Foto: Predrag Trokicić
Foto: Predrag Trokicić

Ustavni sud doneo je još jednu odluku o neustavnosti odredbe u Zakonu o finansijskoj podršci porodici sa decom. Kako se to obično kaže, da nije tužno bilo bi smešno. Ali zapravo nikada nije bilo smešno. Usvojiti zakonski tekst koji sadrži toliki broj neustavnih odredaba, pa se još hvaliti time kako je u pitanju revolucionarno dobro rešenje, previše je bezobrazno čak i za ovakvu vlast. Ali to se desilo, a eto Ustavni sud nas s vremena na vreme prijatno iznenadi ponekom odlukom o neustavnosti raznih delova ovog sramotnog zakona. Nije nikada bilo smešno, zato što su majke – trudnice i porodilje – ostale bez primanja na koja su računale. Nije bilo smešno jer su roditelji bolesne dece morali da biraju da li će primati bilo kakvu naknadu – iako su uredno plaćali doprinose godinama – ili će primati dodatak za lečenje svojih mališana. Nije bilo smešno još od onog sastanka kada su pojedini autori teksta meni i nekolicini drugih kolega oči u oči rekli da ne bi trebalo da kritikujemo zakon jer oni štite državu: ako bi država davala svakome ono što mu pripada bankrotirala bi. Takav vid apsurdne lojalnosti državi kao entitetu koji se potpuno odvaja od građana koji tu državu čine (i to u doba kada vlast koja vodi državne finansije razbacuje novac kao luda, a nivo korupcije nikada nije bio viši) ne može doneti ništa dobro. Zato ni ovaj zakon nikada nije doneo ništa dobro, koliko god pojedini pokušavali da nas ubede u suprotno.

Ono što je posebno žalosno jeste da ni ova odluka Ustavnog suda ne mora biti – i ako je pravde neće ni biti – poslednja u nizu. Još uvek stoje sramotne diskriminatorne odredbe o uslovima za primanje roditeljskog dodatka, za koje je i Komitet za ekonomska, socijalna i kulturna prava napomenuo da nisu u skladu sa međunarodnim standardima socijalne zaštite i dovode do posredne diskriminacije Roma. Dalje, razlikovanje između zaposlenih i ostalih izvedeno je takvom pravnom gimnastikom koja ove odredbe čini formalno neprimenjivim i direktno suprotnim Zakonu o radu, ali se one svakako primenjuju jer je u Srbiji poslednjih godina fakticitet jači od (vladavine) prava. I taj nesrećni odnos bi se morao razrešiti u budućnosti.

Ustavni sud našao je da je neustavna odredba iz člana 17. stava 4. Zakona o finansijskoj podršci porodici sa decom. To je odredba koja stavlja u neopravdano lošiji položaj majke i roditelje koji ostvaruju takozvana „ostala primanja“, u odnosu na zaposlene majke. „Ostali“ mogu da koriste novčanu naknadu samo u trajanju od godinu dana, dok zaposlene majke (i očevi) za treće dete i svako naredno dete mogu da je primaju u trajanju od dve godine.

Inicijative za ocenu ustavnosti takvog rešenja podnele su mnoge organizacije civilnog društva, stavljajući u prvi plan mame-preduzetnice koje su ovom odredbom praktično izgubile pravo na dvogodišnje odsustvovanje jednako zaposlenim majkama, koje su imale shodno prethodnom zakonu. U zemlji koja se kune u razvoj preduzetništva i svako malo se poneka ministarka ovoga-i-onoga prigodno slika oko uspešnih žena-preduzetnica, jako malo – praktično ništa – nismo uradili da ih istinski, sistemski i nedvosmisleno osnažimo. Preduzetnici i dalje plaćaju enormne fiskalne i parafiskalne namete. Podrška njihovom poslovanju može eventualno biti inicijalna, jednokratna i po pravilu uslovljena na način da predstavlja veći teret poslovanju nego podršku. Preduzetnici, kao ni ostali samozaposleni, nisu prepoznati u Zakonu o radu i ne mogu ostvariti niz prava koja im se daju u nekim drugim državama, naročito u post-kovid godinama kada se došlo do zaključka da su oni nedovoljno zaštićeni od bilo kakvih vanrednih okolnosti u poslovanju, ali i nedovoljno zaštićeni u redovnim okolnostima u kojima ne mogu računati na podršku države. Kada je reč o ženama-preduzetnicama, one dele tu sudbinu ali su bile i dodatno ranjive kroz (sada i zvanično – neustavnu) odredbu novog Zakona o finansijskoj podršci porodici sa decom, koji ih je zapravo unazadio oduzimajući im ravnopravan (ili gotovo ravnopravan) status sa zaposlenim ženama koji su do tada imale.

