Foto: Predrag Trokicić
Foto: Predrag Trokicić

Istraživačko-izdavački centar Demostat predstavio je na konferenciji za novinare rezultate poslednjeg istraživanja javnog mnenja. Na pitanja Demostata o izbornim preferencama odgovorilo je putem telefona 1.200 ispitanika iz Beograda. Ali veza se posle predstavljanja rezultata izgleda pokvarila i rezultati su se oteli kontroli. Mediji su započeli, a društvene mreže nastavile igru gluvih telefona, tako da je malo kome jasno šta je tačno bila poruka istraživanja.

Danas prenosi agencijsku vest Bete: „Za Srpsku naprednu stranku i Socijalističku partiju Srbije kao i za opoziciju se opredelilo po 31% od svih ispitanika“. Dnevni list Nova na naslovnoj strani kao udarnu vest ističe da je „opoziciji Beograd na dohvat ruke“ uz veliki grafikon na kome su i opozicija i vlast na 36%. Portal Nova kaže da su SNS i SPS na 30%, a cela opozicija na 37%. Direktno tvrdi da je „u Beogradu za opoziciju 55%, za vlast 45% birača“. Procenti opozicije u Beogradu u ovih nekoliko vesti kreću se od 31 do 55% i od izjednačene podrške do prednosti nad strankama vlasti. Kako je to moguće?

Glavni istraživač Demostata, Srećko Mihailović, predstavio je odgovore ispitanika na nekoliko različitih pitanja. Jedno je bilo posredno izjašnjavanje o političkim opcijama u Beogradu, kroz odgovore na pitanje o tome koja stranka bi najuspešnije rešavala probleme Beograđana. Ovde se 31% odlučilo za SNS-SPS, 31% za sve druge stranke, dok čak 38% nije moglo da se odluči ili nije dalo odgovor. Na slično pitanje, da li je za Beograđane bolje da na izborima pobede partije vlasti ili partije opozicije, ispitanici su bili podeljeni na sličan način. Tako je 36% reklo da je bolje da pobede stranke koje su sada na vlasti, 36% da pobede opozicione stranke, dok 28% nije dalo odgovor.

Ukoliko bi se čitali samo odgovori na ova pitanja, moglo bi se zaključiti da su stranke opozicije u Beogradu izjednačene sa partijama na vlasti. Međutim, odgovori na pitanja o tome šta je bolje za Beograđane, ili ko uspešnije rešava njihove probleme, nisu isto što i izborno izjašnjavanje. Na pitanje o tome za koga bi glasali na parlamentarnim izborima, 30% Beograđana biralo bi SNS-SPS, 37% sve ostale stranke, a 33% se nije izjasnilo. Demostat je predstavio i podatke o izborno orijentisanim ispitanicima, gde se ne računaju oni neizjašnjeni: 45% za SNS-SPS, a 55% za sve ostale stranke. Ovde bi se moglo zaključiti da partije vlasti u stvari nemaju većinsku podršku u Beogradu.

Očekivano je da se razlikuju procenti o tome koga Beograđani vide kao sposobnog da rešava probleme u gradu i njihovog glasanja na parlamentarnim izborima – to su uostalom odgovori na sasvim drugačija pitanja. Ona se i postavljaju da bi se politička opredeljenost istražila sa različitih strana. Uz to, prilikom predstavljanja, pored drugih važnih metodoloških napomena, Mihailović je upozorio na to da se u prenošenju rezultata često mešaju procenti koji se odnose na sve ispitanike i na određene grupe ispitanika, kao što su oni koji su rekli da će izaći na izbore. I ovde je to bio slučaj. Kada uzmemo u obzir sve procente koje su mediji uopšte mogli da prenesu, od političke inklinacije, preko izborne orijentacije i razlike između opredeljenih i celokupnog uzorka, svaki navedeni medij je preneo nešto drugo.

Ali, neslaganje procenata u medijima na stranu, šta nam suštinski govore podaci ovog istraživanja? Motivacija istraživača verovatno nije bila samo da se „izmere rejtinzi“ stranaka, što publiku možda najviše interesuje, već i da se opozicionim akterima pruže empirijski podaci korisni pred izbore. Ako pogledamo medije, situacija je ponovo iznenađujuća. Gotovo jedinstveno se prenosi sledeća poruka: „Na beogradskim izborima opozicija, ako se ujedini, ima šansu da pobedi“. Međutim, ovo je samo jedna od mogućih interpretacija.

