šporet u dvorištu

Foto: Predrag Trokicić

Marketingaši su smislili izreku „sve je marketing“, a Aleksandar Vučić je njihov najbolji najgori učenik. Pre neki dan, u četvrtak 11. oktobra, bio je u Kraljevu, a nije lako reći šta je tamo radio. Jer, da je otvorio novu fabriku – nije, da je položio kamen temeljac – nije ni to; bilo je nešto između, smuti pa prospi. Stiče se utisak da Vučić, u kojoj god ulozi da je, toliko ide po Srbiji samo da bi se menjao „mizanscen“ za njegove nastupe. Jer, tako se ostavlja utisak da on govori različite stvari, a u stvari stalno govori jedno te isto. I reči su njegove drugačije, ali je njihova poruka uvek ista: „ja sam vaš bog i nema drugog boga osim mene. A opozicija je đubre“.

Tako je, recimo, glavna vest iz Kraljeva bila da će neka firma – nije ni bitno koja, ionako je ona tu zahvaljujući Vučiću – otvoriti fabriku u kojoj će biti zaposleno 5.000 ljudi. Samo ako se malo udubite u vest videćete da će taj broj biti dostignut tek 2023. godine, a da će u januaru iduće godine, kada novo preduzeće treba da bude otvoreno, u njemu biti zaposleno 150 ljudi. Naravno, Leoni – jer radi se o toj velikoj nemačkoj kompaniji – će broj zaposlenih kasnije, u skladu sa potrebama tržišta, stalno povećavati. Ali, to je nekako ostalo u senci i na margini: Vučić, 5.000 radnih mesta, Kraljevo – to je brujalo eterom.

Dok je, međutim, Vučić crtao budućnost jarkim bojama, pojavila se vest koja muti i zatamnjuje tu krasnu sliku. Ekonomisti su, naime, objavili prognoze da će posle ovogodišnjeg (relativno) snažnog privrednog uzleta od gotovo 4,5 odsto, iduće godine rast biti osetno manji – između 3,5 i 4 odsto. A to će Srbiju opet baciti među (naj)sporije rastuće ekonomije u centralno-istočnoj Evropi. Što je za zemlju koja je i inače na repu, mada se stalno izdaje za nekog lidera, tj. među najnerazvijenijima, daleko od potrebnog i praktično znači da će Srbija i dalje zaostajati.

Ali, to nije ni čudo kada je u Srbiji izgradnja potemkinovih sela jedna od najpropulzivnijih društvenih delatnosti. Recimo, kad smo već u Kraljevu, to jest kad je već bio u Kraljevu, ni Vučić nije propustio priliku da najavi da će „vojni aerodrom Lađevci biti otvoren i za civilni saobraćaj“. O tome je na ovom mestu već bilo reči, ali nije zgoreg podsetiti da je Vučić, doduše posredstvom ministarke saobraćaja Zorane Mihajlović, otvaranje aerodroma „Morava“, kako se inače ta „vazdušna luka“ zvanično zove, najavio još pre gotovo 4 godine, februara 2015 – za decembar iste godine. A onda je i sam Vučić, „lično i personalno“, krajem 2015. to isto najavio za narednu, 2016. godinu. Sad opet obećava to isto, i opet za dogodine. Kad na vrbi rodi grožđe.

Ipak – hvala Vučiću. Što nam ne dozvoljava da zaboravimo. Pa nije u Kraljevu odoleo da izrazi posebno zadovoljstvo što će Leoni proizvoditi kablove (i) za Mercedes. Što je oživelo onu sliku Vučića, još iz marta 2014, koji lepi znak Mercedesa na autobus Ikarbusa te najavljuje „strateško partnerstvo“ nemačke i srpske kompanije i „ulazak“ Mercedesa u Ikarbus. Ništa od toga nije bilo, a Ikarbus je nastavio da radi ono što je radio i pre Vučića i bez Vučića – da kupuje Mercedesove šasije, na njima dograđuje to što dograđuje i posle to prodaje. Rispekt, što bi rekli klinci, ni to nije malo.

Ali, Mercedes je svoju novu fabriku automobila nedavno otvorio u Mađarskoj. Figurativno rečeno, Mađarska je za Srbiju postala „mercedes“. Uprkos Vučiću. Ili zahvaljujući Vučiću. Ili oboje.

Peščanik.net, 15.10.2018.


The following two tabs change content below.
Mijat Lakićević, rođen 1953. u Zaječaru, završio Pravni fakultet u Beogradu 1975, od 1977. novinar Ekonomske politike (EP). 90-ih saradnik mesečnika Demokratija danas (ur. Zoran Gavrilović). Kada je sredinom 90-ih poništena privatizacija EP, sa delom redakcije stupa u štrajk. Krajem 1998. svi dobijaju otkaz. 1999. sa kolegama osniva Ekonomist magazin (EM), gde je direktor i zam. gl. i odg. ur, a od 2001. gl. i odg. ur. 2003. priređuje knjigu „Prelom 72“ o padu srpskih liberala 1972. 2006. priređuje knjigu „Kolumna Karikatura“ sa kolumnama Vladimira Gligorova i karikaturama Coraxa. Zbog sukoba sa novom upravom 2008. napušta EM (to čine i Vladimir Gligorov, Predrag Koraksić, Srđan Bogosavljević…), prelazi u Blic, gde pokreće dodatak Novac. Krajem 2009. prelazi u NIN na mesto ur. ekonomske rubrike. U aprilu 2011. daje otkaz i sa grupom kolega osniva nedeljnik Novi magazin, gde je zam. gl. ur. Dobitnik nagrade Zlatno pero Kluba privrednih novinara. Bio je član IO NUNS-a. Sa Mišom Brkićem ur. TV serije od 12 debata „Kad kažete…“. Novije knjige: 2011. „Ispred vremena“ o nedeljniku EP i reformskoj deceniji u SFRJ (1963-73); 2013. sa Dimitrijem Boarovim „Kako smo izgubili (Našu) Borbu“; 2020. „Desimir Tošić: Između ekstrema“; 2022. „Zoran Đinđić: prosvet(l)itelj“.

Latest posts by Mijat Lakićević (see all)