Foto: Brian Skerry, National Geographic, oktobar 2008.

Foto: Brian Skerry, National Geographic, oktobar 2008.

Antikitera je stenovito ostrvce „preko puta Kitere“, tamo gde počinje Kritsko more, južno od Peloponeza. Mnogo se brodova razbilo o ostrvo, vode oko ostrva su pravo podvodno groblje. Početkom 20. veka su ronioci sunđera otkrili potopoljenu lađu sa izuzetno bogatim tovarom – umetničkim delima, ponajviše bronzanim, koji je verovatno bio namenjen bogatim Rimljanima. Ronjenje je zaustavljeno kada je nekoliko ronilaca umrlo od dekompresije, istraživanja je u 70-im nastavio Kusto, Amerikanci su sa novom tehnikom ove godine nastavili rad. U Atinskom nacionalnom i arheološkom muzeju je upravo otvorena izložba o nalazima, koja zajedno prikazuje veličanstvene bronzane statue, neke od najboljih originala koje uopšte imamo iz helenističkog perioda, izuzetne male predmete, recimo staklo, i slavnu „mašinu“, konačno opredeljenu kao računski aparat, iliti prvi poznati kompjuter. Predmeti su datirani od 4. do 1. veka pre naše ere, kada su ih poslali u Rim, kao narudžbinu kolekcionaru ili kao pošiljku za tržište. Tovar lađe iz antikiterskih voda daje dragocene podatke, i mora se razumeti u kontekstu mediteranskog sveta helenističkoga doba, kulture rimske republike sa odnosom prema grčkoj kulturi, politike, estetike i verovanja prošlosti koja je „jasna“ samo onim opasnima po svako društvo i kulturu. Greške koje se mogu učiniti u ispitivanju ovakvog čvorišta različitih uticaja, uslovnosti i okolnosti mogle su potpuno zagušiti istraživanja: već samo postavljanje u isti kontekst svih dosad nađenih predmeta, a ne njihovo pojedinačno izlaganje u muzejima, daje potpuno nova saznanja o društvenim realnostima neke prošlosti. Tek sada se konačno istražuje, recimo, kako su stvari padale na dno, sklapaju se naizgled nevažni mali podaci u neočekivane zaključke.

„Antikiterski argument“ se dakle može odnositi na bilo koji društveni kontekst i bilo koju istorijsku situaciju: uzimam pravo da ovu svoju domislicu, daleko od Srbije i Peščanikovog razgovora o kraju epohe, upotrebim da nešto kažem o toj temi. Srbiju mislenosti i kulture već decenijama pokriva debela magla „jasnosti“ kada je reč o samosažaljenju, samopotvrđivanju, samozadovoljavanju i drugim auto-strategijama definisanja kolektivnog „sebstva“: iz te debele, masne i smrdljive magle rođena su smešna i nakazna dela u slovima i drugim materijalima, a u društvenoj stvarnosti rat, genocid, unutarnji terorizam i gangsterizam, bigotnost, endemska nepismenost, podivljali kapitalizam, sistematsko pljačkanje, i manje više sve ostalo sa spiska Srđe Popovića u prilogu diskusiji. Drago mi je, naravno, što je posle skoro trideset godina moje javno, usmeno i pismeno potvrđeno uverenje da su za brodolom početno, i time najviše, bili odgovorni intelektualci i njihovi saputnici, konačno prihvaćeno. Sakupiti ostatke brodoloma ne bi bilo tako teško, ali ne daje moć, prisutnu posvuda. Primer u samoj debati: za svoj partijski CV je neko bio spreman da minira, destabilizuje i prisvoji razgovor, po cenu negodovanja i antipatije u publici. Sem tog detalja, formula nije komplikovana: takav posao, sem u istoriji kratkotrajno prisutnih pojedinaca, moraju obavljati neke institucije. Peščanik je institucija. Sa svojim algoritmom i svojim mogućnostima, koje se u svakome trenutku mogu zatvoriti i ostati neiskorišćene, Peščanik funkcioniše kao rasterivač magle, sa minimalnim tehnološkim rešenjima. Kako to dalje raditi, ostaje za neki drugi razgovor.

