Foto: Predrag Trokicić
Foto: Predrag Trokicić

Fenomen pevanja junačkih pesama uz gusle dobro je poznat, a kod nas se održao do današnjih dana. Karakterističan je i za urbane sredine. Dok sam živeo u Studentskom gradu devedesetih godina, svake nedelje je stanar iz susedne sobe, inače doktorand na Katedri za narodnu književnost, pozajmljivao stolice kako bi smestio guslare iz Studenjaka i Novog Beograda koji su dolazili da vikednom otpevaju svoje. Pevalo se „na narodnu“, uglavnom junačke pesme starijih vremena. Slučajevi pevanja pesama najnovijih vremena poznati su takođe sa novobeogradskog asfalta, jer su se novi pevači dugi niz godina okupljali u kafani „Luda kuća“, gde su pevali deseteračke pesme: o Srebrenici, Romaniji, razume se najviše o Radovanu Karadžiću, koji je bio veliki zaljubljenik u gusle. Dolazio je tamo kao dr Dragan David Dabić, guru alternativne medicine, kako bi slušao šta mu omladinci poručuju uz gusle. Svedoci kažu da ga je uvek čekala boca Medveđe krvi, ali da je retko uzimao gusle u ruke, a još ređe sam zapevao da ga ne bi „izdao glas“. Jednom prilikom, dok mu je guslar Rašo Vučinić pevao uz gusle („Zapjevaću a imam o kome/ o velikom sinu srpskome/ osvetniku krvavoga rata/ od Kosova do današnjih dana/ vođi Republike Srpske, nove/ Karadžiću Radovanu…“), svedoci tvrde da je Karadžiću zadrhtala brada, te da je tom prilikom samo rekao: „Deco moja, vi ste budućnost srpska…“.

Da je kojim slučajm isti taj Karadžić – danas doživotno nastanjen u britanskom zatvoru na ostrvu Vajt – mogao da isprati događaje u Banjskoj, a naročito ponašanje i govor predsednika Aleksandra Vučića, verovatno bi izgovorio istu rečenicu kao onomad u „Ludoj kući“: „Alal vera, deco moja, vi ste budućnost srpska.“ Još da ima o klin obešene gusle, mogao bi bez problema da u pesmu pretoči sve ono što se događalo u Banjskoj, oko nje, a pre svega na dvoru (novo)radikalskog velikaša Vučića, koji je svojevremeno vodio demonstracije protiv hapšenja novokomponovanih epskih heroja Radovana Karadžića i Ratka Mladića. Istog tog velikaša je nakon 2012. godine ne samo lokalna vlastela, građanska i negrađanska, prihvatila kao modernizatora i novog Đinđića koji će rešiti problem Kosova, već isto tako i mnogi evropski lideri. Neki ga podržavaju i dan danas, i pored njegove usmene kosovske epike kojoj smo izloženi iz sata u sat.

Od trenutka otkrivanja „grupe napadača“ (ovaj efemizam je preuzet iz medija, mada se iz Vučićevog, pa i Dačićevog obrazloženja može shvatiti da se radi o „borcima za slobodu“, o „četi drugova“, „hajduka“, „zaverenika“) u Banjskoj, te ubistva kosovskog policajca i potonje akcije Kosovske policije, Vučić automatski aktivira epsku matricu. Pre svega, u pitanju je formula slovenska antiteza, kojom se navodi čitav niz pretpostavki koje se opovrgavaju (Da l je ono Srpska lista u maskirnim uniformama?/ Nije, već bi se otkrilo/ Da li je ono svijetlo oružje što ga je otkrio ministar Svećlja?/ Nije, nemaju valjane reverse Vojske Srbije no samo protokole/ Je li ono oružje u manastiru SPC?/ Nije, to je optička varka, a ni patrijarh nije potvrdio/ Je li ono Radoičić Milane, potpredsednik Srpske liste?/ Nije Milan, već bi odleteo na VMA-a helikopterom itd.). Pa šta je onda, u pičku materinu?, pita se običan građanin. Razume se, Vučić koristi ovu epsku formulu da bi stvorio medijsku zabunu, a sam se izmakao i sa distance bolje kontrolisao situaciju.

Dok se ovo kosovsko pevanje uz gusle nastavlja, Vučiću pomažu i drugi, pevači slabijeg kalibra (kao što sam imao priliku da čujem davnih dana u Studenjaku), koji ispevaju komađe drugijeh pjesama, koje se tematski i značenjski uklapaju u veliku epsku matricu koju razvija glavni pevač, doduše ne slepi, nego svevideći – Vučić. Tako dr Petar Petković, direktor Kancelarije za KiM peva o omiljenom toposu usmene epike – ranama srpskih napadača koji su „pali za slobodu“. On kaže da Kosovska policija krije tela kako se ne bi videle rane, jer bi one ukazale na to „da su ubijeni mučki“.

