
Tekst o izbornoj pobedi Donalda Trumpa i njegovom stupanju na dužnost koji sam nedavno objavio na Substacku privukao je mnogo pažnje i dosta kritika čitalaca koji su ga pogrešno protumačili kao hvalospev novom predsedniku. Drago mi je što je članak privukao pažnju Martina Wolfa iz Financial Timesa, jednog od najuglednijih analitičara američke i međunarodne ekonomske politike. Njegovu kritiku i moj kratki odgovor možete pronaći ispod izvornog teksta (u komentarima) ovde. Poenta mog odgovora je u tvrdnji da su vodeći ekonomisti odustali od glavnih načela neoliberalne globalizacije davno pre 20. januara. Inauguracija je samo simbolički čin: tog dana će se konačno završiti epoha neoliberalne globalizacije koja je (u tekućoj epizodi) počela padom Berlinskog zida. Ali, većina njenih bitnih elemenata demontirana je mnogo ranije, od strane ljudi koji to nerado priznaju.
Znam da su mnogi neoliberalni ekonomisti glavnog toka doživeli dolazak Donalda Trumpa kao događaj više sile. Tretiraju ga kao zemljotres ili iznenadnu nepogodu čije poreklo niko ne može objasniti. Međutim, ima i tvrdnji (verujem osnovanih) da je klica njegovog uspeha posejana neoliberalnim politikama koje su postepeno gubile podršku javnosti. Nije slučajnost to što je 77 miliona ljudi glasalo za Trumpa, kao ni to što se pojavljuju slični pokreti koji politički destabilizuju velike zapadne zemlje kao što su Nemačka i Francuska. Taj unutrašnji aspekt, kao i doprinos neoliberalizma rastu nejednakosti, smanjenju društvene mobilnosti, povećanju broja oboljenja i mortaliteta među pripadnicima srednje klase u SAD, odvajanju interesa bogatih od ostatka društva, opsežno su dokumentovani u političkoj i ekonomskoj naučnoj literaturi. Nema potrebe da to ponavljamo.
Ovde želim da se fokusiram na napuštanje neoliberalnih načela na međunarodnoj sceni. To je od posebnog značaja za Financial Times, koji međunarodna zajednica posvećena problemima razvoja smatra svojim glavnim glasilom. Financial Times preferira međunarodnu perspektivu kakva, na primer, nedostaje Wall Street Journalu. Ali Financial Times takođe dovodi čitaoce u zabludu navodeći ih da zanemare to što je najveći deo neoliberalnog establišmenta zapravo već napustio načela globalizacije, ona koja su ti isti ljudi pre nekih 20 ili više godina zdušno branili. Po mom mišljenju, Financial Times to čini pre svega zbog oštre antikineske politike i opsednutosti ekonomskim uspehom Kine. Ta opsednutost razvojem Kine ili, bolje rečeno, nenaklonjenost njenim uspesima (ili želja da ona doživi neuspeh) ima smisla samo ako se Kini pristupa iz strogo političkog ili strateškog ugla. U tom slučaju, Kina je veliki konkurent, suparnik ili čak neprijatelj zapada. Ali to nema smisla ako se na uspeh Kine gleda s internacionalističkog ili kosmopolitskog stanovišta, što bi, u načelu, trebalo da rade svi ekonomisti koji se bave problemima razvoja. S te posebne tačke gledišta, uspeh bilo koje zemlje u razvoju treba pozdraviti, bilo da je to Kina, Nigerija, Indonezija, Čad, Paragvaj ili Mali. Dakle, to je prva nedoslednost.
Tu je i nedoslednost u tumačenju kineskog uspeha kao delimično omogućenog krađom tehnologija sa zapada. Posle više od 20 godina rada u Svetskoj banci, mogu potvrditi da je jedna od pritužbi koje sam stalno iznova slušao bila ta da siromašne zemlje, „nažalost“, ne mogu uspešno iskoristiti tehnologije razvijenijih zemalja, usled raširene korupcije ili nedovoljnog obrazovanja, uprkos tome što bi zapad želeo da te tehnologije podeli s njima. Dakle, kada je Kina konačno pokazala da je sposobna da kopira zapadne tehnologije i čak ih unapredi, koristeći svoju veličinu kao adut u pregovorima, iz jedne kosmopolitske perspektive koju bi Financial Times morao da zastupa taj uspeh bi trebalo pozdraviti i poželeti mu dobrodošlicu. Međutim, uspeh Kine je osuđen i prikazan kao krađa. Zapravo, međunarodne razvojne organizacije bi trebalo da podučavaju Etiopiju i Tanzaniju kako da kopiraju kineske metode kopiranja zapadnih tehnologija, umesto da to prikazuju kao protivzakonit čin. To je druga nedoslednost.
Treća, na izvestan način višeslojna nedoslednost je u tome što su međunarodne aspekte neoliberalne globalizacije napustili upravo njeni najveći zagovornici. Ispitaćemo to tačku po tačku.
