Bauk neoliberalizma kruži svijetom!
Na današnji dan prije tocno 125 godina je umro Karl Marx, osnivac “naucnog socijalizma”, kako je govorila nekoc partijska propaganda kod nas, ali i u drugim zemljama tzv. realnog socijalizma, koji je, pak, bio sve drugo samo ne i stvaran. Ako je nešto od tog nasilnog i propalog experimenta i gdje i bilo šta u krutoj zbilji tzv. socijalistickih zemalja, u pravilu nerazvijenih, tada kod nas i samo u utopijskim zametcima “samoupravnog socijalizma”, shvacenog kao Marxova “samodjelatnost” i “samooslobodenje”, zbog cega su se i voljeli u mojoj generaciji Marxovi “Rani radovi”, u kojima je bilo i rijeci o alijenaciji i dezalijenaciji, te drugim tzv. vjecitim filozofijskim pitanjima.
Posve uzgred receno, elementi Marxova socijalizma postoje danas samo u sjeverozapadno-kapitalistickom svijetu, u društvima obilja kakva su skandinavska, ukljucivo i njemacko, u kojem se socijalni momenti povijaju, medutim, pod jakim naletima neoliberalistickog vjetra od preko devet bofora.
Hocu reci, “ranog”, ali i “kasnog” Marxa može se i danas cijeniti, što se i cini u redovima NGO i antiglobalista i na uglednim univerzitetima, u alternativnim pokretima, u kojima se nerijetko naglašava da su Marxove analize kapital-odnosa de facto bile i projekcije-kritike ovovremene neoliberalne globalizacije …
“Silovanje mozga” ili tko o čemu a kurva o poštenju
Na cijelom prostoru bivše SFRJ vode se, pak, jalove diskusije o “tri najveca zla 20. stoljeca”, pri cemu dominiraju nastojanja ideologa vladajucih desnicarskih klika, potpomognutih snažno borniranim ideolozima, a ne pravim svecenicima u redovima vjerskih zajednica, koji svjesno griješe kada u istu korpu s idejom nacizma i fašizma trpaju i ideju socijalizma i komunizma, u krajnjem izjednacavaju fašizam i anti-fašizam i to ne samo u Drugom svjetskom ratu. Za njih ne vrijedi ona kršcanska – oprostite im jer ne znaju šta cine!!!
I dok u civiliziranom svijetu povijesne cinjenice i prosvijetiteljska ideja, ergo politicka kultura apriori onemogucava ovakve nasilne i vještacke “ekvidistance”, kod nas se nastavlja neumorno s ovom rabotom kako bi se u konacnici potisnulo povijesno pamcenje i složena istina o onom ne tako davnašnjem vremenu. Ovim se ne želi, naravski, nijekati pocinjene masovne staljinisticke i maoisticke, polpotovske i druge zlocine, pod plaštom ili u ime ideje komunizma, ukljucivo ma koliki bili Titovih komunista, i njih je bilo, dakako, ali ne ni blizu koliko ustaških i cetnickih, a o svima njima se mora moci slobodno govoriti. Ne smije se, pak, s “prljavom vodom” izbaciti i novorodence, zadaviti sama ideja socijaloozma – socijalne pravicnosti i mira u svijetu, ukljucivo bratstva medju ljudima, uostalom, te su ideje u socijalisticki humani fond preuzete od plemenitih ranokršcanskih socijalista i potonjih socijalnih utopista.
Ako cemo pošteno, kod naših kršcanskih fundamentalista, a zakletih antikomunista, se sve to dobro znade, no oni nas vec skoro dvije decenije prosto siluju “u zdrav mozak”, da ne kažem socnije ovo isto, kako bi ubili i naša sjecanja, kako bismo što prije zaboravili da je u kompleksnom brozovskom experimentu s jugoslavenstvom (bratstvom i jedinstvom) i socijalizmom bilo i elemeneta “socijalizma s ljudskim likom”, kojim je svojevremeno bio oduševljen i Jean Paul Sartre, i ne samo on medju zapadnim filozofima.
Nažalost, nakon svega što se uradilo u protekle dvije decenije “silovanja u mozak”, ideje marxizma i socijalizma su protjerane s Balkana za dugo vremena, a ideja jugoslavenstva – kojom su se nekoc oduševljavali i Gaj i drugi “ilirci”, i poznati djakovacki nadbiskup, i Krleža, da pomenem samo ove s druge strane srpskog plota, prisjetite se sami slicnih u Srbiji i medju Srbima – vjerojatno i zauvijek, baš kako su to “mantijaši” i drugi dobitnici aktualnih “krvavih tranzicija” i zamislili.