U ovo opšte guslanje povremeno se umeša i tviteraški pev samog Aljbina Kurtija, koji takođe operiše epskim matricama, navodeći podatak, koji verovatno nije daleko od istine, da je Aleksandar Vučić opsednut junačkim kultom Adema Jašarija. Zbog toga mu je navodno, na poslednjem sastanku u Briselu, nagovestio da će Banjska postati „nova Kula Jašarija za Srbe na Kosovu“, a „Milan Radoičić srpski Jašari“. Ovi muški junački kodovi su očigledno komplementarni što dovodi do međusobnog razumevanja srpskog i kosovskog lidera; oni pevaju u agonu.

Deseterac je manje medveđa krv, više ždrepčev kas, pa nas i Vučićeva novokomponovana kosovska epika vodi svojim ujednačenim ritmom iz neznanja u čuđenje, iz čuđenja u potencijalne sankcije. Ali Vučić i za to ima odgovor, pa on kosovskog ministra policije Svećlju, koji neprestano iznosi dokaze – snimke prilika na nebu i zemlji – naziva herojem nezavisnih medija u Srbiji, pre svega N1. Naposletku, Vučić aktivira mit o carevom zatočniku, kog u ovoj izvedbi tumači niko drugi do Milan Radoičić, kontroverzni biznismen, koga je novoradikalski velikaš čuvao u svom „podrumu“ (Srpskoj listi) i koristio ga samo za specijalne zadatke. Sada on treba da izađe na scenu, dokaže da je sve što je ministar policije Svećlja rekao zapravo laž, već da je istina to da je on – Radoičić, tj. Srpski Jašari zapravo sve zakuvao u Banjskoj i izveo operaciju bez znanja svog gospodara.

Teško je poverovati u ovoliki intelektualni i operativni kapacitet Vučićevog zatočnika – Srpskog Jašarija, ali da bi se to potpomoglo junačkim patosom, tu su novinari Politike da zapevaju svoje, aktivirajući epski katalog, koji započinje podsećanjem na herojstva đenerala Veljka Radenovića, koji se „proslavio u oslobađanju Orahovca“ (u prevodu – u etničkom čišćenju!), zbog čega mu je predsednik Vučić prošle godine otkrio spomenik u Kruševcu. Naravno, niti je Radenović bio heroj, niti đeneral, ali u epici su takvi anahronizmi ne samo dozvoljeni već i poželjni. Zato i novinar Politike svoj tekst započinje guslanjem uz stihove: „Đenerale, đenerale, nek je tvojoj majci hvala, što junaka rodila je, da se Srpstvu vrati slava!“ (Povod za ovaj tekst u Politici je podsećanje na dan smrti đenerala – 29.09.2012, ali svi znaju da je stvarni razlog uključenje u javni diskurs Vučićeve kosovske epike.)

Kako protumačiti ovo epsko zapevanje predsednika Srbije danas? Očigledno je krvava epizoda iz Banjske ogolila njegov evropejski preobražaj iz 2012. do kraja, kao svojevremeno višegodišnje maskiranje dr Dragana Davida Dabića, koji je naposletku završio u Hagu, pa na ostrvu Vajt, gde će mu se uskoro pridružiti i Vučićev mentor Vojislav Šešelj. Ispostavilo se da Vučić nema nikakvu politiku već samo šešeljevsku epiku, kojom je ozbiljno ugrozio živote građana na severu Kosova. On sada nema više ništa osim kolekcije armanijevih odela i kosovske epike kojom pokušava da se izvuče iz političkog svinjca koji je napravio tokom tzv. normalizacije odnosa između Beograda i Prištine. Naravno, još uvek su tu izbori. Građani će imati čime da se zabavljaju. Izborima i inflacijom koja napreduje neumitno u trohejskom ritmu Vučićevog deseterca.

Peščanik.net, 30.09.2023.

KOSOVO

The following two tabs change content below.
Saša Ilić, rođen 1972. u Jagodini, diplomirao na Filološkom fakultetu u Beogradu. Objavio 3 knjige priča: Predosećanje građanskog rata (2000), Dušanovac. Pošta (2015), Lov na ježeve (2015) i 3 romana: Berlinsko okno (2005), Pad Kolumbije (2010) i Pas i kontrabas (2019) za koji je dobio NIN-ovu nagradu. Jedan je od pokretača i urednik književnog podlistka Beton u dnevnom listu Danas od osnivanja 2006. do oktobra 2013. U decembru iste godine osnovao je sa Alidom Bremer list Beton International, koji periodično izlazi na nemačkom jeziku kao podlistak Tageszeitunga i Frankfurtera Rundschaua. Jedan je od urednika Međunarodnog književnog festivala POLIP u Prištini. Njegova proza dostupna je u prevodu na albanski, francuski, makedonski i nemački jezik.

Latest posts by Saša Ilić (see all)