Foto: Predrag Trokicić

Foto: Predrag Trokicić

Verujem da stvari u Srbiji stoje baš onako kako je to opisao Vladimir Gligorov. Njegov tekst donosi jednu dobru i jednu lošu vest. Dobra je da na Srbiju nisu bačene nikakve zle čini, niti joj o glavi rade neprijateljske strane sile; naprotiv, postoji jednostavno objašnjenje za njeno propadanje, u okvirima teorije o racionalnom izboru: Srbija propada upravo zato što se ključni akteri u njoj ponašaju krajnje razborito iz ugla svojih partikularnih interesa. Loša vest je da, pošto je to tako, propadanje može da se nastavi u beskraj.

Gligorov kaže: „Politički preduzetnici i njihove stranke imaju interes da održavaju teritorijalne sporove. Time se kontroliše politički dnevni red“. Zatim: „Preduzetnici imaju interes da finansiraju patriotske vlasti, jer postojana teritorijalna i ustavna neizvesnost održava relativno zatvoreno tržište i povoljno je za jednu ili drugu verziju oligarhijskog režima“. Dalje: „Ljudi koji traže posao okreću se svetskom tržištu rada, jer posla kod kuće nema. Posledično, zanimaju ih troškovi odlaska, a ne uticaj glasa na izborima“. Pored njih: „Samozaposleni, opet, imaju ne male mogućnosti neformalnog poslovanja, ne samo kod kuće nego i na stranim tržištima. Usled čega je njihov interes da ulažu u političke promene mali ili nepostojeći“. Konačno: „Sve starija populacija je, naravno, konzervativna, jer zavisi od vlasti i strahuje od promena, usled čega podržava vlast i kada smanjuje penzije, a pogotovo kada ih povećava“.

Besprekorna analiza. Pa ipak, utisak je da se može napraviti još jedan korak i izvesti još jedan zaključak, pored onog da „zemlja može da propada beskrajno“. Prvo, zašto sve ovo može da traje u beskraj? Gligorov odgovor očito podrazumeva, ali neće biti loše ni ako se to eksplicitno izloži. Ako se svi akteri ponašaju racionalno i zadovoljavaju svoje posebne interese, nema otkuda da stigne podsticaj za promene. Istina je, zemlja je sve siromašnija, u njoj se sve lošije živi, perspektive su sve mračnije, ali svaka od izdvojenih grupa ipak realizuje partikularne interese. Pitanje bi moglo da glasi: pa šta ako zemlja propada, ako je članovima svake grupe ponaosob dobro?

Naravno, dobro im je na različite načine. Političari se drže stabilno na vlasti i koriste političku moć za pravljenje aranžmana od kojih oni sami imaju najveću korist, na štetu drugih građana. Bogati, nazovimo ih tako, postaju sve bogatiji zahvaljujući istim aranžmanima s političarima na vlasti. Nezaposleni odlaze iz zemlje podstaknuti uverenjem da će im napolju biti znatno bolje nego ovde, sve i kada bi ovde na kraju ipak našli posao. Samozaposleni se teše poslovanjem u sivoj zoni i misle da su ućarili nešto što im inače, u regularnim uslovima, ne bi pripadalo. Penzioneri su naprosto zahvalni zato što su živi, jer im je neko stavio do znanja da ni to ne mora da bude, ako se drugačije odluči.

Svi su, svako na svoj način, dakle zadovoljni. A zemlja, s pravom tvrdi Gligorov, i svi podaci mu idu u prilog – propada. Odatle sledi drugo pitanje – otkuda zaključak o propadanju ako su svi zadovoljni i ako se svi ponašaju racionalno u skladu sa svojim posebnim interesima? Možda i nije tako strašno i možda uopšte nije bitno što zemlja propada ako je svima na kraju ipak dobro i svako za sebe misli da je naposletku dobro prošao? Samo iz analize interesa i racionalnog ponašanja aktera Gligorov ne može izvesti sud o padu. A ako ga i izvodi na osnovu konkretnih podataka, taj sud je irelevantan, jer na kraju ipak svi zadovoljavaju nekakve svoje interese. Rekao bih da sud o propadanju Gligorov izvodi iz još jedne premise, koju u svom tekstu ipak nije izričito postavio, delimično možda i zato što teorije o racionalnom izboru tome ne pridaju preveliku važnost.

Sud o propadanju Srbije nije dovoljno zasnovati isključivo na konkretnim podacima o siromaštvu i slaboj ekonomiji. Sud o padu dobija puni smisao kada se tome doda i da je stanje u Srbiji – recimo to tako – moralno nepodnošljivo. Ili, preciznije, ono je nepravično jer nisu svi žitelji Srbije ravnopravni i nemaju svi jednake šanse prvo da osmisle svoje živote, a onda i da svoje želje i interese u skladu sa tim realizuju. Drugim rečima, u Srbiji je racionalno da se poželi samo ono što režim dozvoli. Ali, ono što se može, upravo ono što režim dozvoljava da se želi, nepravično je distribuirano na razne grupe i članove društva. Na primer, penzioneri racionalno procenjuju da je uspeh već i to što su uopšte živi. Ali, krajnje je nepravično što se čitava jedna grupa građana – penzionera – prisiljava da se zadovolji golim opstankom, kao da im više od toga ni ne pripada.

