Foto: Dragoljub Zamurović
Foto: Dragoljub Zamurović

U tekstu Ognjena Radonjića postoji čudna nesrazmera između idealizma i realizma. Kada sudi o građanima i njihovom sve manje entuzijastičnom učešću na antirežimskim protestima, Radonjić govori jezikom apstraktnih ideala: „Šta uopšte znači zamor materijala u borbi za slobodu?”. Međutim, kada se bavi temom očekivanih dometa protesta i smene vlasti, Radonjić prelazi u registar surovog realizma: „Za građane male, zaostale zemlje važno je da shvate da su bilo kakva poređenja sa razvijenim zemljama bespredmetna. Naš izbor se svodi na loše i manje loše rešenje. Ko to ne prihvata, po definiciji dobija loše rešenje.”

Zapravo, ako možemo da biramo između lošeg i manje lošeg (ali ipak lošeg) rešenja, onda, šta god izabrali, po definiciji dobijamo loše rešenje. Jasno je šta je Radonjić hteo da kaže: da oni koji ne prihvataju nužnost izbora između lošeg i goreg, dobijaju gore, ali lapsus je ipak simptomatičan. Teza o biranju manjeg zla možda i poseduje izvesnu ubedljivost kada se tiče samo zaokruživanju broja na glasačkom listiću, ali kada se od građana zahteva nešto više od toga – svakodnevni, ili barem svakonedeljni angažman, onda parola „birajte manje loše“ zvuči prilično neubedljivo. Toga je očigledno svestan i sam Radonjić, pa kada prekoreva građane što su prestali masovno da dolaze na proteste ne govori o izboru između lošeg i manje lošeg, nego između „lenjosti i sujete“ sa jedne strane, i „slobode“ sa druge.

Radonjić je i sam jedan od građana iskreno zabrinutih zbog sve očiglednije transformacije Srbije iz kakve-takve demokratije u „takmičarski autoritarizam“ u kojem izbori, parlament i politički pluralizam postaju samo fasada za autokratsku vladavinu. Njegov bes na sugrađane koji nisu spremni da se suprotstave ovakvom razvoju događaja u tom smislu treba razumeti upravo kao posledicu ove iskrene i sasvim opravdane zabrinutosti. Međutim, nesrazmera između uzvišene „borbe za slobodu“ i neminovnog „manje lošeg“ koje će u najboljem slučaju iz nje proizaći, lako se može pročitati u benderovskom ključu – „Ideje naše, benzin vaš!“. Od građana se, naime, očekuje da se žrtvuju za velike ideje poput slobode, iako se već u sledećem potezu razotkriva da su ove ideje zapravo naivne – na drugom kraju borbe za slobodu ne očekuje nas sloboda, već „manje zlo“ i mirenje sa sudbinom „zaostale zemlje“.

Radonjićeva priča o „mladima koji ne veruju u promene“ i „jedva čekaju da završe fakultet i pobegnu glavom bez obzira“ zvuči uverljivo, ali prava analiza bi tu morala tek da počne. Zašto mladi ne veruju u promene? Zašto ih više zanima bežanje iz zemlje nego učešće u protestima? Možda zato što DJ na protestima nikada ne pušta pesme koje govore išta o njihovim životima. A možda i zato što im uporno insistiranje na analogiji sa protestima iz devedesetih i borbi protiv Miloševićevog režima govore da to nije njihova borba. Neki ljudi iz nekog prošlog vremena svađaju se sa nekim drugim ljudima iz tog istog vremena, a o onome što mlade zaista muči – troškovima studiranja, nezaposlenosti i prekarnom radu – ne govori niko. Ako im se kao svetla budućnost obećava vladavina manjeg zla i mirenje sa životom u beznadežno zaostaloj zemlji, savršeno je racionalno da izaberu što brže napuštanje te i takve zemlje.

Posebno je zabrinjavajuće što se u Radonjićevom tekstu ponavljaju termini i sintagme iz diskursa aktuelnog režima – „građani koji svoju borbu vode u foteljama i na društvenim mrežama“ (kod nelegitimno izabranog predsednika: „kritičari iz toplih fotelja“), ako niste zadovoljni aktuelnom političkom ponudom „formirajte svoju stranku i ponudite platformu za dalje političko delovanje“ (kod nelegitimno izabranog predsednika: „Ako vam se ne sviđa, kandidujte se na izborima i pobedite!“). Jasno je da su Radonjićevi motivi sasvim drugačiji od onih predsednikovih, ali jednom kada odlučite da su za sve krivi građani, ove fraze se same nameću.

Konačno, tu je i priča o „gadljivosti prema strankama“ i neizostavna lekcija o tome kako se vlast osvaja na izborima i kako su za izbore neophodne stranke. Istu smo priču čuli i u poslednjem „Utisku nedelje“ od bivšeg (legitimno izabranog) predsednika Borisa Tadića i kolumniste „Vremena“ Teofila Pančića. Kome se objašnjava da se vlast menja na izborima? Ko to ne zna? Kome se drže ove lekcije? Glupim građanima, koji opet nešto ne razumeju, kako to reče bivši predsednik? Ako se Radonjićeva rezignacija i može razumeti i opravdati, iste fraze iz usta bivšeg predsednika mogu zvučati samo cinično – političaru koji je nezadovoljan građanima nije mesto u politici.

Predrag Voštinić je uzalud objašnjavao da ne postoji nikakava „gadljivost“ prema strankama i političarima kao takvima, već opravdano nepoverenje prema figurama koje su se na različite načine kompromitovale u prošlosti , te da nema smisla govoriti o „stranačkim infrastrukturama“ u situaciji u kojoj čitavi odbori opozicionih stranaka preko noći prelaze u režimsku koaliciju. Njegovi sagovornici to nisu uspeli da razumeju, jer još uvek žive u 1996. godini.

Završimo, stoga, još jednom lekcijom iz očiglednosti: ne živimo u devedesetim, već u 2019. Vučić nije Milošević. Politička taktika se mora voditi zahtevima i potrebama svog vremena, a ne zaleđenom slikom iz prošlosti. Onaj ko građanima bude ponudio nadu dobiće i njihovu podršku.

Peščanik.net, 12.06.2019.

Srodni linkovi:

Ognjen Radonjić – Manje loše rešenje

Ognjen Radonjić – Građani u pokušaju

PROTESTI 2018/19.