Za početak, o kakvoj šansi opozicije govorimo? Uzmimo najveći procenat za opoziciju koji se pojavio u medijima, podatak da je „u Beogradu za opoziciju 55% a za vlast 45% birača“, kako prenosi portal Direktno. Na izborima 2018. koalicija oko SNS dobila je 45% glasova i većinu od 64 odbornika u Skupštini grada, a na izborima 2014. godine 44% glasova i većinu od 63 mandata. Ukoliko bi SNS ponovila rezultat kakav je imala na prethodnim izborima u Beogradu, što je najoptimističniji podatak za opoziciju koji se pojavio u medijima, imala bi komotnu većinu u Skupštini grada.

Razlika između procenta glasova i mandata nema naravno nikakve veze sa famoznim „prelivanjem glasova“. Iako je ovo jedan od najupornijih izbornih mitova, glasovi ispod cenzusa se ne „prelivaju“ nekoj drugoj listi, već se jednostavno ne računaju – mandati se raspodeljuju samo onim listama koje su prešle cenzus. Ali pitanje homogenizacije opozicije kao odgovor na visok broj glasova ispod cenzusa u osnovi je već uobičajene predizborne debate o broju „kolona“. Žilavost strategije „jedne kolone“ počiva na pretpostavci da je ona uslov za osvajanje većine u Beogradu, pa se traži empirijska potpora u rezultatima istraživanja.

Međutim, ta pretpostavka nije dovoljno empirijski utemeljena. Najbolji prediktor budućeg ponašanja je prethodno ponašanje, a u Beogradu se u poslednja tri ciklusa ponavlja obrazac po kome se prilikom raspodele mandata ne računa petina glasova (21% 2018, 23% 2014, 23% 2012). Verovatnoća da se ovo promeni je mala, i ukoliko prethodne strategije za formiranje „jedne kolone“ nisu bile uspešne, moraju se razumeti razlozi za to. Oni su brojni, ali neki od njih su zapravo strukturni i tiču se specifičnosti beogradskih izbora, o čemu je već pisano.

U Beogradu su centrale mnogih partija, što znači da su im tu baza i najsnažnija organizacija. To navodi neke političke aktere da precene svoje mogućnosti i samostalno izađu na izbore, naročito uz sniženi izborni prag od 3%. Međutim, skupština tog velikog grada, sa raspršenim prigradskim opštinama i gotovo milion aktivnih birača nije lak zalogaj. Promena ovog obrasca ponašanja zahtevala bi radikalno drugačiju koordinaciju opozicionih aktera. Toga, u obimu koji bi bio neophodan da obuhvati sve heterogene opozicione aktere, i to samo pet meseci pred izbore, jednostavno nema. Uverenje da nasuprot koaliciji na vlasti, koja je stvarni izborni akter, postoji i neka homogena „opozicija“ na najtežem je testu upravo u Beogradu.

Zato se, kao i obično u poslednjem trenutku, javni prostor zasipa neumornim agitovanjem za jednu ili više kolona, a argumenti u prilog ovih pristupa se traže u rezultatima istraživanja. Ali to je igra gluvih telefona. Rezultati Demostatovog istraživanja pokazuju da 28% ispitanika smatra da je za opoziciju najbolje da na izbore izađe u jednoj koloni, a samo 5% u više kolona. Međutim, čak 52% ispitanika smatra da je broj kolona nevažan, već da je važan dogovor opozicije. Ukoliko se prate mediji i slušaju opozicioni lideri ne stiče se utisak da je većina građana zapravo manje zainteresovana za „kolone“ a više za mogućnost bazičnog dogovora opozicionih aktera, šta god ispitanici pod tim podrazumevali.

Opozicioni lideri uporno traže načine da mobilišu pasivizirane opozicione birače i da utiču na ponašanje drugih opozicionih aktera. Istraživači pronalaze kreativne načine da proniknu u izborne preference birača koji su nepoverljivi i neskloni da odgovaraju na politički osetljiva pitanja. Mediji tu imaju posredujuću ulogu i od različitih delova istraživanja oblikuju nove, ili učvršćuju stare poruke kojima se politički akteri obraćaju potencijalnim biračima. Ali igra ne staje ovde. Provladini mediji ne propuštaju priliku da na konferencijama pitaju Vučića o tim porukama „opozicionih“ medija, što on dalje koristi za učvršćivanje svoje glasačke baze. I tako u krug, do sledećih izbora.

Peščanik.net, 27.10.2021.