Da bi ovakvo stanje u Srbiji moglo da se perpetuira u beskraj, nije dovoljno samo to da se svi racionalno ponašaju u skladu sa svojim mogućnostima i resursima koji su im na raspolaganju (nekima više a mnogima manje). Potrebno je i da se u javnom prostoru, ali i u glavama žitelja Srbije ponaosob suspenduje sposobnost za moralno prosuđivanje, to jest osećanje za socijalnu pravdu. Mi se možemo racionalno ponašati u skladu sa opcijama koje su nam nadohvat ruke, ali time ne moramo biti zadovoljni i na to ne treba da pristanemo ako nam naše moralno osećanje kaže da je položaj u kome smo se našli nepravedan.

Drugim rečima, iako ispravno procenjuju da je dobro što su uopšte živi u ovakvoj Srbiji, penzioneri na to ne treba da pristanu jer je pozicija u kojoj su se našli nepravedna: „neko“ im je svojim nemoralnim odlukama uskratio pravo da žive bolje – ono što je oduzeo njima, prebacio je malobrojnim drugima koji već imaju više nego što su zaslužili. To je dovoljan razlog da se propadanje zaustavi. Ali, naravno, to bi zahtevalo da se iziđe iz stanja „samoskrivljene nezrelosti“, i da se osvoji sposobnost autonomnog razmišljanja o sopstvenoj situaciji. Tome se opet može prigovoriti da je režim bezočnim manipulacijama nametnuo podanicima izvitoperenu verziju instrumentalne racionalnosti, te da oni, pritisnuti egzistencijalnim nevoljama, nisu u stanju da budu ljudi koji slobodno misle. Tvrditi tako nešto, pak, znači pripisati režimu neku natprirodnu snagu.

To što propadanju nema kraja znači da moralni razlozi i osećanje za socijalnu pravdu u Srbiji više nemaju težinu i ne mogu odigrati nikakvu ulogu. Sama racionalnost, bez moralnog čuvstva, pokazuje se onda kao puko sredstvo za održavanje lošeg postojećeg stanja. Zato analiza mora otići korak dalje. Pošto se racionalno objasni zašto stvari sada izgledaju tako kako izgledaju – dakle beskrajno loše – treba se zapitati i zašto se ljudi s tim mire kada je na delu očigledno nepravda. Drugim rečima – mora se postaviti pitanje: kako je i kada u Srbiji suspendovan moralni sud kao pokretač ili okidač za društvenu akciju, ako ne već i pobunu ili revoluciju?

I na ovo pitanje odgovor je jednostavan. To se dogodilo u devedesetima, a pod krinkom nacionalističke ideologije. Kao što je nacionalizam u devedesetima zataškao, ako ne baš i opravdao masovne zločine srpske strane, tako i danas suspenduje ili neutrališe kapacitete za poželjnu i opravdanu društvenu akciju. To čini barem na dva načina. Prvo, iako nismo svi jednaki i ravnopravni, svi smo podjednako Srbi – kaže nacionalistički argument. To što smo svi isto – Srbi, dakle – važnije je od svih drugih razlika među nama. Drugo, u čvrstoj sprezi s prvim, ako se i digne glas protiv zločinačkih vlasti – ondašnjih kao i današnjih – to se neutrališe naopakom tvrdnjom da se kritikom vlasti kritikuju u stvari sami Srbi (što je, uostalom, tačno, ali je u istoj meri i nebitno), a ne, kako zaista jeste, lopovi i kriminalci na čelu države.

Kada se analiza dovede do tog svog logičnog kraja, dobija se odgovor i na jedno zanimljivo tranzicijsko pitanje: naime, treba li društvo da učini nešto u vezi sa masovnim zločinima za koje su odgovorni njegovi članovi i koji su počinjeni u ime svih članova te političke zajednice? Odgovor kaže da je to moralna obaveza bez obzira na posledice koje odatle proizlaze za članove. Srbija danas pokazuje da pored te moralne obaveze postoji i praktičan razlog za to. Jednom kada suspenduje svoje kapacitete za moralno rasuđivanje društvo se spušta niz beskrajnu spiralu propadanja jer nema snage da izađe na kraj s nepravdom, što se onda skriva pod koprenom racionalnog ponašanja u zadatim uslovima. Priznanje zločina i prihvatanje odgovornosti za njih tako se pokazuje – i kontraintuitivno i protiv zdravog razuma – kao jedini način da se zaustavi pad.

Peščanik.net, 29.05.2018.

Srodni linkovi:

Vladimir Gligorov – O interesima i nauci

Vladimir Gligorov – Pad i socijalna pravda

Vladimir Gligorov – Pad


The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965, Zemun), urednik izdavačke kuće FABRIKA KNJIGA i časopisa REČ. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. Objavio je zbirke eseja „Osam i po ogleda iz razumevanja“ (2008), „Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer“ (2011), „Škola za 'petparačke' priče: predlozi za drugačiji kurikulum“ (2016), „Dva lica patriotizma“ (2016), „Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: SF, horror, fantastika“ (2020) i „Srbija u kontinuitetu“ (2020).

Latest posts by Dejan Ilić (see all)