Beograd 19.5.2023, foto: Predrag Trokicić
Beograd 19.5.2023, foto: Predrag Trokicić

Ima pravo Aleksandar Vučić kad kaže da protesti „Srbija protiv nasilja“ znače destabilizaciju. Ali ne Srbije nego njegove pozicije. Demokratija tome i služi – da protrese vrhove vlasti. Druga je stvar što se autokratski vladaoci plaše i svoje senke. Nema većeg straha od straha diktatora. Svakog ko mu prilazi on gleda kao novog Bruta, procenjuje da li je baš on taj koji će mu zabiti nož u leđa ili je to onaj sledeći.

Zato se njegovi vazali trude da što češće i glasnije izražavaju svoju ljubav prema gospodaru. Poseban su primer intelektualci-podanici, poput Vladimira Vuletića, profesora Filozofskog fakulteta, koji svoje udvorištvo pokušavaju da prikažu kao moralnu vrednost ili zaodenu u naučničke koprene.

Kad kaže da „neće biti novog Majdana“ u Srbiji, a ne, recimo, novog 5. oktobra, Vučić želi da izbegne komparaciju sa Slobodanom Miloševićem, ali sebi čini medveđu uslugu, jer se zapravo identifikuje sa nekadašnjim proruskim predsednikom Ukrajine, Viktorom Janukovičem. Kao što je poznato, Janukovič je svojom antievropskom politikom, tj. odbijajući da sprovede već usvojene sporazume sa Evropskom unijom, izazvao velike višemesečne demonstracije početkom 2014. na glavnom kijevskom trgu, Majdanu nezaležnosti (Trgu nezavisnosti), zbog čega je na kraju morao da pobegne iz zemlje i nađe utočište u Rusiji.

Još jedan korak ka Moskvi i Putinu napravio je proteklih dana g. Vučić – kada je rekao da su mu neke „sestrinske službe sa istoka“ javile da aktuelne manifestacije nezadovoljstva, ne samo u Beogradu nego i širom Srbije, predstavljaju „pokušaj obojenih revolucija“.

Time je, s jedne strane, optužio zapad, pre svega Ameriku, da mu radi o glavi iako su zapravo i Evropska unija i Sjedinjene Države žmurile na mnoga njegova nepočinstva u unutrašnjoj politici. Nema sumnje da je Vučićevoj nervozi kumovao članak u Njujork tajmsu, gde ga se prilično otvoreno dovodi u vezu sa organizovanim kriminalom, iako mu je Amerika do sada bila glavni saveznik u pregovorima oko Kosova. Nije izvesno koliko će mu ovo „zaoštravanje retorike“ (ako je samo o tome reč) pomoći u onome – šta god to bilo – što namerava da ostvari.

S druge strane – i to je verovatno još zloćudnije – na taj način Vučić je učesnike protesta „Srbija protiv nasilja“ optužio da su u službi stranih vlada, drugim rečima strani plaćenici, praktično izdajnici. A zna se, zar ne, kako se postupa sa izdajnicima.

Ne treba biti naročito oštrouman pa iz toga zaključiti da vlast aktuelne političke (ne)prilike vidi kao borbu na život i smrt u kojoj su (to se valjda samo po sebi razume) sva sredstva dozvoljena. Pogotovo će to važiti za sredstva kojima se onemogućavaju slobodni i demokratski izbori.

Cela Srbija ovih je dana gledala kako se ljudi – na različite načine: pretnjama, ucenama, pa čak i fizičkim nasiljem – ne samo primoravaju da na miting Aleksandra Vučića dođu, nego i da na njemu ostanu. Zbilja su delovale groteskno, ali i zastrašujuće, te slike na kojima generalni sekretar Vlade Srbije vodi grupu „žestokih momaka“ odevenih u crno, a zatim i kako ta „pretorijanska garda” ne dozvoljava građanima da napuste Vučićev skup, držeći ih kao stado u toru.

Mora biti da Vučić zna da ljudi na njegove mitinge ne dolaze zato što ga vole i poštuju nego zato što su prinuđeni. Znaju to i njegovi doglavnici i poglavnici koji sve te hepeninge organizuju. Isto to znaju naravno i oni koji su tu dovedeni da mu kliču i aplaudiraju. Konačno, i oni – novinari, analitičari, univerzitetski profesori – koji po Vučićevim medijima takve skupove posle hvale i veličaju, takođe znaju sve to. Svi, dakle, znaju da je svaki taj performans jedna velika obmana, jedna velika laž. Pa ipak u tome učestvuju.

Zašto? Koji god odgovor da mi padne na pamet – nije mi dovoljno ubedljiv.

Samo me je čitava ta situacija asocirala na poznatu i u svetu nauke o čoveku vrlo uticajnu knjigu „Ljudi laži“. U njoj autor, psihijatar Skot Pek, kaže da je „laganje istovremeno jedan od simptoma i jedan od uzroka zla“.

Peščanik.net, 24.05.2023.

3. MAJ 2023.

The following two tabs change content below.
Mijat Lakićević, rođen 1953. u Zaječaru, završio Pravni fakultet u Beogradu 1975, od 1977. novinar Ekonomske politike (EP). 90-ih saradnik mesečnika Demokratija danas (ur. Zoran Gavrilović). Kada je sredinom 90-ih poništena privatizacija EP, sa delom redakcije stupa u štrajk. Krajem 1998. svi dobijaju otkaz. 1999. sa kolegama osniva Ekonomist magazin (EM), gde je direktor i zam. gl. i odg. ur, a od 2001. gl. i odg. ur. 2003. priređuje knjigu „Prelom 72“ o padu srpskih liberala 1972. 2006. priređuje knjigu „Kolumna Karikatura“ sa kolumnama Vladimira Gligorova i karikaturama Coraxa. Zbog sukoba sa novom upravom 2008. napušta EM (to čine i Vladimir Gligorov, Predrag Koraksić, Srđan Bogosavljević…), prelazi u Blic, gde pokreće dodatak Novac. Krajem 2009. prelazi u NIN na mesto ur. ekonomske rubrike. U aprilu 2011. daje otkaz i sa grupom kolega osniva nedeljnik Novi magazin, gde je zam. gl. ur. Dobitnik nagrade Zlatno pero Kluba privrednih novinara. Bio je član IO NUNS-a. Sa Mišom Brkićem ur. TV serije od 12 debata „Kad kažete…“. Novije knjige: 2011. „Ispred vremena“ o nedeljniku EP i reformskoj deceniji u SFRJ (1963-73); 2013. sa Dimitrijem Boarovim „Kako smo izgubili (Našu) Borbu“; 2020. „Desimir Tošić: Između ekstrema“; 2022. „Zoran Đinđić: prosvet(l)itelj“.