Fotografije čitateljki, Slavica Miletić

Fotografije čitateljki, Slavica Miletić

Najavivši napad na nasilje, premijer tehničke Vlade je sazvao sastanak na kojem je trebalo isplanirati strategiju. Posle poziva za učešće na sastanku, u Autonomnom ženskom centru (AŽC) satima smo diskutovale o različitim pitanjima. Da li treba ići na sastanak sa ministima i premijerom tehničke Vlade na koji ste pozvani u poslednji čas, dan pre, bez programa sastanka i spiska učesnika? Da li je moguće predložiti sistemska rešenja za zaštitu žena od nasilja nakon jednog (takvog) sastanka? Da li je (i to) jedan od dobro nam poznatih načina na koji mandatar za novu Vladu svom biračkom telu uspeva da obeća mnogo, a da se suštinski ništa ne promeni? Jer, da podsetimo, država, odnosno njeni ministri u tehničkom mandatu, nisu preuzeli odgovornost za nečinjenje (ni) u poslednjem slučaju ubistva žene, u kojem je život izgubilo još četvoro i ranjeno 20 građana i građanki.

Ne verujemo da se sistemska rešenja za složen problem kakvo je nasilje prema ženama i nasilje u porodici donose za dva dana. Ne želimo da dajemo legitimitet rešenjima koja zavise od jednog čoveka, jer se na taj način dodatno potkopava već temeljno urušen institucionalni sistem nadležnosti i odgovornosti. Ne želimo da budemo “pokriće” za obećanja koja nemaju osnovu za realizaciju. Godinama pre, dostavljale smo predloge i inicijative nadležnim ministarstvima o svim prioritetima i činile ih javno dostupnim, ali nije bilo političke volje za ozbiljan pristup ovom problemu. Sve što možemo da kažemo o sveobuhvatnim rešenjima za ovaj složeni problem, već je poslato na sve nadležne adrese. Ipak, odlučile smo da, zbog svih žena koje su svakodnevno izložene nasilju, učestvujemo na sastanku sa ministrima i premijerom tehničke Vlade i da iznesemo svoje stavove o načinima unapređenja propisa i profesionalne prakse.

A šta smo zapravo nameravale da kažemo? Da aktuelna zakonska regulativa, iako manjkava, omogućava zaštitu žrtava, ali da je primena zakona neujednačena i podložna različitim tumačenjima. Da su država i državne institucije odgovorne da istraže svaki slučaj u kome je došlo do propusta, da o rezultatima tih istraga obaveste javnost, da se uputi javno izvinjenje žrtvama i članovima njihovih porodica, nadoknadi šteta koja je nastala nečinjenjem zaštite, i da profesionalci koji su napravili propust snose ličnu i profesionalnu odgovornost. Sve predloge smo složile u spisak prioritetnih mera.

Međutim, na sastanku se razgovor vodio u neformalnom tonu, a ključne predloge je izložio ministar pravde, tako da je Vanja Macanović (naša predstavnica) bila u prilici da napravi tek nekoliko primedbi – uglavnom, na dobro nam poznate izgovore i predrasude o zloupotrebama prijava nasilja od strane žena i o arbitrarnosti procena za primenu hitnih mera zaštite od nasilja. Uspela je da naglasi važnost postojanja odgovornosti zaposlenih u institucijama, kao i da su hitne mere zaštite (udaljavanje nasilnika iz stana) bolja preventivna mera od psiho-socijalnog tretmana.

Nakon sastanka, na konferenciji za medije, u dobro nam poznatom maniru mandatara za novu Vladu, što uključuje i neformalna obraćanja (imenom) učesnicama sastanka, čuli smo da će država žestoko napasti sva nasilja – i nasilje u porodici, i seksualne delikte, i vršnjačko nasilje, i huliganizam… To samo po sebi ukazuje da se sistemsko rešenje (u značenju specifično, sveobuhvatno, delotvorno i efikasno) ne razume, jer je nemoguće na sva nasilja, bez obzira na sličnost izvora i manifestacija, odgovoriti istim „paketom mera“. Da li je potrebno komentarisati neprimerenost termina „žestoko napasti“, „obračunati se“ i slično, u kontekstu nastojanja da se smanji nasilje rasprostranjeno u svim segmentima društva?

Šta su obećali mandatar i ministri u tehničkoj Vladi?

Prvo, da će izmeniti krivično zakonodavstvo, uvođenjem novih krivičnih dela – seksualno uznemiravanje i proganjanje, u skladu sa Konvencijom Saveta Evrope o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici. To usklađivanje moglo je već da se desi do sada (jer smo predloge slale više puta od 2012), a nije reč ni samo o dva dela, već o obavezi da se uvedu i usaglase odredbe sa svim oblicima nasilja prema ženama koji su imenovani u ovom međunarodnom dokumentu (Srbija je taj dokument potvrdila 2013).