Njima su – nesumnjivo – utrli put i najviše pomogli oni koji su poput Miloševica i supruge mu u ime kvazi-jugoslavenstva i kvazi-socijalizma zatirali topovima i zlocinima temelje Jugoslavije iz AVNOJ-a, ali i ideju socijalizma i socijaldemokracije u Srbiji, pa ce trebati više decenija da se re-afirmiraju ideje socijalizma u jednu od mogucih opcija kao što je to slucaj drugdje u svijetu.
No, svrha podsjecanja na 125. godišjicu smrti, kao i skorašnju 190. obljetnicu Marxova rodenja, nije inventura zapretene duhovne situacije na Balkanu, nego omogucavanje skromnog uvida u neizvjesnu sudbinu Marxovih ideja i u zemlji njegova rodenja, anno domini 2008. Ne treba niti kazati, ni ova prica nije nimalo jednostavna…
U rodnoj kući Karla Marxa u Trieru
Prvi i posljednji put posjetio sam rodnu kucu Karla Marxa prije tri godine, u povodu njenog ponovnog puštanja u promet, tocno 09. juna 2005. godine. Otprilike tri mjeseca je bila zatvorena za bilo kakve posjete, renovirala se. Inace, za rodnu kucu “oca znanstvenog socijalizma” i ne vlada neki posebit interes, uostalom tako je to s takvim “kucama” i drugdje u svijetu. Ako je što specificno u svezi s njom onda možda da vas neki ovdašnji zadrigli antikomunista ili prosto mrzovoljni Švaba može i ispsovati dok snimate okolo, kao što se i desilo mom prijatelju s WDR-a Davoru K.
Od marta pa do juna 2005. godine se, dakle, Marxova rodna kuca ne samo temeljito renovirala, nego se iznova i koncipirala izložba o životu i djelu i ucincima Marxova (i Engelsova) ucenja u 20. stoljecu. Marxova se rodna kuca nalazi u samom centru grada, na kraju pješacke zone (Brückenstrasse 10), u jednom od najstarijih i najljepših njemackih gradova uz njemacko-francusku granicu, u nekadašnjoj prijestolnici Svetog njemackog rimskog carstva, Trieru, dakako.
Rodna kuca („Karl-Marx Haus“) ima, inace, vec dugo vremena status muzeja, kojeg posljednje cetiri decenije održava u životu SPD-ova fondacija/zadužbina/zaklada Friedrich Ebert („Friedrich Ebert Stiftung“). Rodna kuca („Geburtshaus“) jednog od najcuvenijih njemackih (i svjetskih) autora i filozofa, slavljenog i omrznutog istovremeno, je izgradena prije više od 300 godina, tocno 1722. godine, u zanimljivom klasicistickom stilu.
Skoro stoljece kasnije, tocno 05. maja 1818. godine, u njoj se rodio Karl Marx, kao trece dijete židovskog odvjetnika Heinricha Marxa (1777-1838) i njegove supruge Henriette Marx, rodjene Presborck (1788-1863), takoder Židovke. Karlovi roditelji su, u stvari, bili podstanari u ovoj kuci, pa su 1819. godine, kada je Karlu bilo godinu dana, preselili u malenu kucicu u Siemeonstrasse, u Trieru, gdje danas stoji samo obicna pomen ploca (“Karl-Marx Wohnhaus”), u znak sjecanja na svog najcuvenijeg stanara.
I danas arhitektonski impresivna rodna kuca Karla Marxa ima prilicno burnu povijest iza sebe, maltene kao sam Karl Marx. Preskocimo pricu o vlasnickim peripetijama, pomenimo samo da ju je najstarija socijaldemokratska stranka na svijetu, osnovana 1863. godine, dakle Socijaldemokratska partija Njemacke (SPD), legalno stekla u posjed 1928. godine, ali joj je pet godina potom bila oteta od nacista, koji su je pretvorili u tiskaru nekog svog nacionalistickog smeca. Tek 05. maja 1947. godine je Marxova rodna kuca vracena legalnom vlasniku, dakle SPD-u, koji ju je pod imenom „Karl-Marx Haus“, s brojnim izložbenim prostorima i exponatima, stavio na raspolaganje zainteresiranoj publici. Godine 1968. postat ce „Karl-Marx Haus“, pak, konacno sastavnim dijelom „Friedrich Ebert Stiftung“.
