Dok se kompletna hrvatska javnost bavila pitanjem hoće li premijer Andrej Plenković doći na ovogodišnji božićni domjenak Srpskog narodnog vijeća i kako će se to reflektirati na njegove koalicijske odnose, te kako će općenito na tu činjenicu reagirati nacionalistička desnica, koja se jeste paralelno okupila na domjenku neskriveno proustaške desnice koja uporno pokušava registrirati nacionalnu pravoslavnu crkvu po uzoru na onu iz Pavelićevog doba, ispalo je da nitko nije mogao ni naslutiti pravi skandal koji će se dogoditi. A kojeg je, realno ni s čim izazvana, osim s vlastitom željom da se dokaže vrhovnom vođi, proizvela ambasadorka Srbije u Hrvatskoj, Jelena Milić.
Jer demonstrativno napustiti svečani prijem povodom Božića, okupljanje koje je na neki način vratilo pravo građanstva Srbima u mainstream hrvatskoj javnosti i koje, unatoč svim Pupovčevim političkim lutanjima s jedne strane i njegovom trajnom omraženošću među hrvatskim nacionalistima s druge strane, jeste sebično i skandalozno. Posebno u svjetlu činjenice da su poruke koje izlaze u javnost s tog događaja uvijek konstruktivne i pomiriteljske, jednako kao što su takvi i laureti koji bivaju godinama nagrađeni.
Jelena Milić je dakle, u inače posve dirljivom i ljudski lijepo sročenom pismu zahvale Jasminke Petrović i Raše Andrića pročitala ono čega u tom pismu nema, a to je govor protiv Srbije kao države, pokušala zatim to naknadno relativizirati suludim objašnjenjima o tome do koje mjere se mogu uvažiti studentski protesti, a do koje ne, da bi se na kraju spustila na najnižu moguću stepenicu s pozivanjem na vlastito opozicionarsko i prosvjedno iskustvo za vrijeme Miloševićeve vlasti.
Bilo bi na kraju krajeva puno bolje da to nije spomenula, jer ne postoji bolji dokaz baš od njenog slučaja, o tome da to što je netko jednom bio na ispravnoj strani, ne znači da to vrijedi zauvijek.
Čak i kad stavimo po strani njen ideološko-politički zahtjev, praktično ucjenu koju je stavila pred domaćine iz SNV-a, i stvar promotrimo na čisto ljudskoj razini i pitanju pristojnosti, krajnje je nepristojno očekivati da se domaćini ograđuju od pisma lauretata neke nagrade. Posebno kada su ti laureati autori filma „Leto kada sam naučila da letim“, koji je napravio više za razumijevanje Hrvata i Srba u Hrvatskoj, nego što je ijedan političar ili državna institucija to učinila.
Međutim, za Jelenu Milić su nevažni i Raša Andrić i Jasminka Petrović, nevažan je kontekst stvarnog života u Hrvatskoj, a nevažni su joj i Milorad Pupovac te ljudi koji s punim legitimitetom predstavljaju Srbe u Hrvatskoj. Sve to nestaje pred idejom da se obrani vođa od studentskih demonstracija koje jesu putokaz društvu u Srbiji da je moguće i letiti i biti drukčiji.
Jelena Milić je, izgleda potpuno nesvjesna činjenice da upravo ovakva njena reakcija najbolje govori o tome što je sve naopako s Vučićevom vlašću i s njegovim doživljajem društva i ljudi s integritetom.
Što nas opet nužno vraća na Milorada Pupovca i njegova politička lutanja. Naime, Milorad Pupovac, kao čovjek od integriteta i jasne socijademkratske političke provenijencije jeste dugo odolijevao bližoj povezanosti s vlastima u Srbiji, ali je na koncu posljednjih godina vidno popustio. I nema smisla da ulazim u razloge zašto je to tako, jer o tome mogu samo više ili manje utemeljeno nagađati. Ono što jeste sigurno i što jeste problematično, jeste to da se počeo ukazivati na Dodikovoj proslavi Dana Republike Srpske i da u svakoj prilici brani patrijarha Porfirija, čovjeka koji je postao neskriveni partner Aleksandra Vučića i koji je mimo toga zagovornik najretrogradnijih i najkonzervativnijih politika uopće. Međutim, Milorad Pupovac je unatoč tome zadržao dovoljno političkog integriteta pa i mudrosti, da ne dopusti da bude još jedan od pijuna Aleksandra Vučića i njegovih ideja o odnosima u regiji. Na kraju krajeva, same okolnosti i potezi koje Vučićeva vlast vuče, poput objavljivanja fotografija hrvatskog pasoša dvojice studenata, uz priču o nepouzdanim Krajišnicima koji rade u korist hrvatskih tajnih službi, jednostavno ga tjeraju da stane iza ljudi koje predstavlja i odbaci tu malicioznu i lažnu tezu.
U čemu zapravo pronalazimo pravi razlog demonstativnog ambasadorkinog odlaska s prijema. Koji je, mimo svega, bio i potpuno nediplomatski, što opet ne treba čuditi, budući da joj je ovaj mandat u Hrvatskoj prvi kontakt sa svijetom diplomacije.
Svakako, svijet po mjeri laureata i aktera iz filma „Leto kada sam naučila da letim“ te po mjeri studenata iz Srbije je nesuporedivo ljepši i smisleniji od svijeta po mjeri Aleksandra Vučića i njegovih glasnogovornika. Tu jednostavnu činjenicu neće promijeniti nikakve snažne, koliko i isprazne geste.
Peščanik.net, 08.01.2025.
Srodni link: Zlatko Minić – Ajmo, Meša, pucat šaha
NADSTREŠNICA- Biografija
- Latest Posts
Latest posts by Dragan Markovina (see all)
- Faktori Milanovićeve pobjede - 13/01/2025
- Nečuvena i skandalozna gesta ambasadorke - 08/01/2025
- Brnabić – Kekin - 28/12/2024