Preći ću zato odmah na skriveni tematski ključ razgovora, Srbiju. Epohalni brodolom Srbije mora se pre svega videti u istorijskoj perspektivi – kamo je lađa, na šta i čime natovarena plovila, ko ju je poslao, ko ju je čekao itd. To što je potonula, otvara mogućnost da razumemo zašto, i da možda odredimo neke postupke popravljanja, menjanja, uređivanja. Tu ne mogu ispustiti briljantnu početnu misao Dubravke Stojanović, da Srbija od početka pa do danas nema jasne ideje o svojoj teritoriji; dodajem samo da, ako se ograničimo na Balkan, nijedna država, od početka pa do danas, nema jasne ideje o svojoj teritoriji, ni u razumevanju, ni u delovanju, ni u htenjima. Uzrok toj opasnoj i zbunjujućoj fluidnosti je na samome Balkanu – to je evropska konstrukcija „Grčke“, odnosno sopstvene slavne, dakle po definiciji lažne, prošlosti. Ta prošlost nikada nije bila locirana tamo gde se organizovao „ponovni život“, dakle na (južnom) Balkanu, već uvek drugde, gde su preneseni najbolji delovi i gde su legitimno odnosno najbolje tumačene ideje te zamišljene Grčke: u Zapadnoj Evropi, Severnoj pa i Južnoj Americi, čak i u Evroaziji, svuda gde su elite prizivale i prisvajale antičku prošlost kao svoje duhovno dobro. Na svetome/prvome tlu Grčke organizovana je provizorna država infantilnih zamenika nekadašnjih Grka, koje stalno treba voditi, kontrolisati i kažnjavati, ali i održavati zbog kontrole šire teritorije oko toplih mora, i zbog povremenog kulturnog feed-backa, najčešće u obliku arheologije. Današnja Grčka i kriza su u velikoj meri razumljivi kada se misli na istoriju 19. veka, na prezaduženost, političku nestabilnost i nemogućnost stvaranja moderne države zbog dinastija izabranih među sekundarnim evropskim kraljevskim porodicama i poslatih u Grčku da ograničavaju parlament, sprečavaju donošenje ustava, prave skandale i vode besmislene ratove. Još gore izgleda 20. vek, sa zloupotrebom Grčke za najluđe i najzlokobnije političke eksperimente – za diktature, pučeve, zločinački antikomunizam, masovna izganstva, terminalnu političku destabilizaciju Sredozemlja, sa glavnim izvođačima posle Drugog svetskog rata Englezima, Amerikancima, Rusima, kratkom ali važnom epizodnom ulogom Tita, i odnedavno (ponovo?) Nemačke.