Interesantno je primjetiti da je pretposljednja velika pregradnja i restauracija bila zavšena tocno na 100. obljetnicu smrti “svetog oca” Karla Marxa, dakle 14.marta 1983, nudeci uglavnom posjetiteljima iz Kine i rijetkim zapadnonjemackim djackim ekskurzijama na tri nivoa brojne exponate o Marxovom životu i djelu. [iroj njemackoj javnosti u Zapadnoj Njemackoj Karl Marx je, uzgred receno, ostao nepoznat do današnjih dana, za razliku od DDR-a, gdje je bio stiliziran u „heroja“ i „sveca“, kao i kod nas nekoc, uostalom, pa nije cudo da su „istocnjaci“ poslije „ponovnog ujedinjenja zemlje“ pa sve do danas najbrojniji posjetitelji rodne Marxove kuce.
Pa, ipak, izuzev na filozofijskim katedrama na uglednim sveucilištima u Njemackoj, u Z. Evropi, kao i uglednim sveucilištima u cijelom zapadnom svijetu, Marxu se ne pridaje pažnja kakvu zaslužuje, posveti mu se tek tu i tamo par redaka i to kao poraženom u usporedbi s „ucenjima“ Smitha i Ricarda, primjerice, u njemackim srednjoškolskim udžbenicima…
Ne kruži “bauk komunizma”, moj Karlo, nego neoliberalizma
Ni SPD ne zna, u stvari, šta bi s Karlom M., izuzev da ga instrumentalizira uoci izbora, kada treba mobilizirati i partijsku ljevicu i njene simpatizere, pri cemu to isto ili slicno radi i nedavno formirana “Ljevica” (Die Linke), koja u svom programu barata s revolucijom i takvim budalaštinama, o tomu više na kraju u odjeljku “Izbor iz ocaja” .
No, vratimo se svecanosti u Trieru, 09. juna 2005. godine, kada su u moju bilježnicu i zapisani utisci koji slijede.
Bilo je bucnije i nonšalantije nego inace. „Bauk prijevremenih saveznih izbora“ je, naime, upravo bio poceo kružiti Njemackom, pa je tom geslu bila podvrgnuta i svecanost u Trieru. Izbore ce, de facto, SPD potom u jesen 2005. godine i izgubiti, ali je kasnija izborna racunica nametnula “brak iz racuna” SPD i Unije (CDU/CSU), tj. “veliku koaliciju” koja od tada i vlada u Berlinu. U Trieru se tog dana, pak, pjevalo i plesalo, nosile su se crvene marame, cula se “Internacionala“, podsjecalo se na slavne SPD-ove prvake kakvi su bili Ferdinande Lassale, Karl Kautzky, Rosa Luxembourg, Willy Brandt, kojima ovi aktualni nisu ni do koljena, a i smjenjuju se poslije Willy Brandta posljednjih godina takvom brzinom da im se ni ime ne može zapamtiti (Vogel, Scharping, Schroeder, Muentefering, Platzeck, Beck…). Ovom potonjem i aktualnom SPD-ovom prvaku Kurtu Becku se upravo ovih dana tako ” drma stolica ” da nije izvjesno hoce li docekati ljeto na celu SPD-a.
No, ostavimo se toga, za našu pricu je relevantnije što se tada prije tri godine u Trieru govorilo biranim rijecima i o Marxu “analiticaru“, koji je „tocnim pogledom opisao okolnosti”, ali i o Marxu “politickom savjetodavcu”, koji „i danas posve sigurno ima što kazati ljudima”. Ima, nesumnjivo, i to upravo za to što ne kruži „bauk komunizma ” Evropom i svijetom, kako je mislio Karlo M., nego neoliberalizma!
O tomu je, zapravo, i promucao par rijeci tadašnji predsjednik SPD-a Franz Muentefering, koji je u Marxovoj rodnoj kuci i Marxovim jezikom kazao: „Novac upravlja svijetom – a time se socijaldemokrate ne mogu pomiriti“! I još je Muentefering, koji je u meduvremenu nestao s politicke scene, kazao, kako je Karl Marx vec prije 150 godina govorio o posljedicama „privredne globalizacije“, a da “mi danas imamo slicne probleme pod drugim predznacima i na drugim socijalnim nivoima“.
