Beograd, juli 2019, foto: Peščanik

Dok je stremio ka vrhu, Tomislav Nikolić je čitavo oskudno znanje, sva uverenja o sebi i bilo čemu, i poimanje razorenog vrednosnog sistema, sabrao čitajući kupusare vojvode Šešelja. Tek kad se oslobodio njegovog nesnosnog maltretiranja ali ne i pogleda na svet – poželeo je diplomu visoke škole.

Na nekoj ledini, gde je fakultet nepoznatog imena i namene ozidan, Toma je bez napora kolokvirao, apsolvirao i lopatom udario završnu glazuru. Nikada nije otišao tamo, ali je ipak zapisan kao jedini i najbolji student u istoriji te znamenite škole. Dve godine je, na primer, obalio za jedan dan, a dobio je i neki papirus na kome stoji da je master.

Master čega? To niko nije uspeo da otkrije, niti mučeni Tomislav zna da kaže.

Postoji anegdota da je legendarni precednik, povodom svog briljantnog uspeha na studijama, rekao humanitarki Dragici: Lebac ti lebov i lebarnik pride. Da sam znao da se ovako lako masterira, grom me ne ubio ako ne bih završio i srednju školu.

Kasnije je završio i oslikao crkvu u rodnom selu, ali to je već tema o gresima, prljavim parama, svecima i zadužbinarima.

Da visoko obrazovanje donosi vajdu, pokazao je Nikolić ličnim primerom. On je postao predsednik kao nepismeni, ali prevejani provincijski đilkoš. Razumeo je da nova neuka kasta mora da se školuje, pa mu je krivotvorena diploma donela novu vrstu samopouzdanja. Sa tim kapitalom zauvek je ostao u državnoj vili, kao sirovi materijal od koga će se tek praviti sasvim nova, nezajažljiva, alava, bezobzirna, prostačka elita.

Nikolić još nije otišao u istoriju, niti će otići, jer politički sin začet u perverznom opštenju sa Šešeljom, ne zaboravlja svoje roditelje niti ih se stidi.

Ako je Tomina diploma najava opšteg obrazovnog sloma u Srbiji, sve je više znakova da ona (Srbija) na slomu i opstaje. Rušenje svih sistema vrednosti jeste sistem sam po sebi, fantastična logika u haosu. Inventar krivotvorenih fakultetlija, mastera i doktora, doveo bi nas do trulih temelja svega što vlada našim životima. Hoće li takav suštinski kvar da poruši sve ono iz čega je nastao?

Verujem da hoće, a bojim se da neće. Trula građa se podupire trulom građom, crvotočine će se obrušiti na sve što vredi, i još neko vreme opstati kao kulise koje zaklanjaju sva rušenja i zatiranja najlepših drvoreda.

Prolazeći neprekidno kroz lične i porodične afere, neizbežni Nebojša Stefanović, poznat je kao dečko koji je neobjašnjivim kratkim sprintom stigao do doktorata.

Da je znao koliko je to lako, završio bi i fakultet pre toga. Ali izgleda nije. Nebojša je ministar, ima policiju iza sebe. Ima režimske medije na raspolaganju, i moćnu zaštitu na vrhu. Kad su ga uhvatili da nema to što mora da ima kako bi postao to što jeste, dakle dr. – taj intelektualac se branio tačno onako kako mora. Najlakše bi bilo da potegne diplomu i navede gde je počinio taj podvig. I kada, i pred kim.

Ali, mučeni Neša izgleda tu ’artiju nema! Ta okolnost ga, naravno, dovodi do frustracije, koja se u naprednjačkom modelu negiranja neprijatnih stvari razrešava bezobrazlukom i optužbama. Umesto da vrati svoju prljavu značku, on kaže: aha, to mi namešta onaj Đilas, sa Boškom i Jeremićem. Neka oni pogledaju sebe, neka Đilas objasni svoje korupcionaške pohode!

Ovaj se ritual sa nadmenim odbranama krivotvorenih ljudi od svake sumnje i istine, u slučaju ministra Nebojše, zasad razrešava oglašavanjem vrhovnog autoriteta Megatrenda. Neuništivog, besmrtnog, fabuloznog Arsena Lupena, ili Barona Minhauzena sopstvene verzije obrazovanja i duplog doktorata. Nekadašnji rektor, Megatrenda, ili Džona Nezbita, kako vam drago, Mića Jovanović tvrdi da je sa Nebojšom sve u redu, te da je čovek zakonito završio studije. Ali, gde? U Londonu, gde je Nebojša boravio kraće nego Toma na svom sveučilištu? Tamo Megatrend ima neku svoju filijalu, ali se ona ne bavi obrazovanjem. Moguće je dakle, da se Neša uvek školovao samo tamo gde obrazovanja nema.

Mića je svoj avanturizam okončao mirnim mestom u ličnoj tvorevini, gde sedi kao živi spomenik, i oglašava se samo kad valja izbanjati nekoga iz vlasti. Da li to znači da Nebojša nije završio fakultet u istoj nepostojećoj školi, gde rektor Mića Jovanović nije doktorirao?

U svakoj državi, koja bar na javnoj ravni drži do svoje etičke higijene, takav ministar bi neposredno pao, a za sobom povukao i celu uglednu vladu. U Aninoj sedi najmanje još jedan plagijator.

Ovde takav pad nije moguć, jer se Nikolić, Mali, Stefanović, podanička akademska zajednica, i svi koji im služe, u stvari ponašaju u skladu sa etikom besmisla i bezvrednosti. Umesto da ga ukloni, klika će čuvati ministra kao svoj simbol. Ako padne on, padaju i svi ostali, javnost bi tek onda saznala šta se zaista sakriva iza zgrade od strugotine.

Svi će falsifikovani ljudi braniti Stefanovića od časnog puta koji vodi do znanja, jer on tamo ne pripada. Svi će braniti svoje i bilo čije neznanje, podmuklost i propali sistem učenja u Srbiji, kao svoj ambijent u kome je sve što postoji vredno samo ako nije istinito. To je jedini ambijent u kome mogu da vladaju.

Stefanović i gomila pratećih plagijatora i varalica, stubovi su invalidnog obrazovanja i čitave nasilne mašinerije. Budi Atlagić ili Martinović, urlaj da te čuje onaj koji to najbolje ume, i ne moraš ništa da znaš.

Da li se još neko seća velikog hapšenja profesora na kragujevačkom pravnom fakultetu? To su bili vaspitači koji su prodavali ispite lenjim studentima. Većina je ostala tamo. Svi koji nisu umrli ili penzionisani, nastavili su da uče studente šta su to sudijska čast, pravda i pravičnost. A sve to ima svoju cenu.

Taj slučaj je zastareo. Verovatno zbog toga što su trgovcima neznanjem sudili pravnici koji su kod njih kupili svoje diplome.

Ministar Neša nema taj problem. On nema diplomu. Nema je samo zbog toga što mu je to onemogućila bivša vlast, koja je i sve opljačkala. A Đilas je ogrezao u korupciji.

Peščanik.net, 10.07.2019.

PLAGIJATI

The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)