Kakva je dalja sudbina ovog zakona? Vlast ne odustaje, čak postoji i nevešt spin da se i ove neustavnosti sakriju pod tepih, a da se nužne izmene zakona koje proističu iz odluke Ustavnog suda proglase zapravo političkim poklonom majkama. Ustavni sud je (kao i prošli put) velikodušno odložio objavljivanje odluke o neustavnosti za šest meseci. Dovoljno da se pripreme (kao i prošli put) odredbe izmena i dopuna zakona koje će inkorporirati stav Ustavnog suda u zakonodavne izmene. I sve je to donekle legitimno i dosta uobičajeno. Ali sam stav vlasti ostaje (kao i prošli put) isti – niko neće reći „evo, Ustavni sud je utvrdio ono što su stručna javnost i niz organizacija civilnog društva potencirale od dana usvajanja zakona, da su neke odredbe neustavne i da moraju da se promene“. Ne, priznanje da nisu u pravu ne može se očekivati od nepogrešivih na vlasti, tako da je spin jednostavan – evo, sada smo toliko jaki i toliko napredni i progresivni u svakom smislu da ćemo preduzetnicama (i „ostalim“ majkama) pokloniti pravo da budu ravnopravne sa zaposlenim ženama. Posebna ironija je u tome što je taj poklon zapravo – vraćanje na staro, na situaciju koja je postojala pre nego što je novi zakon usvojen. Koliko su mame-preduzetnice izgubile, ili preciznije koliko im je država ukrala, primenom neustavnog zakonskog rešenja, nećemo saznati. Možemo samo biti sigurni da taj novac nikada nije otišao nekome kome je bio potreban, na primer za neko drugo socijalno davanje. Ne, završio je veoma verovatno u džepu nekog „stranog investitora“ ili nekog drugog prijatelja vlasti.

Izmenama zakona tu međutim nije kraj. U populističkom zanosu predsednik je najavio (nije njegova nadležnost ni izdaleka, ali ko još obraća pažnju na to) da će porodiljsko odsustvo i odsustvo radi nege deteta biti produženi – za prvo dete sa 12 na 15 meseci, za drugo dete sa 15 na 18 meseci. Čekaj, reći će sada oni koji znaju – a posebno roditelji koji su koristili ova odsustva – ali za drugo dete odsustvo nikada nije ni trajalo 15 meseci? Zbunio nam se predsednik, ne budite zluradi, hteo je da kaže da će sada i za prvo i za drugo dete odsustvo biti produženo ali nije baš dobro proučio Zakon o radu, pa je došlo do benigne omaške. Mnogo više zabrinjava to što je predsednik izjavio da je to samo jedna od mera da se mladi vrate u Srbiju (ako su iz nje pobegli) ili da u Srbiji ostanu (ako nemaju gde da pobegnu), kako bi ta deca – nadam se da je mislio kada porastu – mogla da rade u mnogobrojnim fabrikama koje će (on) otvoriti. Teško je reći koliko će roditelji kojima se smeši ovakva ponuda biti oduševljeni, ali to nije tema ovog teksta. Njegovu omašku oko trajanja odsustva je kasnije ponovila – slučajno ili namerno – i (nadležna) ministarka za brigu o porodici i demografiju. Kako je pisalo u jednom od komentara, pitanje je da li ministarka zaista ne zna da odsustvo za drugo dete traje 12 a ne 15 meseci, ili jednostavno ne sme da ispravi „šefa“ čak i kada je u pitanju banalna greška kao ova.

