Foto: Predrag Trokicić
Foto: Predrag Trokicić

Ministar kulture Nikola Selaković prešao je dug put – od poruke da ima pametnija posla od odazivanja na poziv tužilaštva do jučerašnjeg krotkog pojavljivanja pred sudom. Kratko je trajala iluzija da je predstavnik izvršne vlasti pred sudom tretiran kao svaki drugi građanin. Selaković se nije pozvao na imunitet, ali je uprkos tome jučerašnje suđenje prekinuto do odluke Vlade Srbije o imunitetu okrivljenog ministra.

Već smo čuli da ovakvo ponašanje suda ukazuje ne samo na privilegovani položaj Selakovića, već i da nije u skladu sa Ustavom i zakonom. Naime, Vlada Srbije može uspostaviti imunitet ministru koji se nije na njega pozvao, ali to je nadležnost Vlade, a ne suda koji nije dužan, a ni ovlašćen, da Vladu vuče za rukav u ovom pitanju. Dakle, u skladu sa čl. 103 i 134 Ustava, nepozivanje ministra na imunitet ne isključuje pravo Vlade da uspostavi imunitet, u bilo kom trenutku.

Da je Selakovića trebalo prikazati kao hrabrog ministra koji juriša na sudijske bajonete pokazuju nam naslovi propagandnih i režimskih medija. Ovim rečima se Selaković obratio u sudu, pa odbio imunitet, tipičan je jučerašnji naslov.

Ipak, hrabrost ministra je bila kratkog daha jer je potrajala samo do odluke suda da se obrati Vladi da odluči o imunitetu. Suđenje je prekinuto bez osnova i zaista se postavlja pitanje – do kada. Na narednom glavnom pretresu, zakazanom za april, Javno tužilaštvo za organizovani kriminal verovatno više neće biti ono što je danas – polovina njegovih tužilaca će de facto biti razrešena (de jure vraćena u druga tužilaštva). Uostalom, čuli smo poslanika Mrdića da se TOK rastače jer je počeo da optužuje ministre iz SNS.

Takođe, ako je sud juče odložio nastavak suđenja do odgovora Vlade Srbije o imunitetu, da li će suđenje biti trajno odloženo dok Vlada Srbije ne odgovori na upit suda. Ako je tako, ako se suđenje juče ne može nastaviti bez odgovora Vlade, onda se ni naredni pretres ne može nastaviti bez odgovora Vlade. I eto rešenja – nije potrebno potezati ni imunitet, ni abolirati Selakovića. Da se suđenje ne nastavi dovoljno je da Vlada Srbije ne odgovori na sudsko pismo, ostavljajući nas sve u neizvesnosti, do daljnjeg.

Sve ovo neodoljivo podseća na slučaj iz 2019. godine kada je Aleksandru Vučiću sud sam uspostavio imunitet. Vučića je tada tužio Vuk Jeremić jer ga je nazvao „šefom međunarodne bande lopova“. Vučić se takođe javno hvalio da se nije pozvao na imunitet i pozvao Skupštinu da mu što pre skine imunitet. Sudija u tom slučaju čak nije ni zakazala suđenje, već je tražila da „Skupština odobri nepozivanje na imunitet Aleksandra Vučića“. Zabavna činjenica je da je Vučića onda, kao i Selakovića sada, zastupao isti advokat – Dragan Palibrk. Tadašnji advokat Vuka Jeremića, Vladimir Gajić, rekao je da „prvostepeni sud zajedno sa Apelacionim sudom u Beogradu uzima ulogu punomoćnika tuženog u ovoj parnici i stavlja ga pod jednu vrstu zaštite“. Potpuno ista stvar se dogodila i juče.

Prema svemu što znamo, Skupština o zahtevu suda o imunitetu Vučića nikada nije odlučivala, pa se i tužba protiv Vučića zauvek „zagubila“. Može se očekivati da će se isto desiti i sa optužbama protiv Selakovića. Članovi sudskog veća su odlukom od juče sebe označili kao pristrasne, a što može biti osnov za njihovo izuzeće.

Na kraju, ostaje jednostavno pitanje. Ako je ministar Selaković zaista rešen da se ne poziva na imunitet i da mu bude suđeno kao svakom drugom građaninu, zbog čega ne podnese ostavku? Ne postoji iole civilizovana zemlja u kojoj bi ministar optužen za falsifikovanje službene isprave pri skidanju zaštite sa kulturnog dobra i dalje rukovodio čitavom oblašću očuvanja kulturnih dobara. Selaković nije obrazovan za oblast kulture i zaštite kulturnog nasleđa, to nije njegova ekspertiza. U toj oblasti ne da nije nezamenljiv, nego nije jasno šta je ikada tražio na poziciji ministra kulture.

Dakle – javnost mora zahtevati od suda da objasni svoje postupanje u slučaju Selakovićevog imuniteta. A kada to ne bude mogao da objasni pravnim razlozima, potrebno je da se desi ono što je trebalo i juče – da se suđenje građaninu Selakoviću nastavi, pred nepristrasnim sudijama.

Peščanik.net, 05.02.2026.

Srodni linkovi:

Rodoljub Šabić – Strah od istine

Danilo Šarenac – Hipertenzija ili o opasnim banditima

GENERALŠTAB

The following two tabs change content below.
Sofija Mandić je rođena 1986. u Novom Sadu. Diplomirana je pravnica, posrednica u mirnom rešavanju sporova i aktivistkinja za ljudska prava. Izvršna je direktorka Centra za pravosudna istraživanja (CEPRIS). Bila je angažovana u Beogradskom centru za bezbednosnu politiku i Nacionalnom demokratskom institutu. Članica je Republičke izborne komisije (RIK). Generalna je sekretarka Peščanika, sa kojim sarađuje od 2007, kao učesnica u radijskim emisijama, a zatim i kao autorka tekstova. Autorka, koautorka i urednica je brojnih analiza o vladavini prava, stanju ljudskih prava u Srbiji i njihovoj perspektivi. Neke od skorašnjih su: Izbori pred Upravnim sudom 2022 – pregled postupanja i odluka (ur. CEPRIS, 2022), Izveštaj o javnosti rada Visokog saveta sudstva i Državnog veća tužilaca (CEPRIS, 2022), Sloboda izražavanja pred sudom (ur. SĆF, 2021-2022), Rad sudova tokom epidemije zarazne bolesti COVID-19 (OEBS, 2021), Ljudska prava u Srbiji (BCLJP, 2018-2023), Naša urušena prava (FES, 2019), Uslovi za izbor i napredovanje sudija i tužilaca u pravnom obrazovanju (CEPRIS, 2018), Skorašnji Ustav Srbije – rodna perspektiva (ŽPRS, 2017). Kao predstavnica civilnog društva učestvovala je u procesu izrade komentara i mišljenja na izmene Ustava iz 2022, kao i zakona koji proizlaze iz ovih promena. Autorka je knjige „U krugu negacije, godine parlamentarnog (ne)suočavanja sa lošom prošlošću u Srbiji“ (2023).

Latest posts by Sofija Mandić (see all)