Foto: Predrag Trokicić
Foto: Predrag Trokicić

Kosovo iz naslova nije stvarno Kosovo. To je Kosovo iz imaginarija srpskog nacionalizma. Taj nacionalizam kao i njegovo Kosovo nemaju blage veze s realnošću. Za to imaginarno Kosovo, dakle, nema zime. Ko god se zabrinuo ili poradovao da bi ta slika konačno mogla biti skrajnuta, da bi na njeno mesto mogla doći ako ne baš istina (da Kosovo nije Srbija), a onda makar malo manja laž – pogrešio je. Evo, ne moram ja to da tvrdim, neka čitalac sam pogleda.

Kao da je 1990. ili 1997, glavna tema pred izbore od 17. decembra 2023. je Kosovo. Svi, ali redom svi, zaklinju se da neće dati Kosovo. Od stranaka iz koalicije na vlasti do stranaka iz opozicije (desnih i „levih“) koje u koalicijama izlaze na izbore. Svi govore jedno te isto. I evo šta imamo – ako je kosovsko pitanje zaista najvažnije i ako svi na to pitanje odgovaraju isto, onda je nebitno za koga ćete glasati 17. decembra, zar ne? Ko se ponadao da će se neko usuditi da zaista bude opozicija srpskom nacionalizmu, zalud se nadao.

Juče su predstavnici koalicije protiv nasilja bili na Kosovu. I rekli sve isto što govore i predstavnici koalicija kojima se ne dozvoljava da uđu na Kosovo. Ne bih da kvarim priču, ali u toj koaliciji ima osoba koje su u februaru ili martu 2023. rekle da takozvani francusko-nemački plan više nije tema za razgovor pošto ga je Vučić prihvatio. To je bila pametna izjava. Ali ništa od te februarsko-martovske pameti nije preteklo do decembra. Sada se i u toj koaliciji pozivaju na Ustav i govore da nema ništa od francusko-nemačkog plana. Sahranjuju taj plan kao što ga je sahranio i onaj koji ga je tobože prihvatio.

Ej, Ustav Srbije. Donet na brzinu 2006, opet zbog Kosova. Bez rasprave u parlamentu, prihvaćen na referendumu rastegnutom na dva dana jer žitelje Srbije ni tada nije bilo briga ni za taj iznuđeni ustav ni za Kosovo kao razlog da se on na brzinu napiše i usvoji. Na taj ustav pozivala se ondašnja vlast (ne, nije bila radikalska) kada su njeni pregovarači odbacili Ahtisaarijev plan. To odbacivanje bilo je delotvorno taman toliko da im se isti taj plan vrati kroz Ustav Kosova par godina kasnije. Dobar deo aktera iz tadašnjih pregovora, kao i sve ondašnje parlamentarne stranke koje su se krišom dogovorile da ustav prođe, sada istupaju jedni protiv drugih s pozicija vlasti i opozicije, ili s „levog“ i desnog krila opozicije. I svi govore isto, kao i tada.

Taj nasilnički, siledžijski izglasan ustav bi sada da brani koalicija protiv nasilja. Bezmalo dve decenije niko da ustane i kaže – to nije demokratski ustav, on ne reflektuje prošlost koja mu neposredno prethodi, i kao takav ne može biti opravdanje za negiranje stvarnosti i ostajanje u fiktivnom (i nasilničkom) imaginarijumu srpskog nacionalizma.

Ako je čitalac sada pomislio da je ovo neka predizborna jadikovka s pozivom da se dignu ruke od izbora, sve je promašio. Kosovo (kao i nacionalizam u čijem imaginarnom temelju stoji) ovde je odavno stvar konsenzusa. I potpuno je nejasno zašto stranke iz opozicije prihvataju da se pred izbore nadmeću sa strankama na vlasti u ljubavi prema Kosovu. Treba jednostavno reći, to nije tema, to smo (na našu veliku štetu) odavno elaborirali i o tome se više nema šta novo reći. Jednako je smešno i kada stranke zdesna postavljaju uslove onima tobože levo – kao, možemo zajedno samo ako ne prihvatate francusko-nemački plan i verujete da je Kosovo i dalje Srbija.

A račun je jednostavan. Ako se hoće skinuti SNS s vlasti, onda to samo zajedno mogu da urade „levi“ i desni iz opozicije. To znači da sve odluke, pa tako i bilo koju odluku u vezi s Kosovom, one mogu donositi samo ako su oko nje saglasni. Zato je besmisleno postavljati uslove. Uđete u vlast, postavi se pitanje Kosova, ako stižete zdesna ne dižete ruku za francusko-nemački ili bilo koji drugi razuman plan, i nema ništa od tog plana, šta god da urade i koliko god ruku da dignu ovi što tobože stoje levo. Dakle, zašto se o tome ovde uopšte govori, kad to u stvari nije i ne može biti tema.

Čak je i ProGlas otišao po blagoslov na Kosovo. Ko god se ovde odluči da uđe u javni prostor, kao da legitimitet za ono što govori crpe iz ponavljanja fraza o Kosovu. Ali, zar nije dovoljno da se to jednom kaže i da se onda pređe na druge stvari, a ne da se cela kampanja posveti zaklinjanju za Kosovo.

Jer, kada se (imaginarno) Kosovo skloni kao tema – ne kažem ospori ili odbaci, jer za to ovde niko nema hrabrosti ili pameti – ostaje ono što zaista guši žitelje Srbije. I tu se onda povlači jasna razlika između vlasti i opozicije, to jest onoga što radi vlast i onoga što najavljuje opozicija. Ostalo je manje od dve nedelje do izbora. I tih desetak dana opozicija bi morala da pokaže da je drugačija od vlasti i da je složna u htenju da se Srbija zaista promeni i koliko-toliko unormali izlaskom iz praktično institucionalizovanih krugova nasilja. Pričom o Kosovu to ne može da se uradi. Ta priča je u temelju nasilja koje živimo.

Peščanik.net, 05.12.2023.

KOSOVO

The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965, Zemun), urednik izdavačke kuće FABRIKA KNJIGA i časopisa REČ. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. Objavio je zbirke eseja „Osam i po ogleda iz razumevanja“ (2008), „Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer“ (2011), „Škola za 'petparačke' priče: predlozi za drugačiji kurikulum“ (2016), „Dva lica patriotizma“ (2016), „Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: SF, horror, fantastika“ (2020) i „Srbija u kontinuitetu“ (2020).

Latest posts by Dejan Ilić (see all)