Ne može se ostati sasvim hladan kada se misli kako je stvar počela: u dubokom očajanju posle temeljnog društvenog neuspeha francuske revolucije, misleći pojedinci iz svih zemalja tadašnjeg sveta okreću se utopiji stvaranja nove države, u kojoj bi se realizovali društveni, politički i kulturni projekti iz kojih su i izašle sve dotadašnje revolucije, svaka slobodna misao, i nauka u celini: antički, pre svega grčki svet, svet demokratije. Neposredna atinska demokratija nikada nije ponovno ostvarena, posvuda je više uspeha imao rimski republikanski model podele vlasti među grupama po različitim kriterijumima (cenzus, verski, nacionalni, itd.). Ali je svaki mislilac koji je hteo da misli pravo, slobodu, jednakost, pobunu, promenu, upitnost, sumnju – imao neiscrpne izvore u antičkim tekstovima i slikama. Na jednoj strani su antiku kao znak ugleda iskorišćavali moćnici izvan crkvenog područja, od baroknih vladara pa do nacista, fašista i realsocijalista, na drugoj je antika bila opšti evropski pasoš za prikazivanje golog ljudskog tela, za seksualnu slobodu, naučni napredak, ateizam. Gde se desio prelom, i gde je državna ideja povezana sa realnim prostorom? Sem koristoljubive politike i okretanja prema istočnim i kopnenim izvorima bogatstva nezasite kolonijalne Evrope, kojoj su američke, afričke i azijske prekomorske kolonije bile povremeno preskupe, ostaje sećanje kulture u kojem su izvesno mnogi vizantijski begunci, koji preko Jadrana donose tekstove i ikone i tako postavljaju na noge italijansku renesansu i evropske univerzitete, i docnije, u suprotnome smeru, evropski putnici koji obilaze spomenike. Turističko-intelektualni i politički avanturizam? Bez dvoumljenja: model je dao Napoleon krajem 18. veka, sa ekspedicijom u Egipat, koja je imala jasne strateške ciljeve, ali je prvi konzul pozvao nekih dve stotine specijalista svih vrsta – od prevodilaca, pesnika, lingvista, muzičara, geografa, geometara, biologa, botaničara, pa sve do štampara: piramide su izmerene, biljne i životinjske vrste opisane i nacrtane (neke su u međuvremenu nestale), opisani su običaji, odeća, muzika, instrumenti, igre, poneka mumija i spomenik su ukradeni, naštampane su po prvi put knjige na arapskom, pušteni prvi baloni sa posadom pred malo podsmešljivim Egipćanima. Jedan naučnik je krenuo zbog bolesti ranije, pre nego što je Napoleona isprašio Nelzon i time zaustavio ovaj radodarni tip kolonijalizma, pao piratima u ruke i zatim u tursko ropstvo na Peloponezu, gde je otkrio da tu ima i nekih drugih – recimo Grka: tako se Pukevil vratio u Francusku sa hiljadama strana opservacija, dosta toga i o živim Grcima. Napoleon je sličan eksperiment izveo nekoliko godina docnije, kada je izmislio Iliriju između Ljubljane i Dubrovnika, da bi plašio Austriju, ovoga puta sa samo nekoliko stručnjaka i naučnika. Priča o slovenačkom identitetu realno potiče od te tačke. Kako se dakle moglo očekivati da bez ozbiljnih naučnih i političkih razloga iko od moći pomisli na stvaranje država na Balkanu ili takav postojeći politički projekt pomogne? Što se turista-intelektualaca i avanturista tiče, oni su došli na idejno već osvojenu teritoriju, umešalo se nešto hrišćanskog misionarstva i solidarnosti (koja je potpuno izostala ranije, pre pada vizantijskog carstva), mnogo strasti, nešto eksploziva, da sve pokrije evropski zaborav. Sem Bajrona, koji je pre ozbiljnih sukoba umro od gripa među svojim albanskim telesnim stražarima/ljubavnicima, većina boraca za novu Grčku je poginula u opsadi Misolongija 1824. Groblje inter-brigada kod Misolongija, jedan od najdirljivijih spomenika Evrope, nije pobudilo posebno zanimanje unije: na groblju su sinovi svih nacija potkontinenta, i mnogi iz Rusije i SAD. U nastavku, velike sile su pobedile Tursku, pobrinule se da razdele i manipulišu lokalnim vođama, od kojih mnogi nisu govorili grčki, već albanski, i zatim obavili posao rušenja narodne republike i uvođenja evropske monarhije. Grci su ostali sa idejom da su prvi, najbolji i najvažniji, inferiorni prema Evropi, ali svakako najvažniji na balkanskom bunjištu. Mogli su, zavisno od trenutka i dopuštenog ludila, zamisliti granice svoje države od Aleksandrove mere (Gang-Gibraltar), do onih manjih, i uvek su mogli računati na evropsku pomoć – na koju uglavnom nisu mogli računati drugi balkanski državni vizionari i njihovi pokreti bez kapitala antičke prošlosti. Zato se svaka balkanska država opsesivno držala identifikacije iz prošlosti, doduše nekonkurentne sa Grcima, ali upotrebljive u susedskim okršajima. Identitarna kulturna paranoja balkanskih država ima svoje realne političke korene. Razumeti realnost Grčke, razumeti svoju realnost – to je bio zajednički i poštovanja vredan intelektualni napor i Grka i drugih Balkanaca, posebno u prošlome veku. Nije se mogao izvesti bez temeljnog propitivanja prošlosti i dovođenja u sumnju svih identitarnih strategija.

