Foto: Ivana Tutunović Karić
Foto: Ivana Tutunović Karić

Sultan Erdogan je veliki prijatelj Srbije. Dva naroda, srpski i turski se neizmerno vole, iako ljubav među narodima nije moguća. Ko kaže da nije? U emotivnoj bliskosti Srbi i Turci su izuzetak, ludi su jedni za drugima. I takva se emocija naprosto oseća kao fluid koji kao nevidljiva supstanca kontakta struji preko Bosfora i obuzima Balkan poput dramatičnog zapleta u turskoj ljubavnoj seriji. Drži nas vekovima u neraskidivoj vezi i izaziva suze radosnice.

Bliskost Turaka i Srba je istorijski dokazana. Bliži smo nego što se može zamisliti. Tako je beogradski paša koji čezne za nastranim masovnim prijateljstvima, govorio negde 2017. Tada je Erdogan posetio Beograd i ovde bio dočekan kao Sulejman Veličanstveni. Godinu dana pre toga, jedva je preživeo državni udar, i posle toga se svetio svima koji nisu utekli od njegove svireposti.

Izgledalo je kao da ovde ćuran dočekuje pauna. Nije se čula zakletva o „čeličnom prijateljstvu“, ali taj odnos između sultana i poniznog paše bio je nešto mnogo više: festival kiča uz neprirodan glamur i razmetljivost. Domaćin se držao sasvim prirodno. To jest rajetinski skrušeno i servilno. Tadašnji ministar spoljnih dela, Dačić Ivica, zaurlao je za večerom sultanu na uvo: „Osmana, Osmana, Osmanaga!“ Šištao je i falširao, donekle jodlovao i turbovao, sipao znoj sa sebe ali se ipak dopao prijatelju, očaranom agom Osmanom.

Ivica je bio jedan od više vodiča sultanovih opanaka po Beogradu.

Erdogan se osećao kao velmoža koji dolazi u svoju zapuštenu provinciju. Naročito kad je posetio Novi Pazar u kome je govorio suviše posednički i sa mnogo sladunjavog patosa: „Novi Pazar, moj zavičaj, moj najmiliji grad…“

Tu, negde na margini nalazio se i beogradski paša, ali on nije stigao da kaže bilo šta o svom zavičaju. On ga nema i ne zna gde je, niti zna šta je to.

Od 2017. Erdogan je dolazio u Srbiju četiri puta. Uglavnom nije bilo mnogo jasnih razloga za takvu učestalost, to više nije bila diplomatska ekskurzija niti državnička avantura. Samo potvrda one ljubavi među narodima, čiji su se preci upoznali na najgori mogući način. Ali, konačno je stiglo vreme da se to prevlada. Istorija sve zatrpava bez milosti, nove generacije i ne pamte niti ih briga odakle dolaze i šta je bilo davno pre njih. Otomanska imperija, to je samo daleka senka, folklorna kategorija, zatrpana travom, zemljom i pepelom.

Bar se tako mislilo. Sve dok se nije pročulo da su Turci prodali Kurtiju neke dronove. Oni (dronovi) mogu da budu samoubice, to im je u genima, što znači i ubice, ali i da rade razne druge stvari. Izviđanje, snimanje, uznemiravanje. Nošenje i dostavljanje raznih predmeta, pre nego što aktiviraju svoj uređaj sa samouništenje.

Kad je to doprlo do uma srpskom vladaru, malo je reći da je dodatno pomahnitao. Odmah je doveo u dnevnu sumnju večno prijateljstvo sa Erdoganom, optuživši Tursku da ponovo sanja o Otomanskom carstvu, koje u sebe uključuje Balkan sa pripadajućom rajom.

Taj rajetinski živalj je već dresiran pod ludačkom čizmom, fali mu još samo Otomanska imperija: bašibozuk, janičari, harač, age i begovi. Šedrvani, šalvare, Crni Đorđe i makar prvi ustanak protiv bilo kog zlotvora. Sultan je daleko a ovdašnje generacije su omekšale, samo je vladar odlučan da se odupre najezdi osmanlija i pobuni građana Srbije.

Njegovom ogorčenju se pridružio i učmali Petar Petković, šef kancelarije za KiM. On je rekao da su dronovi pretnja Srbima na severu Kosova, a i šire. Šire – to znači svuda dokle mogu da dobace turske mehaničke kamikaze.

Vlasnik Srbije nije sasvim nedužan u rukovanju oružjem. Budžet je pun rupa, ovdašnje oružje se prodaje svima koji pucaju, bilo gde u bilo koga. Već je morao da se pravda pred Putinom zašto naoružava Zelenskog. Zakleo mu se da više neće, nije bilo do njega, nije ni znao da njegova municija ubija braću. Ali je zabeleženo da su majke i ćerke državnih firmi za prodaju ili krijumčarenje ubitačnih stvari, nešto od toga prodale Kipru. Tamo ožiljci iz grčko-turskog rata nikada nisu zarasli. Dakle, ni traga od ljubavi između dva naroda koji dele isti prostor.

I mi smo iznenada ostali bez velikog prijatelja. Narodi, ako takvo nešto uopšte postoji izvan epske mitologije, ne brinu zbog takvog gubitka. Još nekoliko naroda, uključujući i ovdašnji, na granici su da odu bilo gde od balkanskog Kvazimoda.

Starice u Srbiji i dalje prate turske serije. Sulejman se reprizira ko zna koji put. Trenutno je u pohodu na Beograd, a njegova robinja i sultanija Hurem spasava sebe i porod pred dvorskim zaverama. Babe su listom nesrećno zaljubljene u Bali bega.

Sutra se u Leskovcu igra fudbalska utakmica sa Albanijom. Rizična kao predratno stanje, kao i uvek. Pre 11 godina u Beogradu, Albanci su uz sasluženje drona razvili svoju zastavu nasred igrališta. I jedva se spasli linča.

U mudrom i odlučnom odgovoru na 1000 turskih dronova koji su stigli na svetu srpsku zemlju, valjalo bi možda, bar nešto iz naših ubojnih magacina prodati Kurdima. Oni su bez para. Ali krijumčar bi mogao da spusti cenu, za sevap.

Peščanik.net, 10.10.2025.


The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)