Foto: Anatolij Ždanov, Komersant
Foto: Anatolij Ždanov, Komersant

Radi se o povjerenju. Točnije – o onoj njegovoj dubinskoj krizi koju u našem, kako govore političari, „nejednostavnom vremenu“ posebno snažno proživljavaju mnogi od nas. Danas, kad bi se moglo pomisliti da je konsenzus između države i čovjeka ne samo teoretski moguć, nego je uglavnom čak i prijeko potreban, uzajamno nepovjerenje ne samo da nije izgubilo na značaju, nego je naprotiv zablistalo novim sjajnim bojama i zaiskrilo novom, svježom energijom.

Država nešto govori, nešto objašnjava i, razumije se, nešto obećava. A njoj, državi, ne samo da ne vjeruju, ne samo da se sve ono što ona kaže dijeli na nesaglediv broj njezinih građana, nego se jako često njezine izjave interpretiraju na sasvim suprotne načine.

Sve češće prisjećam se onog mjesta iz Rata i mira, u kojem doslovno nekoliko dana prije Napoleonove invazije na Moskvu moskovski gradonačelnik grof Rastopčin dijeli još jedan svoj letak. „’Što je manje straha, manje je glasina – stajalo je u letku – ali ja jamčim svojim životom da zlikovac neće ući u Moskvu’. Te su riječi prvi put pokazale Pjeru da će Francuzi ući u Moskvu.“1

Svaki iskaz, svaka gesta – umjetnička, društveno-politička, svakodnevna, kakva god hoćete – dobiva realan sadržaj isključivo u spoznatom kontekstu. U onom smislu da nije samo važno ono što je i kako rečeno, nego i ono tko je rekao, kad, kojim povodom i s kakvim ciljem. Još više, kontekst iskaza je često sadržajniji i bitniji od samog iskaza.

Plan motivacije sasvim istiskuje plan sadržaja. Jer ona je u danom slučaju taj sadržaj. Vlast, a također njezina mnogobrojna informacijska služba nikad ne govore „nešto“. One uvijek govore „radi nečega“.

I ono što je glavno, „one“ više ili manje uvijek lažu. Lažu čak i onda kad slučajno govore istinu. Pa čak postoji anegdota o NN, poznaniku iz vremena moje mladosti, o tobože neopasnom čovjeku, koji nikad nije uhvaćen u očitim podmuklim radnjama, no koji je tiho i neprestano, koristeći svoju reputaciju, gradio sovjetsku karijeru: „Zdravo! – rekao je NN i, kao obično, slagao“.

Postoje, međutim, i oni – i njih, avaj, nema malo – koji ne toliko da vjeruju, koliko aktivno i jasno iskazuju povjerenje prema svakoj izjavi i postupku, koji dolaze s one strane crvene kremaljske ograde.

Ne govorim ovdje o intelektualnim invalidima, nad kojima se vrše posebno izopačene forme silovanja televizorom. Sažaljevam ih koliko mogu, no ne smatram da je s njima moguć dijalog, on jednostavno neće uspjeti.

Ne govorim ni o onima koji se o svemu tome nikad niti ne zamisle, o onima za koje to u principu nije pitanje moralnog izbora („a kako drukčije?“), o onima koji su iskreno uvjereni da su dobri odnosi s vlastima (i to sa svakom) bezuvjetni uvjet, pokazatelj društvene situiranosti i profesionalnosti.

Ni o onima koji su postali očita žrtva elementarne ucjene. Uglavnom se pokušavam suzdržavati od osude onih na čijem mjestu ne samo da nikad nisam bio, nego se ni ne bih mogao zamisliti da sam tamo. Recimo, na mjestu dirigenta, ravnatelja muzeja ili rukovoditelja dobrotvornog fonda.

Ne, ne govorim o njima.

Ja govorim o onima koji su se iz nekih, za mene ne sasvim jasnih razloga, prisilili da odjednom povjeruju u ono u što nisu vjerovali čitav svoj svjesni život. I – naprotiv – lako su si dopustili da posumnjaju u ono što je za njih bilo potpuno očiglednim svih prijašnjih godina. Tako kao da njihovo vlastito društveno, kulturno, moralno i osjetilno iskustvo ne znači apsolutno ništa ili kao da je ono neočekivano, s prvim naletima vjetra otpuhnuto, „ko s jabuka bijelih cvjetni kâd“2.