I još je rekao dobri ” Minte ” kako je Karlov udio u 150.godišnjoj povijesti radnickog pokreta u Evropi neprijeporan, i to baš u svemu onomu za što se radnicki pokret izborio. I to je tocno, radnicima, ali i drugim borcima za slobodu i nije nikada ništa poklonjeno od strane kapitalista…
Pocivaj u miru Karlo, Tvoje vrijeme tek dolazi, zapisao sam tada u moju novinarsku svesku, iako Tvojoj prvoj recenici u “Manifestu…” treba suštinska redaktorska korekcija! Ne kruži danas „bauk komunizma ” Evropom, moj Karlo, nego surova stvarnost neoliberalizma! Uostalom, i o tomu si Ti kazao što se imalo tada kazati u brilijantnim analizama tadašnjeg neoimperijalizma …
“MARX IS MUSS 2007”
Podsjetit cemo ovdje s razlogom i na krajem prošle godine održani marxisticko- ljevicarski kongres u Berlinu pod nazivom ” MARX IS MUSS 2007 ” , o kojemu sam pisao na stranicama beogradskog ” Danasa ” i sarajevskog ” Oslobodjenja ” . Tada sam kazao da je ovo bila, u biti, samo još jedna, i to uspijela, PR-manifestacija casopisa za internacionalni socijalizam ” Marx21 ” , trockisticke udruge koja se infiltrilala i u redove novosnovane ” Ljevice ” , ili bijaše obratno, svejedno je. Pa, ipak, bilo je i zanimljivih momenata na ovom ljevicarsko-marxistickom happeningu, na kojem se nije samo svodila ” bilanca uspiješnosti ” novosonovane partije, nego su se slavili i Marx i Lenjin, Rosa Luxemburg i Antonio Gramsci, promišljala nova revolucionarna strategija i taktika.
“Raspoloženje u zemlji za lijeve ideje nije odavno bilo tako dobro kao danas”, culo se na ovom kongresu, i to nije nikakvo pretjerivanje, iako bi – potpunosti radi – trebalo dodati da je to raspoloženje nastalo iz ocaja. Casopis “Marx21” se razumije, inace, kao marksisticki glas unutar “nove ljevice” i organizirao je ovaj kongres da bi s njemackom “Ljevicom” (“Die Linke”) prodiskutirao centralne izazove, naglasio je Michael Ferschke, jedan od suorganizatora kongresa „Marx is’ Muss ” . Pešcanikovcima je, dakako, vec jasno, ovdje se radi o poigravanju rijecima, koje odvojeno i u slobodnijem prijevodu treba da znace “Marx je moranje”, odnosno “zakon”, što bi rekli mladi ljudi, a spojene rijeci nadaju “marxizam”. S tim u svezi kažimo još jednom izrijekom, u Njemackoj, i uopce na Zapadu, Marx i marxizam su predmet itekako ozbiljnog akademskog izucavanja, ne tretiraje se ideologom i ideologijom, niti su prezreni kao kod nas. Prezrene su, u stvari, s razlogom samo bornirane verzije realizacije socijalistickih ideja u tzv. real-socijalizmu…
Oko 300, uglavnom mladih delegata diskutirala su cetiri kongresna dana u jednoj zgradi na Kreuzbergu, baš prekoputa “simbola kapitalizma” tj. Springerovog nebodera u Berlinu, o Marxu i njegovim analizama kapitalizma i neoliberalizma, o radnickom pokretu i o socijalizmu, o usponu i padu KP Njemacke u Weimarskoj republici, o šesdesetosmaškom pokretu, te još o kojecemu. Povodom šeste obljetnice “11.09.” je jedna tribina bila posvecena i “ratu protivu terora” odnosno izazovima mirovnih pokreta, a druga – povodom 90. obljetnice oktobarske revolucije u Rusiji – “odnosu reforme i revolucije u 21. stoljecu”. Podijeljeni u 30 workshopova ucesnici su razgovarali ponajviše o Marxovim idejama i djelima, pa je tako jedna od “radionica” i bila naslovljena – “Zašto danas citati Kapital?”. Posljednjeg dana kongresa, razgovaralo se o “perspektivama društva s onustranukapitalizma”. “Ljevica” je – po rijecima glavnog urednika casopisa “Marx21” Stefana Bornosta – vec mnogo toga postigla, bez nje se ne bi niti SPD niti “Zeleni” pokrenuli “ulijevo”, samo mora nastaviti ovim putom. “Na ovom kongresu želimo prodiskutirati, pak, kako se pasivno odbijanje može preobratiti u aktivan otpor”, porucio je Stefan Bornost, “a za to je potrebna prava analiza odnosa”. A ona vec postoji, po njegovom mišljenju, jer je Marxova analiza da “kapitalizam pociva na klasnim suprotnostima – i 124 godine poslije njegove smrti – aktualnija nego ikada”! No, kako se suprotstaviti dominaciji kapitala, tko je subjekt reformi ili revolucije, nije moglo biti odgovoreno niti u Berlinu.