U drugoj polovini prošloga veka smo pouzdano znali da je dijalekat jezik bez zastave i vojske, da se imaginarij grupe može bez teškoća izmisliti, da se na osnovu toga mogu i moraju dobiti neka legitimna prava, da je identitet, kao i rod, proizvod društva i kulture, nismo imali iluzija o kulturi i prirodi, znali smo da se istina traži u crkvama, a da se nauka bavi širenjem granica znanja. Zatim je raspoložive znake, onaj brod na dnu i njegov teret, pokrio debeli sloj mulja (mulj = magla kao metafora iz prvog dela teksta, izvinjavam se zbog notornosti). Potreba da se revidira ono što je nekad bilo očito je tu: zato dobro razumem zašto je potrebno protresti glave sa nikad jasnim državnim granicama.

Najgore u konstrukciji neizbežne kulturne grčke osovine Balkana prolaze okolni varvari, osuđeni da izmišljaju svoju, po definiciji manje važnu i za Evropu uvek bastardnu prošlost, druge (uglavnom delimično i konkretno zainteresovane) imaginarne roditelje i zaštitnike, od Slovena/Rusa do balkanskih izmišljotina, i da pri tome stalno posluju sa realnim Grcima i grčkom državom. Emancipatorska traumatizacija prema Evropi ili protiv nje (smer je u osnovi nevažan) tako karakteriše celokupnu modernu istoriju Balkana, sa samo jednim dobrim rezultatom – nenameravanim, ali preciznim mapiranjem realne, kolonijalne Evrope. Sa te strane nas ponekad iznenadi neverovatna arhaičnost koncepata i ponašanja prema ovome delu sveta. Po Bajronovom modelu civilnog sveca za mali narod, pohrlili su u krvareću Jugoslaviju sveci koji su izabrali pojedini narod da ga „štite“: Alen Finkilkrot u Hrvatsku, Bernar-Anri Levi u Bosnu, Peter Handke u Srbiju. Prvi je izveo nešto što nijedan zapadni simpatizant nikada nije izveo u totalitarnoj državi – denuncirao je lokalne „neprijatelje“, u ovome slučaju Dubravku Ugrešić, i ishvalio je Franju Tuđmana kao pisca; drugi se je dao slikati kako junački čuči iza zidića u Sarajevu, pa ga je satirični časopis Okovani patak morao javno osramotiti zbog laži i falsifikata; o onome kukavnom trećem ne vredi trošiti reči. Bilo je i drugih, uzela sam samo egzemplarne. Tu se podsećam kritike koju sam čula od koleginice iz Zagreba, da naime praksa koju sam nekad nazvala „zavlačenje glave u kantu za đubre“, dakle analiziranje nacionalističkog diskursa i bliskih mu fenomena, vređa žrtve tih postupaka, dakle i žrtve rata, a ne doprinosi ni razvijanju naučnog postupka ni vežbanju i usavršavanju pameti; slažem se, ali je neophodno, jer ništa ne vređa žrtve toliko koliko zaborav.

Ako dakle hoćemo da „čitamo“ brodolom, kada ga jedanput tačno lociramo, to izvesno ne možemo samo iz okvira nacionalne istorije. Upravo zato što je razni „naši“ vide kao planetu, Srbija se ne sme posmatrati kao planeta, Srbi sa nje nisu u nekom nesrećnom trenutku popadali. Pre godinu dana sam uvela pojam „blizanačke kulture“ koji obuhvata kulture istorijske Jugoslavije, i označava približno ono što u savremenoj istoriografiji opredeljuju kao „zamršene“ istorije (entangled histories): nerazrešivu povezanost događaja, svakodnevice, ideja i verovanja – i njihovih tumačenja u dve ili više kultura. Jasno da takvo uporedno viđenje zahteva prethodno temeljno proučavanje: prvo brodolom za nas ostale dakle čitaju istoričari takvog zamaha kao što je Dubravka Stojanović, zatim ta znanja primenjujemo, da bismo postali pametniji za novo čitanje. Neka se ovo moje tumačenje slobodno razume kao čežnja za novim elitama duha: to je osnovni materijalni zahtev za razumevanje Srbije.