Najavljeno povećanje minimalnih, a i maksimalnih kazni, i kažnjavanje pokušaja dela (što je i sada moguće) odnosi se prvenstveno na tri krivična dela: obljubu nad detetom, obljubu nad nemoćnim licem i silovanje. Međutim, pre toga bi trebalo izmeniti definiciju krivičnog dela koje se karkateriše kao silovanje. Silovanje, prema važećoj definiciji, čini (samo) onaj ko prinudi drugog na obljubu ili sa njom izjednačen čin upotrebom sile ili pretnjom da će neposredno napasti na život ili telo tog ili njemu bliskog lica. Radnje izvršenja „obljuba i sa njom izjednačen čin“ ne obuhvataju sve radnje predviđene Konvencijom, što bi trebalo izmeniti. Takođe, ovo delo postoji i u svim slučajevima kada žrtva nije dala pristanak, koji mora biti dobrovoljan i nastao kao ishod slobodne volje, koja se procenjenje u kontekstu datih okolnosti, što kod nas nije slučaj. Dalje, ove odredbe treba da se primenjuju ne samo na dela učinjena od strane nepoznatog lica, već i na dela učinjenja prema bivšem ili sadašnjem supružniku ili partneru, ali se u našem slučaju zakonodavac opredelio na razliku u postupku pravne zaštite po osnovu bračnog statusa žrtve (preduzimanje gonjenja po predlogu žrtve, a ne po službenoj dužnosti).

Tačno je da su zaprećene minimalne kazne za dela seksualnog nasilja niske (tri, odnosno dve godine), ali i da su nedosledne (za delo obljube nad nemoćnim licem kazne su niže nego za prvi stav dela silovanje), dok je novčana kazna za dela obljube zloupotrebom položaja i nedozvoljene polne radnje potpuno nedopustiva. Podaci o izrečenim kaznama za dela seksualnog nasilja pokazuju da to ne doprinosi svrsi kažnjavanja, prevenciji „odvraćanjem“ od činjenja i ponavljanja krivičnog dela, niti izražavanju društvene osude i učvršćivanju obaveze poštovanja zakona, što je takođe neprihvatljivo.

Najavljeni novi Zakon o zaštiti od nasilja u porodici trebalo bi da reguliše izdavanje hitnih mera zaštite od nasilja u porodici (udaljavanje nasilnika iz stana do 30 dana), redovnu saradnju nadležnih institucija pod rukovodstvom javnog tužilaštva, specijalizaciju profesionalaca i centralnu evidenciju o nasilju u porodici. Napravljena procedura za izdavanje hitnih mera zaštite složenija je od bilo koje procedure u evropskim državama koje ih imaju, što upućuje na moguću neefikasnost u primeni. Ipak, efekti ovog Zakona zavisiće pre svega od toga koliko su predviđene mere jasne i precizne, kao i od toga da li će biti predviđena i kakva će biti odgovornost za nečinjenje. Bez toga, ovaj Zakon, kao i svi drugi protokoli o postupanju koje već imamo, neće biti primenjivan.

Međutim, predlog republičke javne tužiteljke da se uvede još jedna mera bezbednosti – obavezni psiho-socijalni tretman nasilnika, opravdan je samo u određenim slučajevima i samo ako se predlaže uz kaznu. Ako bi to bila samostalna mera, umesto kazne, postavlja se pitanje ko će procenjivati za koja dela, odnosno za koje vrste nasilja je delotvorna, kao i ko će procenjivati podobnost nasilnika za ovu vrstu tretmana. Iskustva država koje takve tretmane imaju već decenijama ne daju razloge za optimizam u vezi sa učincima koji je prisutan kod nas. Čak i da se obezbede sve institucionalne pretpostavke za ovu vrstu rada, a to pre svega podrazumeva dobo obučene stručnjake koji prepoznaju suptilne forme nasilja (psihičko i simboličko nasilje) i vrhunsku manipulativnost nasilnika, efekti ovih programa nisu obećavajući, posebno kada predstavljaju zamenu za kaznu, odnosno kada učešće nije dobrovoljno, pre prijave tužilaštvu. To, takođe, dovodi u pitanje primenu ovih mera i u okviru odlaganja krivičnog gonjenja.

