Foto: Predrag Trokicić

Nije to bilo davno, čitalac će se lako setiti šta je sve Vučić dobio na poklon od Trumpa – ključ, penkalo i malo kasnije dekanter. Raspekmežen do nelagode (u oku posmatrača), Vučić je u septembru 2020. objašnjavao, ne bi li zasenio prostotu, jedan po jedan poklon: kako ga je dobio i koliko mu svaki (mnogo) znači.

Juče je, recimo to tako, na adresu Vučića stigao još jedan, odloženi septembarski poklon od Trumpa i njegove administracije: Izrael je priznao Kosovo. Dobro, nije juče, priznao je Izrael Kosovo još tog četvrtog septembra u Vašingtonu, dok je Vučić primao poklone. A juče su Izrael i Kosovo to priznanje samo potvrdili tako što su zvanično uspostavili diplomatske odnose.

To je ta lukava domaća diplomatija: Vučiću pokloni, Kosovu priznanje. Za nas koji mislimo da je Kosovo već deceniju i po nezavisno od Srbije, diplomatski odnosi, njihovo uspostavljanje ili prekidanje, svejedno, između Izraela i Kosova, dođu mu kao nešto poput „vesti iz sveta“. Ali, drugo je za Vučića. On sa Kosovom leže i sa Kosovom ustaje.

Pa je iz tog ugla zabavno što ga zakasneli poklon, nalik na političku lutajuću raketu, koji je ka Srbiji krenuo u septembru, juče nije zatekao kod kuće. Od tog „poklona“ sklonio se Vučić u pariski podrum Emmanuela Macrona. Da li je francuski predsednik bio ironičan ili samo snishodljiv kada je pohvalio Vučićeva hrabra i inovativna rešenja za pitanje Kosova, teško je tačno odmeriti.

Od Kosova, verujem da su Macrona više zanimali aranžmani u vezi sa beogradskim aerodromom i metroom: i jedno i drugo bi trebalo da se pokažu kao unosni poslovi za francuska preduzeća. A kada Srbija nešto treba da prizna ili da dâ, naučio je to Macron od Trumpa, Vučiću treba nešto da se pokloni. Pa se Macron, baš kao Trump, potrudio i poklonio.

„Tokom današnjeg susreta u Parizu“, Vučić je, kaže, „doživeo stvari koje nije ni sanjao“. Macron ga je „odveo u vinski podrum Jelisejske palate“. Hvali se Vučić da je „malo ko u Evropi imao čast da [to] vidi“. Da, ponovo imamo lukavu ovdašnju diplomatiju na delu. Ostalo je tek nejasno da li je Macron rekao Vučiću to o „časti“ što ju je malo ko imao „u Evropi“ ili je ovaj potonji to sam zaključio.

Kako god, sva je prilika da se već neko vreme taj vinski podrum, zajedno sa kuhinjom i ostalim pomoćnim prostorijama u suterenu predsedničke palate, redovno jednom godišnje otvara za posete običnih ljudi – njih oko par stotina po jednom obilasku. Pored toga što mogu besplatno da razgledaju te pomoćne prostorije, posetioci mogu da kupe i suvenire, a prihod ide u budžet za obnovu – palate.

Ako je suditi po Vučićevim izjavama, to što je u Srbiji san koji može da sanja samo predsednik, u Francuskoj je java i za barem neke obične žitelje te zemlje. Ali, neka čitalac ovde sada zastane i zamisli se – da li bi ga zaista zanimalo da se smuca po hodnicima i podrumima, pa bili oni i ispod palate francuskog predsednika?

Što nas opet vraća na ključ, penkalo i famozni dekanter. Ako se pogleda kako je Trump počišćen – a počišćen je kao smeće – sa mesta predsednika Sjedinjenih Država, kakvu to vrednost daje njegovim poklonima i kako nama danas izgledaju oni koji su se donedavno neukusno i preko svake mere otužno njima hvalili. A sad na to dodajte i konkretni jučerašnji rezultat posete iz septembra.

I pokušajte onda da zamislite: kako će za par meseci izgledati rezultat jučerašnje Vučićeve posete Macronu? Razgovaralo se o Kosovu, aerodromu i metrou. Kosovo je – inovativno ili ne – već rešeno. Po analogiji sa tim rešenjem, šta bismo mogli da očekujemo za aerodrom i metro?

Ovde se već govorilo o Petričićevoj karikaturi Vučića kao poglavice. Petričiću se zamerilo da je prekardašio, pored ostalog i tako što je posegnuo za rasističkim stereotipima. I zaista, nije Vučić od onih poglavica što su trgovali da bi dobili ogledalce i đinđuve. On se menja za ključ, penkalo, dekanter i – silazak u podrum.

Peščanik.net, 02.02.2021.

KOSOVO

The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965, Zemun), urednik izdavačke kuće FABRIKA KNJIGA i časopisa REČ. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. Objavio je zbirke eseja „Osam i po ogleda iz razumevanja“ (2008), „Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer“ (2011), „Škola za 'petparačke' priče: predlozi za drugačiji kurikulum“ (2016), „Dva lica patriotizma“ (2016), „Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: SF, horror, fantastika“ (2020) i „Srbija u kontinuitetu“ (2020).

Latest posts by Dejan Ilić (see all)