Matematiku na stranu, treba pohvaliti to što će – ako se ovaj ideja realizuje – Srbija imati najduže porodiljsko odsustvo i odsustvo radi nege deteta u regionu. Ta mera dakle sama po sebi nije predmet kritike. Mora se međutim napomenuti da ona ne rešava gotovo nijedan problem roditelja. Nema dovoljno vrtića – roditelji će biti u problemu posle 15 (18) meseci na isti način kako su sada u problemu posle 12 meseci. Naknada koju roditelj koji koristi odsustvo prima nije dovoljna, odnosno i dalje je na snazi suludi obračun koji primanja roditelja može veoma lako da svede na simbolična – roditelji u tom slučaju žele, ili bolje rečeno moraju da se vrate na posao što pre, pa im je mera produženja odsustvovanja sa posla beskorisna i neupotrebljiva. Konačno, ovom merom se ne usklađujemo sa pravnim tekovinama Evropske unije, koja je usvajanjem nove Direktive o ravnoteži između poslovnog i privatnog života otišla nekoliko koraka dalje od Srbije, pre svega uvođenjem obaveznog „očinskog odsustva“ i produženog roditeljskog odsustva tokom odrastanja deteta. Zakon o radu nudi neke fleksibilne opcije roditeljima koji se vraćaju na posao posle odsustva, ali one realno mogu biti mnogo raznovrsnije. Istovremeno, nismo rešili problem diskriminacije roditelja (pre svega majki) koje se vraćaju na rad posle porođaja od strane nesavesnih (i mnogobrojnih) poslodavaca. Što je odsustvo duže veća je šansa „sankcionisanja“ radnice, a sama „sankcija“ je oštrija.

Imajući sve ovo u vidu, čini se da je Zakon o finansijskoj podršci porodici sa decom i dalje daleko od dobrog. U stvari jednostavno je toliko loš da je mnogo pametnije ukinuti ga i zameniti novim zakonom. A kada već pričamo o izmenama zakona moram kao dosadni pravnik da napomenem još jednu zanimljivu činjenicu. Produženje porodiljskog odsustva i odsustva radi nege deteta ne može se izvršiti izmenama Zakona o finansijskoj podršci porodici sa decom. Ovo pitanje je regulisano Zakonom o radu – a znamo kako vlast beži od samog pomena da se nešto menja u Zakonu o radu. Tako da će biti zanimljivo videti kakvu će pravnu gimnastiku izvesti ovoga puta – ili će dirnuti u izmene Zakona o radu (horor!) ili ćemo dobiti još jednu lex specialis neprimenjivu odredbu u Zakonu o finansijskoj podršci porodici sa decom. Verovatno predsednik ni o tome nije razmišljao kada je najavio ove izmene.

Populaciona politika vlasti je loša. Demografski gledano – nestajemo. Raseljavamo se, umiremo više nego što se rađamo. Nažalost, trka do dna i socijalna zaštita nisu prijatelji. Naprotiv, politika privlačenja stranih investicija dobro je ugazila socijalnu politiku, učinila je da se mere socijalne zaštite posmatraju kao nepotreban trošak i nužno zlo, da se njihov domašaj neprestano umanjuje, a korišćenje mnogih vrsta pomoći (neustavno) uslovljava. U takvoj atmosferi nema puno mesta za korenite promene pristupa potrebama trudnica, porodilja i roditelja. Oni će ostati upleteni u mrežu neustavnih i nehumanih odredaba Zakona o finansijskoj podršci porodici sa decom i drugih propisa, uz povremeno populističko „bacanje koske“ ponekom izmenom – uglavnom iznuđenom odlukama Ustavnog suda, a ponekad i relativno jeftinim trikovima kao što je produženje porodiljskog odsustva, bez rešavanja drugih važnijih problema koje roditelji u Srbiji imaju.

Peščanik.net, 01.02.2023.


The following two tabs change content below.
Mario Reljanović je doktor pravnih nauka, naučni saradnik na Institutu za uporedno pravo u Beogradu. Bavi se temama iz oblasti radnog i socijalnog prava, ljudskih prava i pravne informatike. U periodu 2012-2018. radio je kao docent i vanredni profesor na Pravnom fakultetu Univerziteta Union. Na istom fakultetu je u periodu 2009-2018. bio na čelu pravne klinike za radno pravo. Predsednik je udruženja Centar za dostojanstven rad, koje se bavi promocijom radnih i socijalnih prava. Saradnik je više drugih organizacija civilnog društva i autor nekoliko desetina stručnih i naučnih radova. Za Peščanik piše od 2012. godine.

Latest posts by Mario Reljanović (see all)