Carine. Od uspostavljanja sistema u Breton Vudsu, utemeljenog na načelima globalizacije, carine su tretirane kao nužno zlo, kao instrument koji treba obeshrabrivati i što ređe koristiti. To je politika koju su dosledno sledile kako razvijene zemlje tako i zemlje u razvoju od ranih 80-ih godina 20. veka. Otuda nedavno povećanje carinskih stopa u Sjedinjenim Državama i Evropi označava odstupanje od jednog od glavnih načela globalizacije. Do povećanja carina na kineske proizvode došlo je u vreme prve administracije Donalda Trumpa, ali ubrzo su ih preuzeli Joe Biden i njegova administracija. Štaviše, Biden je proširio politike carinske zaštite usmerene na kinesku robu i čak je u nekim slučajevima zapretio potpunom zabranom uvoza određenih proizvoda, poput električnih vozila.
Trgovinski blokovi. Zagovornici globalizacije se obično protive trgovinskim blokovima. Ne moramo se vraćati na Hayekov Put u ropstvo da bismo se podsetili da su trgovinski blokovi obično povezani s militarističkim ili autarhičnim režimima koji pokušavaju da ustanove zone posebnog ekonomskog uticaja. Ali to je politika koja odnedavno stiče pobornike u redovima neoliberalnog establišmenta, uključujući i Ranu Faroohar, urednicu i kolumnistkinju Financial Timesa, koja je objavila uticajnu i široko komentarisanu knjigu zasnovanu na brojnim starijim tekstovima i istupima. Ona se zalaže da se radna mesta koje je Kina navodno preotela vrate u Sjedinjene Države, kao i da se proizvodni pogoni presele u prijateljske zemlje (pogledajte moje stavove na tu temu ovde). Povratak u prijateljske zemlje samo je drugo ime za izgradnju politički motivisanih trgovinskih blokova. To je politika koja se ne usuđuje da izgovori svoje pravo ime jer je u pitanju ona ista politika koju je 30-ih godina sprovodila Velika Britanija preferencijama za Komonvelt, nacistička Nemačka sa srednjeevropskim područjem Velike Nemačke ili Japan sa zonom zajedničkog prosperiteta. To su politike suprotne svakoj uobičajenoj predstavi o tome šta bi globalizacija morala da bude.
Industrijske politike kao što su carinske tarife smatraju se prihvatljivim samo pod ekstremnim okolnostima. Zagovornici globalizacije ih nikada nisu prihvatali, jer vode do nepravičnog subvencionisanja domaće proizvodnje i onemogućuju podsticaje koji deluju u svetu pune konkurencije. Ali i te politike odnedavno pronalaze zagovornike među neoliberalnim ekonomistima glavnog toka, čak i u Financial Timesu. Rasprava je sada preusmerena na pitanje kako takve politike treba sprovoditi. Preovlađuje opšti konsenzus da je upravo Biden napravio veliki iskorak u institucionalizaciji takvih politika Zakonom protiv inflacije. Problem je u tome što su takve politike nespojive s idejom globalizacije i depolitizacije procesa donošenja ekonomskih odluka. Kao što ću pokazati u završnom delu, takve politike unose pometnju u zajednicu razvojnih ekonomista, jer ako je određena industrijska politika dovoljno dobra za Sjedinjene Države ili Evropu, postavlja se pitanje zašto je ne preporučujemo Egiptu ili Nigeriji?
Liberalni ekonomisti ne prihvataju ni ekonomsku prinudu, koju Sjedinjene Države i Evropa sve više koriste. Trump je koristio mere prinude da uveća broj sankcija protiv političkih režima koji mu se ne dopadaju, poput Kube i Venecuele. Isti režim sankcija nastavljen je i pod Bidenom: SAD trenutno primenjuju 38 različitih režima sankcija koje na ovaj ili onaj način pogađaju više od pedeset zemalja sveta. Ista politika je proširena ratovima u Ukrajini i Palestini, kao i zaplenom ruske imovine, i prilično neshvatljivo, kažnjavanjem ruskih oligarha zbog toga što nisu bili dovoljno politički moćni da zaustave Putinov rat. U svakom slučaju, upotreba ekonomske prinude je u suprotnosti s idejom neoliberalne globalizacije.
Slobodno kretanje radne snage načelno je jedan od ciljeva globalizacije. Iz političkih razloga taj cilj nikada nije ostvaren, ali je bar ostao deo agende. S čisto globalnog stanovišta, nema razloga da tržište rada ne bude internacionalizovano i da ne postane zaista globalno, isto kao tržište kapitala. Ali svestan sam da politički razlozi to ne dopuštaju. Međutim, sada je slobodno kretanje radne snage odbačeno čak i kao aspiracijski cilj. Nije samo Trump obećavao podizanje zida prema Meksiku. Na tome se radilo i pod Bidenom. Isto tako, deportacije stranaca bez dokumenata iz Obaminog vremena nastavljene su u Bidenovom mandatu. To nije izmislio Trump: antiimigraciona politika u SAD postepeno se zaoštravala u poslednjih 10 do 15 godina. Zaoštravanje je još dramatičnije u Evropskoj uniji. U teoriji, Evropa se ponosi multikulturalizmom i multietničnošću, dok u isto vreme podiže fizičke barijere u graničnim regionima i pojačava antimigrantske patrole na Mediteranu. U interesu joj je da se broj stradalih zbog takvih barijera i patrola nikada ne otkrije i da se o njemu samo nagađa. Ali taj broj iznosi bar nekoliko hiljada godišnje.
