Foto: Predrag Trokicić
Foto: Predrag Trokicić

Lični poraz vladaoca sa projektom Generalštab ima više nivoa. Kao i svaki ishod u kome se velika očekivanja iznenada jalove i raspu se u prah i pepeo. Na kraju je ovdašnji don, prethodno siguran da ništa ne stoji na putu velike dobiti – zapao na najniži nivo povodom prirodnog stanja sužene svesti. Verovalo se da više nema gde da propada, ali on je za samo pola sata serijskih javnih iskliznuća, lako dokazao da ima.

U kretanju kroz duboko muljevito dno njemu nema ravna. U ovom slučaju je svoju mučeničku ulogu gubitnika odigrao nečasno, kao što uglavnom radi te stvari. Njegova jarost je ipak dobila novo osenčenje. Bes koji nikada nije umeo niti želeo da kontroliše, u ovom slučaju ga je odveo do loma i raspada ostataka ličnosti.

U sudaru američkog korporativnog nepotizma i tragične ideje srpskog dahije o lukrativnoj svemoći, Trampov zet (muž Ivanke Tramp) pokazao je ono lice poslovne logike bez koga i nema poslova. Kad građani masovno ne pristaju na rugobnu gradnju koja ruši kulturnu i vojnu tradiciju zemlje, a vlast uz pomoć kriminalaca iz svojih redova krivotvori papire i krši sve norme, onda nije zdravo sa takvom koterijom ulaziti u posao.

Takvo je i saopštenje o odustajanju. Elegantnije nego što bi moralo da bude, sa težištem na poštovanje prema srpskom narodu. Ne znamo koliko je to poštovanje iskreno, čak i ne mora da bude. To je, u stvari, bio najvreliji šamar za šefa ovdašnje kriminalne skupine. Odakle on zna šta je narod a šta poštovanje? Čitav politički život je potrošio u neurotskim ispadima, javnim uvredama i serijskim nervnim slomovima. Njegova skromna ili nikakva znanja o bilo čemu, dovode ga u stalni sukob sa argumentima. Smatra da uverenja do kojih dolazi na misaono nepoznat način a koja se tiču ličnih ambicija i neobuzdane alavosti – sve drugo ostavljaju na marginu.

Propast ideje o lakoj zaradi i dimenzije afere koja tek narasta, pripisao je protivnicima projekta. Svi mi, koji smo se protivili poklanjanju Generalštaba zarad ličnog profita nekoliko familija, njegovi smo dušmani.

Jesmo, i valja nam da budemo. Nije valjda očekivao podršku, masovno divljenje i ovacije. Osim onih koji to iz različitih razloga moraju – niko ne želi da ga vidi. U Nišu je kao sablast, čuvan sa nekoliko prstenova pretorijanaca, hodao ranom zorom po dalekoj periferiji, sakriven od ljudi.

Upao je u neku pekaru, pojeo burek i izneo na loš glas privatnog preduzetnika. Posle njegove posete nije pomoglo ni kađenje tamjanom: niko od Nišlija tamo ne želi da uđe.

Burek mu nije pomogao da dođe sebi. Kratki izlet na jug je sastavljen od niza mučnih prizora. Počeo je da traži krivca za sve teže poraze i lični raspad. Krivaca ima više nego što on može da pojmi, to su svi koji su oterali Kušnera: blokaderi, mediji, novinari i građani koji su čuvali one ruševine od konačnog rušenja i ravnanja sa zemljom.

Zato je, kao i uvek, doneo najgoru moguću odluku, tužiće nas sve. Podneće krivične prijave ili parnične tužbe, kako za koga, zavisi od štete koja mu je nanesena, a mora da je velika.

To je logika koja ga je nepravedno uzdigla i koja će ga pravedno ubiti. Podnosi prijave i tužbe da bi sebe sačuvao od svih zakona koje ignoriše.

U tzv. stručnoj javnosti, a i kod građana obuzetih brojnim strahovima, otrovima u vazduhu i brigom za opstanak, postavlja se ozbiljan upit koji nije nov, ali se sve više otvara. I sigurno je od presudne važnosti.

Vlada li ovom zemljom, bez ikakvih ograničenja zakonima i razumom, kognitivno nepovratno oštećena osoba ili samoljubivi psihopata? Ili nešto mnogo gore: odbegli pacijent koji je sebe već amnestirao za sve što je učinio i ono što sledi.

Osim ako to nije mešavina više njih u jednom pojavnom obliku, pa nas je takva okolnost dugo držala u nemoći pred stvorenjem.

Uprkos tom obliku, nešto važno se ipak kreće. Najpre Rio Tinto. Zatim Generalštab.

Možda je potreban samo još jedan udar na familiju, da bi ta nakazna statua od gipsa pala u blato.

Peščanik.net, 19.12.2025.

GENERALŠTAB

The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)