Svakako, biće važno pratiti spremnost tužilaštva da predlaže hitne mere zaštite (udaljenje učinioca nasilja iz stana do 30 dana) u odnosu na broj predloženih bezbednosnih mera obaveznog tretmana nasilnika, kao i na broj odlaganja krivičnog gonjenja primenom neke od mera, uključujući i obavezni tretman. O dostupnom (24/7), besplatnom telefonu za davanje saveta žrtvama u poverljivoj formi, ili specijalizovanom psiho-socijalnom savetovanju za decu koja su svedočila nasilju u porodici, što su takođe obaveze koje je država preuzela, na ovom sastanku nije bilo reči. Ne znamo ni koliki će biti finansijski troškovi tretmana nasilnika, ali ne bi trebalo da budu veći od troškova za specijalizovane tretmane žrtava i njihove dece.

Izgradnja novih „sigurnih kuća“ još je jedno od obećanja premijera tehničke Vlade. Ova specijalizovana podrška za žrtve nasilja trebalo bi da je lako dostupna (ne samo na osnovu uputa mesnog nadležnog centra za socijalni rad), prisutna u dovoljnom broju i geografski dobro raspoređena. Međutim, pored toga što nema zvaničnih podataka o smeštajnim kapacitetima postojećih „sigurnih kuća“ i prihvatilišta, o njihovoj dostupnosti ženama i deci različitih ličnih svojstava, nedostatak specifičnih standarda uslovljava da ova usluga bude različita u različitim sredinama (u odnosu na dostupnost, dužinu boravka, cenu, bezbednost korisnica i kvalitet usluga u celini).

Istovremeno, treba reći da je broj žena i dece koje zbog nasilja privremeno napuste svoj dom neuporedivo veći od broja izrečenih mera zaštite od nasilja koje omogućavaju iseljenje nasilnika bez obzira na vlasništvo stana/kuće. U Srbiji takvih mera na godišnjem nivou ima tek oko 70. I još nešto, ne žele sve žene da idu u „sigurnu kuću“, a država je dužna da zaustavi nasilje, spreči njegovo ponavljanje i zaštiti bezbednost žrtve svim drugim merama koje su joj na raspolaganju. Pružanje usluga ne sme da zavisi od spremnosti žrtve da podnese prijavu ili svedoči protiv učinioca nasilja u bilo kom postupku, što bi profesionalci morali da znaju.

Na konferenciji od ministara nismo čuli direktne odgovore na novinarska pitanja o odgovornosti zaposlenih za nepostupanje i o efektima akcije za dobrovoljnu predaju nelegalnog oružja s obzirom na procene o njegovom broju. Ponovljene tvrdnje ministra nadležnog za socijalna pitanja o tome da nasilje u slučaju u Žitištu nije prijavljeno službama, potvrđuju ocenu o izostanku odgovornosti države. I da je tako, što medijski izveštaji opovrgavaju, obaveza je stručnjaka u centru za socijalni rad (i suda u parničnom postupku) da prepoznaju, otkriju i utvrđuju nasilje i kada ono nije prijavljeno, ili nije očigledno, u svim postupcima gde bi se moglo pretpostaviti da bi njegovo postojanje moglo imati uticaja na (buduće) odnose između članova porodice.

Obaveza je stručnjaka i da procenjuju bezbednosne rizike da se nasilje ponovi ili eskalira, ili da se pojavi nakon prijave nasilja, obraćanja institucijama, napuštanja partnera i pokretanja sudskih postupaka. Očekivalo bi se od profesionalaca u nadležnim službama da znaju da razdvajanje/napuštanje partnera, ljubomora u partnerskom odnosu i posedovanje oružja predstavljaju faktore najvišeg rizika za smrtni ishod nasilja.

Da li će se s reči preći na delo, ostaje da vidimo. Možemo da se pitamo zašto rešenja nisu ponuđena posle komentara Komiteta Ujedinjenih nacija, upućenih Srbiji jula 2013, u kojima se izražava zabrinutost zbog stanja u vezi sa nasiljem prema ženama i traži preduzimanje konkretnih mera za promenu. Zašto ništa nije učinjeno posle masovnog ubistva žena maja 2015? Da li je moguće da promena zavisi (samo) od volje jednog čoveka i da nismo sposobni da se kao sistem i društvo u celini suočimo sa odgovornoću za ono što nam se događa. Konačno, i kada (jednom) budemo imali bolje zakone, žaštita žena od nasilja zavisiće od njihove dosledne i valjane primene. A primena, ne bi valjalo da zavisi od volje jednog čoveka, pa makar on bio i premijer.

Autorka je programska koordinatorka Autonomnog ženskog centra.

Peščanik.net, 19.07.2016.

Srodni linkovi:

Lepa Mlađenović – Svakog olimpijskog dana…

Tanja Ignjatović – Koliko vrede životi žena

Dejan Ilić – Slika za izložbu

Ana Jovanović – Nezapamćene priče o bivšima

VIDEO – Srpski jin i jang + transkript

Autonomni ženski centar – Policija i femicid

Mreža Žene protiv nasilja – Srpski mediji i femicid

FEMINIZAM