Dakle, šta se može zaključiti kada pokušamo da sagledamo ukupnu sliku? Možemo zaključiti da su svi bitni sastojci neoliberalne globalizacije već odbačeni od strane vodećih ekonomista i demokratske administracije u SAD. Isto se očekuje i od Trumpa. U tom smislu Trumpovo preuzimanje vlasti 20. januara samo je simboličan datum koji će označiti konačno odustajanje od ovih načela. Slobodno kretanje robe više nije opšteprihvaćeni cilj i zaustavlja se carinama; kretanje tehnologije je ograničeno iz takozvanih razloga nacionalne bezbednosti; kretanje kapitala je takođe ograničeno, jer Kini (i odnedavno Japanu, u slučaju US Steela) nije dozvoljeno da kupuje američke kompanije. Uz ozbiljno ograničeno kretanje radne snage, koji su bitni elementi neoliberalne globalizacije uopšte ostali netaknuti?
Moj cilj ovde nije da raspravljam o tome koliko je napuštanje pomenutih načela dobro ili loše za Sjedinjene Države, za Evropu, za Kinu, za svet. Želim samo da ukažem na to da Trump nije jedini pokretač promena i da se navedena načela razgrađuju bar već jednu ili jednu i po deceniju. Financial Times obmanjuje čitaoce jer im ne stavlja jasno do znanja da promovisanjem trgovinskih blokova i revizijom drugih temeljnih ekonomskih načela zapravo radi na gašenju neoliberalne globalizacije kao međunarodnog projekta. Razlozi su (1) geostrateško nadmetanje s Kinom, kao i (2) to što su neoliberalne politike nanele štetu zapadnoj srednjoj klasi.
Važan problem koji se često previđa (što Financial Times ne bi smeo da ga previdi) jeste to da odustajanje od pomenutih načela ruši sistem ustanovljen u Breton Vudsu. Kao što sam pomenuo u jednom od prethodnih članaka, međunarodni sistem se u prošlosti temeljio na dva važna okvira: prvo, onom iz 1944, a zatim, mada ne tako formalno kao 1944, na Vašingtonskom konsenzusu koji je početkom 80-ih godina prihvaćen na globalnom nivou, u komunističkim zemljama, kao i u Indiji, Africi i Južnoj Americi. Vašingtonski konsenzus se mogao legitimno kritikovati i bio je kritikovan, ali nudio je određenu meru konzistentnosti. Sadašnje napuštanje načela neoliberalne globalizacije ostavlja čitavo područje međunarodnog razvoja u haosu, jer više ne znamo koje vrste politika treba predlagati ili nametati ostatku sveta. Teško je zamisliti kako misija Svetske banke u Egiptu traži smanjenje carinskih stopa ili niže subvencije, dok u isto vreme Sjedinjene Države, vodeća zemlja sveta, ne samo po ekonomskoj snazi, nego i po uticaju na razvoj ili nametanju ekonomskih ideologija, podiže i carine i subvencije.
Čitava ideologija na kojoj se zasnivaju međunarodni ekonomski odnosi mora se temeljno preispitati. Možda ćemo morati da izgradimo novi sistem koji dopušta trgovinske blokove i carinske stope, bez migracija radne snage i bez prenosa tehnologija, ali to mora biti kodifikovano i jasno obrazloženo ostatku sveta. Međutim, niko još nije ni natuknuo da je svetu potreban takav novi okvir. Zato smo se našli u situaciji u kojoj pravila više ne postoje. Zapravo, pravila se menjaju ad hoc: određeni skup pravila važi za jednu zemlju ili grupu zemalja, dok za druge grupe važe neka druga pravila. To se pravda državnim interesima. To je legitimno stanovište, ali potrebno je jasno reći šta ono implicira, a to je povratak merkantilističkim politikama u kojima su interesi pojedinačnih zemalja najvažniji. To takođe znači napuštanje kosmopolitske i internacionalističke perspektive u kojoj su pravila bar na rečima bila univerzalna. Univerzalno važećih pravila više nema, a glavni krivac za to nije Trump, već pogled na svet kojim se domaći politički interesi i takozvani problemi nacionalne bezbednosti postavljaju iznad svega ostalog. Svet u koji ulazimo nije svet globalizacije, već svet isparcelisanih regionalizama, pa čak i nacionalizama.
Global inequality and more 3.0, 08.01.2025.
Preveo Đorđe Tomić
Peščanik.net, 22.01.2025.
Srodni link: Branko Milanović – Finska stanica
RASPRAVA O NEOLIBERALIZMU