Foto: Peščanik
Foto: Peščanik

U najnovijem izveštaju Kriznog štaba navodi se podatak da je na respiratorima još deset pacijenata i da je dan protekao bez ijedne žrtve korona virusa. Međutim, ova transparentnost ipak zamagljuje tačnost podataka, jer tom broju uvek treba dodati još jednog pacijenta koji se već dugo povlači po bolnicama, a od početka pandemije i uvođenja vanrednog stanja, dospeva u šok sobu, gde biva intubiran i prebačen na monitor za praćenje pacijenata u komi. Reč je o kulturi, koja se tokom proteklih meseci izmestila iz javnog prostora u online okruženje, dakle o resoru koji je tokom nedavnog rebalansa budžeta ostao bez ionako mizernih sredstava i naposletku završio kao nebitna stavka, čija su se sredstva prelila u troškove predizborne kampanje. Tako tretirana kultura dospela je na respirator. Ako je mogla tokom korone da realizuje neke programe preko Zooma, misle vlasti, zašto ne bi i dalje nastavila da radi na isti pogon, jer nama više od toga ni ne treba. Pored svega ostalog, pozorišta i bioskopi su i dalje van upotrebe, filmovi se ionako neće snimati, izdavači se hvataju za glavu jer je protekli kvartal bio najgori u poslednjih dvadeset godina, otkup knjiga kasni i prve isplate bi mogle da se očekuju do kraja godine. Dok je kultura na respiratoru, i to onom starinskom iz predvučićevskog perioda, nema bojazni da bi se nešto neočekivano moglo dogoditi u javnosti, a što bi došlo iz sfere kulture.

Kultura u predizbornoj kampanji je uvek neprijatna činjenica pre svega za resorno ministarstvo, koje bi moglo da bude prozvano, što je proteklih dana učinila Jelena Trivan sa pozicije predsednice UO Filmskog centra Srbije. Ona je tom prilikom rekla da je ministarstvo krajem prošle godine smanjilo budžet FCS-a za 12 odsto, te da je u narednom periodu, uzev u obzir koronski rebalans, država ovoj instituciji smanjila budžet za čitavih 35 odsto. Na to je ministarstvo burno reagovalo objavom, koja po stilu, leksici i sintaksi neodoljivo podseća na: 1) difamatorske objave Željka Mitrovića, kao i na 2) nedavni odgovor RTS-a na zahteve Boška Obradovića u vreme štrajka glađu. Naslov te objave glasi „Neukost i bahatost Jelene Trivan“, dok se u samom tekstu posredstvom „drvlja i kamenja“, „jarosti“, „jeftinog parolašenja“ te „pripadanja različitim strankama“ obrazlaže šta znači poštovati slovo Zakona i učinak ministarstva kulture, pod kojim je ova institucija „imala najveći budžet u svojoj istoriji“. Pozivajući se na „nezlobivost i odsustvo nerealnih ambicija“, ministarstvo kulture je dodatno potvrdilo koji su najvažniji uslovi za obavljanje „javne funkcije u Srbiji“. Ovaj tekst bi mogao poslužiti kao primer za kritičku analizu na studijama novinarstva, isto onako kao što pojedini pacijenti sa karakterističnom kliničkom slikom bivaju izloženi dijagnostičkoj analizi studenata medicine.