U svakom slucaju, propali modeli “državnog socijalizma” u bivšem DDR-u ili u bivšem SSSR-u nisu “prihvatljiv model za novu ljevicu”, culo se na ovom happeningu. Rješenje bi, pak, moglo biti u “emancipatorskom marksizmu”, u idejama Marxa, ali i Lenjina, kojega se “nova ljevica ne odrice, te Luxemburgove i Gramscija. Neophodno je otkriti iznova “tradicionalnu liniju socijalizma odozdo ” i uciniti je plodnom za “ljevicu”, porucili su mladi marxisti u Berlinu, ma šta to znacilo. Odlucujuce pitanje u 21. stoljecu bi bilo – po njihovom mišljenju – kako može “nova ljevica” razvlastiti kapital i pobijediti reakcionarne i represivne dijelove državnog aparata? Ali to je pitanje starije i od Marxa i marxizma, pa bi najjednostavniji odgovor bio – “nikako” , ali ostavimo mlade berlinske “revolucionare” da sanjaju. Biti mlad i “lijevo” je u svijetu i danas prilicito normalna stvar, za razliku od nas…
Izbor iz očaja – “Ljevica”
Ništa posebno novo u svezi omladine, pa bila i marxisticki orijentirana, ali istinski novo u SR Njemackoj – nakon decenije vladavine neoliberalistickih ideja – je porasli interes za stare socijalisticke ideje i ideale, pa neki vec govore i o neo-socijalizmu.
U takvom se okruženju i SPD, najstarija socijaldemokratska partija na svijetu, u nedavno usvojenom, tek petom partijskom programu od osnutka SPD-a prije skoro 150 godina, naslovljenom jednostavno “Socijaldemokracija u 21. stoljecu”, definirala “lijevom narodnom partijom” i explicite se izjasnila za “demokratski socijalizam”. Taj je izraz, pak, bio cijelo desetljece implicite prognan iz SPD-ovog vokabulara, te prepušten istocno-njemackim komunistima (PDS), koji su se – kako je vec pomenuto – nedavno ujedinili s zapadnim socijaldemokratskim otpadnicima (WASG) u novu “Lijevu partiju” (“Die Linke”).
Vremena se, dakle, mijenjaju. Od cuvenog Blair-Schroederovog reformskog “treceg puta” malo je šta ostalo za ovovremenu socijaldemokratsku uporabu, a SPD se vratio korijenima, makar na rijecima. Oficijelni povratak SPD ideji” lijeve, narodne partije “je, pak, najvecim dijelom odgovor na izazov “Ljevice”, koja je, logicki, radikalnija od SPD, ali i potrebe da se SPD razgranici s partnerima u “velikoj koaliciji” (CDU/CSU), na koje je poceo sliciti. No, odlucujuci moment za ovaj “zaokret ulijevo” je bilo raspoloženje u najširim slojevima društva.
U jednoj ovdašnjoj uglednoj studiji (“Alensbach-Studie”) se tvrdi, naime, da je neposredno poslije ujedinjenja Njemacke tek circa 30% Nijemaca smatralo da je “socijalizam dobra ideja, ali je bila loše izvedena”, dok tako danas misli vec 45%. I dok je 1990. godine ovoj tezi proturijecilo 50% njemackih gradana, danas joj proturjeci svega 25%. I što je još važnije, dvije trecine Nijemaca smatraju danas da socijalizam i demokracija odgovaraju jedno drugom, a samo jedna trecina vidi i dalje izmedu njih proturijecnost.
Autor “Alensbach-Studie” Thomas Peterson zakljucuje:”Idealna slika socijalizma je iznenadujuce dobro preživjela kraj komunistickih diktatura”.
Na svojevrsno skretanje SPD-a, ali i nacije “ulijevo”, kriticki su reagirali i ovdašnji liberali (FDP) i kršcanski i socijalni demokrati (CDU i CSU), dok se “Ljevici” i “Zelenima” ucinilo da se ovdje radi samo o SPD-ovom marketinškom triku.