Antikiterski argument u razumevanju Srbije (i čitanje epohalnih brodoloma) zahteva dve relativno jednostavne stvari: institucije i elite duha. Koliko se taj zahtev graniči sa nemogućim?

Peščanik.net, 29.11.2012.

KRAJ EPOHE

The following two tabs change content below.
Svetlana Slapšak, rođena u Beogradu 1948, gde je završila klasičnu gimnaziju i doktorirala na Odeljenju za antičke studije na Filozofskom fakultetu. Pasoš joj je bio oduzet 1968-73, 1975-76. i 1988-89. Zaposlena u Institutu za književnost i umetnost 1972-88. Predsednica Odbora za slobodu izražavanja UKS 1986-89, sastavila i izdala preko 50 peticija, među njima i za oslobađanje Adema Demaćija. Bila članica UJDI-ja. Preselila se u Ljubljanu 1991, gde je redovna profesorka za antropologiju antičkih svetova, studije roda i balkanologiju (2002-14), koordinatorka studijskih programa i dekanka na ISH (2004-14). Glavna urednica časopisa ProFemina od 1994. Umetnička direktorka Srpskog kulturnoga centra Danilo Kiš i direktorka Instituta za balkanske i sredozemne studije i kulturu u Ljubljani. Predložena, u grupi Hiljadu žena za mir, za Nobelovu nagradu za mir 2005. Napisala je i uredila preko 100 knjiga i zbornika, oko 500 studija, preko 3.000 eseja, nekoliko romana, libreto, putopise, drame; prevodi sa grčkog, novogrčkog, latinskog, francuskog, engleskog i slovenačkog. Neke od novijih knjiga: sa Jasenkom Kodrnja, Svenkom Savić, Kultura, žene, drugi (ur, 2011); Franc Kavčič in antika: pogled iz antropologije antičnih svetov (2011); Mikra theatrika (2011); sa Biljanom Kašić i Jelenom Petrović, Feminist critical interventions [thinking heritage, decolonising, crossings] (ur, 2013); Antička miturgija: žene (2013); Zelje in spolnost (2013); Leon i Leonina, roman (e-izdanje, 2014); Leteći pilav (2014); Kuhinja z razgledom (2015); sa Natašom Kandić, ur. Zbornik: Tranziciona pravda i pomirenje u postjugoslovenskim zemljama (2015); Ravnoteža, roman (2016); Preživeti i uživati: iz antropologije hrane. Eseji i recepti (2016); Kupusara. Ogledi iz istorijske antropologije hrane i seksualnosti (2016); Škola za delikatne ljubavnike, roman (2018); Muške ikone antičkog sveta (2018); Libreto za kamernu operu Julka i Janez, Opera SNG Ljubljana, premijerno izvedena 19.1.2017; Antična miturgija (2017); Muške ikone antičkog sveta (2018); sa Marinom Matešić, Rod i Balkan (2018); Mikra theatrika II: antropološki pogled na antično in sodobno gledališče (2018); Volna in telo: študija iz zgodovinske antropologije (2019); Moj mačkoljubivi život (2021); sa Aleksandrom Hemonom, Mladost (2021); Feminističke inscenacije (2021); Osvetnice, roman (2022); Grožnja in strah: razraščanje sovražnega govora kot orodja oblasti v Sloveniji (2022). Romani su objavljeni na slovenačkom i makedonskom. Dobitnica nagrada Miloš Crnjanski za knjigu eseja 1990, American PEN Award 1993, Helsinki Watch Award 2000, Helen Award, Montreal 2001, nagrade Mirko Kovač za knjigu eseja 2015, nagrade Mira ženskog odbora PEN-a Slovenije 2016, Vitalove nagrade Zlatni suncokret 2017.

Latest posts by Svetlana Slapšak (see all)