Zanima me misliti i govoriti o onome što se događa unutar takozvane kulturne zajednice, čiji se predstavnici, kako mi se oduvijek činilo, osobito u shvaćanju nekih stvari i pojava rukovode, između ostalog, i osjećajem za formu – osjećajem za jezik naposljetku.

Hajde dobro, dođe mi da kažem nekima od njih – vi ste zbog nekih razloga skloni ne vjerovati ogromnoj količini svjedočanstava i dokumenata, jer ih smatrate „probranima u skladu s konjunkturom“. Ali zar svojem – i ne samo svojem – životnom iskustvu, zar kvintalima knjiga koje ste pročitali, zar vlastitom osjećaju za stil, zar mehanizmu raspoznavanja laži i vulgarnosti koji ste stvarali godinama, zar ni samoj intuiciji vi više ne vjerujete? Nego čemu, onda?

I zašto je odjednom nastao znatan broj hladnih ravnodušnih „objektivista“, koji s izgledom punog dostojanstva pitaju: „A zašto si tako uvjeren da… A zašto ne možeš pretpostaviti da… A imaš li ti neoborive dokaze da…“

Na sustavu dokaza, kako je poznato, temelje se egzaktne znanosti. No znanstvenik, nalazeći se unutar znanstvene zajednice, navodi svoje dokaze i ta zajednica priznaje ili ne priznaje njegovu ispravnost jer misli u istim kategorijama kao i on. Ispravnost ili neispravnost znanstvenika i njegove teorije određuje upravo znanstvena zajednica, a ne sastanak stanara zgrade u kojoj živi profesor, i ne rezultati telefonskih socioloških anketa.

No mi ne govorimo o znanosti. Govorimo o onome što se, općenito govoreći, ne može dokazivati, ali za što i nisu potrebni dokazi. Onu ulogu koju u znanosti igraju dokazi u konkretnom slučaju igraju više ili manje konvencionalne predodžbe o istini i neistini, o onom što je dostojno i onom što nije. I te se predodžbe uglavnom ne temelje na dokazima. Kakve god činjenice i svjedočanstva iznosili, svako se od njih uz najbolju želju može osporiti: „A gdje su dokazi da su to pismo, ta fotografija, taj potpis, taj videoklip, ta svjedočanstva očevidaca autentični? Gdje?“

A ako ti kažeš takvom objektivistu da vlast neprekidno laže i da to mora svatko primijetiti tko se barem koliko-toliko razumije u intonaciju, izbor riječi i njihov poredak, onda će on ravnodušno odgovoriti: „Pa da, lažu. A tko ne laže?“ I tu razgovor ne može ne završiti.

No glavno je opet: „A što je s dokazima?“

Ma nema ih, uglavnom.

No osim dokaza postoje takve neosporne (barem za mene) stvari kao osobno ili kolektivno iskustvo, a također i sićušna institucija reputacije.

I ja čak neću pitati te objektiviste: „A recite, vi ozbiljno vjerujete u neovisnost ruskog suđenja? U to da su ruski izbori zaista izbori? U to da je krhka djevojka u poderanom džinsu gotovo nasmrt pretukla pripadnika specijalne policije sa štitom i kacigom? U to da je opasan virus proizveden u američkim laboratorijama kako bi se lakše upravljalo svijetom? Vi vjerujete predsjedniku? Vladi? Parlamentu? Prosto tako? Samo iskreno, molim!“

Mislim da ne. Oni nikome ne vjeruju. Ni jedan drugome, ni samima sebi – ni svojim osjećajima, ni svojem iskustvu, ni moralnom instinktu, ni osjećaju za stil, ni osjećaju za humor, ni ukusu, naposljetku.

No opet, kad ćemo se prisjetiti svega ovoga ako ne danas kad su svi jednako uznemireni, kad sve more iste brige i kad svi gaje iste nade. I ono što je najvažnije, kad svi silom prilika imaju rijetku mogućnost da bez uobičajene strke sjede kod kuće. I da na miru razmisle o svemu.

МБX медиа, 18.04.2020.

Preveo Ivo Alebić

Peščanik.net, 22.04.2020.

KORONA VIRUS

________________

  1. Rat i mir, Matica hrvatska, preveo Zlatko Crnković, Zagreb, 1961., str. 180.
  2. Stih iz pjesme Sergeja Jesenjina Ne dozivam (op. prev.).