užasno žao. I zbog građana Srbije i zbog svih nas na ovim prostorima, a na koncu zato što je to dijelom i moj narod.

Samo, uzalud je pisati dok društvo samo ne dođe do toga.

Oslobođenje, 28.03.2025.

Peščanik.net, 29.03.2025.


The following two tabs change content below.
Dragan Markovina (Mostar, 1981) je istoričar, publicista i pisac. Od 2004. do 2014. godine radio je na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Splitu, i u tom periodu stekao titulu doktora istorijskih nauka. Redovni je kolumnista portala Telegram, sarajevskog Oslobođenja, portala Peščanik i portala Velike priče te autor emisije „U kontru sa Draganom Markovinom“ na sarajevskom O kanalu. Utemeljitelj je ljetnje škole „Korčula after Party“. Autor je knjiga Između crvenog i crnog. Split i Mostar u kulturi sjećanja (2014), Tišina poraženog grada. Eseji, priče, kolumne (2015), Povijest poraženih (2015), Jugoslavenstvo poslije svega (2015), Doba kontrarevolucije (2017), Usamljena djeca juga (2018) Jugoslavija u Hrvatskoj (1918-2018): od euforije do tabua (2018), Libanon na Neretvi. Kultura sjećanja, kultura zaborava (2019), Neum, Casablanka (2021), Povijest, politika, popularna kultura (2022), Partizani prohodu (2022), 14 februar 1945 (2023), Programirani zaborav. Podijeljeni gradovi i neželjena sjećanja (2024), Maršal na Poljudu (2024).

Latest posts by Dragan Markovina (see all)