Šta je uslovilo pojavu ova dva tabloidna saopštenja, najpre RTS-a a potom Ministarstva kulture, zbog kojih se niko iz tih institucija nije izvinio javnosti koja je ostala konsternirana retorikom iz devedesetih godina, od koje su se ove institucije, tobože, davno distancirale? Autori (ili možda autor) ovih saopštenja nikada neće biti poznat javnosti, niti će ove institucije prestati da koriste njihove usluge, to je sasvim jasno. No nije jasno kada se i kako dogodilo to da institucije koje vode višegodišnju kampanju za negovanje srpskog jezika, odustanu od teško uspostavljene norme i posluže se retorikom iz tabloidnog rezervoara, koji je upravo bio motiv za pokretanje takvih akcija. Pre svega, radi se o dugom odsustvu dijaloga i bilo kakvog kritičkog korektiva u javnosti, koji je naposletku zvanično suspendovan uvođenjem vanrednog stanja, koje je u kulturi ostalo na snazi. Ako pogledamo kanale RTS-a, koji su se proteklih meseci pretvorili u online učionicu, a potom i platformu za skupštinska zasedanja i obračun sa opozicijom, može se zaključiti da je kulturna redakcija RTS-a sa uvođenjem vanrednog stanja suspendovana do daljnjeg. Naime, sadržaji iz kulture se više ne proizvode niti dolazi do bilo kakve kritičke evaluacije na ovim kanalima, koji su do pandemije bili poslednje utočište ionako ruinirane kulture. Autorske emisije iz kulture su obustavljene, nestale su i emisije magazinskog tipa, nema više nikakve debate u kulturi niti promovisanja bilo kakvog kulturnog sadržaja, koji nije vezan za dnevno-političke-kulturne teme koje se plasiraju u okviru informativnog, uglavnom predizbornog programa. S druge strane, ministarstvo kulture se okrenulo bazičnim vrednostima, koje je oduvek i negovalo, a to je srednjovekovno nasleđe i ćirilična kultura: primer za to su proslava Dana Sv. Ćirila i Metodija, kao i praćenje manifestacije „Ćirilična baština“ u Bajinoj Bašti, koji su postali prvi znaci buđenja postkoronske kulture u Srbiji.

Nakon pandemije, koja zvanično još uvek traje, kultura i dalje ostaje na respiratoru i biće tamo čak i kada Krizni štab uskoro bude objavio da su sve vrednosti zaraženih, preminulih i intubiranih na nuli. Dodatnih sredstava za kulturne programe neće biti, tako da preostaje jedino samostalno (pred)finansiranje sopstvenih programa, što će morati da urade svi akteri u kulturi. Ili će se osloniti na finansiranje preko EU programa i projekata, koji „nikada nisu pokazali solidarnost sa unesrećenom Srbijom“. Nevolja je u tome što se većina ovih programa danas realizuje preko Vlade. Stoga nema sumnje da će biti para za navijačke programe, sendviče i sokove. Neće izostati ni koncerti zvezda Granda za glasače na severu Kosova i Metohije. Performansi gladovanja i masovne podrške već su počeli, tako da ne treba brinuti za kulturni diverzitet. Jedino što ostaje kao mali problem je pitanje šta će se dogoditi posle izbora, kada se ustanovi rad novog saziva ministarstva kulture, a kulturna politika ostane ista, samo sa drastično smanjenim budžetom, jer se sve tobože prelilo na toalet papir, rukavice i maske. Svakako će ostati honorari za autore specijalnih saopštenja, kojima će se obrazlagati zašto je došlo do smrti ovog hroničnog bolesnika na respiratoru.

Peščanik.net, 29.05.2020.

KORONA

The following two tabs change content below.
Saša Ilić, rođen 1972. u Jagodini, diplomirao na Filološkom fakultetu u Beogradu. Objavio 3 knjige priča: Predosećanje građanskog rata (2000), Dušanovac. Pošta (2015), Lov na ježeve (2015) i 3 romana: Berlinsko okno (2005), Pad Kolumbije (2010) i Pas i kontrabas (2019) za koji je dobio NIN-ovu nagradu. Jedan je od pokretača i urednik književnog podlistka Beton u dnevnom listu Danas od osnivanja 2006. do oktobra 2013. U decembru iste godine osnovao je sa Alidom Bremer list Beton International, koji periodično izlazi na nemačkom jeziku kao podlistak Tageszeitunga i Frankfurtera Rundschaua. Jedan je od urednika Međunarodnog književnog festivala POLIP u Prištini. Njegova proza dostupna je u prevodu na albanski, francuski, makedonski i nemački jezik.

Latest posts by Saša Ilić (see all)