Najortodoksnije je reagirala predsjednica CDU i kancelarka Angela Merkel, izjavivši za “ZDF”: “Ja sam o tomu mnogo razmišljala – idu li zajedno socijalizam i demokracija, i vjerujem, misleci logicki to dvoje ne idu jedno s drugim”! Njemacka kancelarka se ne bi trebala toliko jediti, pogotovo što više od 80% Nijemaca želi politicki biti u sredini ili lijevo, a samo jedna desetina desno, što je fantastican rezultat njemackog poslijeratnog demokratskog razvoja…
Trijumfalni pohod “Ljevice” je odista impresivan. Vec na posljednjim saveznim izborima u jesen 2005. godine “Ljevica” je osvojila 8,7% glasova na izborima za Bundestag, a u ovom su momentu “ljevicari” su nazocni i u deset od 16 parlamenata njemackih pokrajina. Pa, ipak, “Ljevica” nije još uvijek posve politicka normalnost u zapadnom dijelu zemlje, kao što je to u Francuskoj ili Italiji, i, vjerojatno, nece to nikada ni biti, jer su ljudi u zapadnom dijelu zemlje decenijama plašeni strahom od marxizma i komunizma, strahom od Sovjeta i istocnonjemackih komunista, još uvijek svjesni postojanja “Berlinskog zida”, za kojim neki i žale, iako je sve to odavno iscezlo u vidu mackova repa. Doduše, ne i u potpunosti, ostaci svega ovoga su ostali u glavama i dušama armije PDS-ovih odnosno glasaca “Ljevice” u bivšem DDR-u. A pored tih “nepotpuno transformiranih komunista” njemacka realnost su i “novi komunisti” i zapadne “frustrirane socijaldemokrate”…
U svakom slucaju, uspijeh ” Ljevice ” u Njemackoj na pocetku 21. stoljeca ima malo veze s Karlom Marxom i s marxizmom, pogotovu ne s “znanstvenim socijalizmom”, nego više s cinjenicom da se “Ljevica” u neoliberalnom ambijentu uspijela predstaviti glasom “donjih slojeva” u njemackom društvu.
U stvari, za “Ljevicu” rade sve “neoliberalne partije”, kako nekadašnji “Brandtov unuk” i predsjednik SPD-a, a sada predsjednik “Ljevice” Oskar Lafonataine zove sve druge parlamentarne stranke u Njemackoj – SPD, Uniju, to jest CDU/CSU, FDP i Zelene.
“Ljevica” je, i to je ono što se broji, za manje od godinu dana postala svenjemaca politicka snaga, zastupljena ne samo u svih pet pokrajina bivšeg DDR-a, i Berlinu koji je nekoc bio dijelom i SR Njemacke i DDR-a, nego i u parlamentima cetiri cisto zapadnonjemacke pokrajine (Bremen, Hessen, Niedersachsen i Hamburg), de facto u svima u kojima su u meduvremenu bili izbori.
Za “Ljevicu”, kako je vec pomenuto, radi ponajvecma cinjenica da oko pet-šest milijuna ovdašnjih gubitnika globalizacije, onih koji i definitivno pripadaju tzv. donjem sloju u Njemackoj, sve teže žive, a njima se stalno pridružuju i do jucer dobrostojeci ljudi ako izgube posao, pa moraju da rade za bijednu nadnicu i na više mjesta kako bi se uopce održali na površini, da ne potonu. Sve druge price “Ljevice” su ne samo pojednostavljivanje i demagogija, dakle bornirane, nego i vec ispricane, vec cuvene i videne.
Marx nije njihova inspiracija, a ako i jeste, onda samo onaj površno razumljen iz “Komunisiickog manifesta”, svi drugi Marxovi rani i kasni radovi su prekomplicirani za “Ljevicu”.
U jednu rijec, partije koja je ostala u 21. stoljecu na vokabularu “Komunistickog manifesta”, odrekao bi se i sam drug Karlo, kad bi mogao, jer se tim putom i ne može drugo do ponuditi površni i demagoški odgovor politickih demagoga a la Lafontaine na ovovoremene komplicirane neoliberalne izazove.
Ali, suštinski problem nije u “Ljevici”, nego u tomu što niti SPD, partija koja se odrekla nasilne revolucije prije pola stoljece, u njenom trecem po redu, cuvenom programu iz Bad Godesberga, ne zna kako i kuda dalje, o drugima da se i ne govori.
Bezizlaz, moj Karlo, bezizlaz…
Peščanik.net, 14.03.2008.
MARKS