Tragikomična inicijativa Matije Bećkovića i četvorice skupštinskih poslanika za ukidanje odluka AVNOJ-a može se čitati i kao pokušaj skretanja pažnje s aktualne društvene pobune protiv Vučićevog režima u Srbiji, može se promatrati i kao deluzija o poništavanju nečega što je u praksi svakako poništeno, ali čije se posljedice ne mogu ukloniti, niti se povijest može promijeniti, a na koncu se može promatrati i kao nastavak neprekinutog i uvijek tragičnog ciklusa bavljenja prošlošću u Srbiji, koje zapravo onemogućava pogled u budućnost.
Drugim riječima, može se to sve otpisati kao nebitna tema, što u aktualnom momentu i jeste, može se historiografski polemizirati s revizionističkim stavovima u njoj, može je se nimalo suptilno i lucidno ismijavati, kao što je to napravio Boris Dežulović u Novostima, ali se može zatražiti i pravda za AVNOJ i njegove odluke.
Tim prije što je suštinsko nezadovoljstvo većeg dijela Srbije, kad govorimo o odlukama AVNOJ-a, višedesetljetno i primarno se svodi na pitanje stvaranja federalne Jugoslavije i njenih unutrašnjih republičkih granica, odnosno puno više je problem iz kuta srpskog nacionalizma bio u tome, nego u samoj činjenici dokinuća kraljevine.
Međutim, takav pristup zapravo ukazuje zbog čega je bio moguć užas ratova nakon raspada Jugoslavije, jednako kao što on onemogućava suočavanje s odgovornošću za njihovo pokretanje. Naime, kad imate tako kompleksan i historijski bremenit prostor, na kojem žive zapravo bratski i trajno slični narodi, ali s izraženom nacionalnom sviješću i međusobnim naglašavanjem razlika, koje je uvijek teklo s paralelnim naglašavanjem bratstva i sličnosti, kad k tome različiti krajevi te zajedničke države dijele potpuno različito povijesno i državnopravno iskustvo, kad štoviše, u dobrom dijelu tih krajeva svi ti narodi žive izmiješani i doista jedni s drugima ili jedni kraj drugih i kad na koncu imate iskustvo Kraljevine Jugoslavije s kojom su generalno imali problem svi ostali, pa iskustvo Drugog svjetskog rata koji se upravo tada odvijao, a obilježavali su ga genocid nad Srbima u NDH, zatim čitav niz pokolja stanovništva od strane četnika, okupacija zemlje i istovremeni rat partizana protiv okupatora, ali i protiv kolaboracionističkih vojski, vi imate samo jednu mogućnost. Koja je čak nevezana s komunističkom ideologijom koju je vodstvo NOB-a zastupalo. Ona je da ‘nema povratka na staro’, a unutar tog nečeg novog uvažavanje želja, strahova i potreba svih naroda koji su sačinjavali Jugoslaviju.
Odluke AVNOJ-a su išle za tim da ponude uvažavanje tih želja i ravnopravnost svih jugoslavenskih naroda, uvažavajući povijesno nasljeđe i regionalne posebnosti, pri čemu se inicijalno moglo učiniti da su Srbi takvim odlukama zakinuti. No, jednostavno, što se na koncu i pokazalo, nije bilo drugog načina da svi Srbi žive u istoj državi i da svi drugi narodi koji u toj istoj državi žive, ostanu živjeti doista zajedno s njima na istim prostorima, nego u ovako formiranoj federativnoj državi. Svako drugačije rješenje podrazumijevalo je da neki ljudi izgube vlastite zavičaje. Kako to u praksi izgleda i kakve posljedice ostavlja iskusili smo, nažalost svi u posljednjim ratovima, pa i brojni Srbi iz Hrvatske, nakon egzodusa za vrijeme Oluje. I to sasvim sigurno nije nešto što bi trebalo zagovarati. Jednako kao što je potpuno nerealno misliti da bi ignoriranje strahova, želja i nastojanja drugih naroda moglo biti uopće održivo na duže staze u nekoj poslijeratnoj kraljevini, posebno nakon iskustva Drugog svjetskog rata. I to bi vrijedilo sve i da zanemarimo suštinsko nepoštenje u ideji da je nebitno što neki drugi misle i traže.
Isto vrijedi i za ukidanje kraljevine i formiranje republike, što je uz uvođenje općeg prava glasa za žene, makar i u jednopartijskom sistemu, bio revolucionarni modernizacijski iskorak.
Dakle, bez obzira što se može činiti kako je ovaj tekst višak i kako neće imati većeg odjeka ili rezultirati nekakvom suvislom raspravom u javnosti, mislim da ga je ipak imalo smisla napisati, ako ni zbog čega drugog, a onda da generacije kojima AVNOJ nije samorazumljiv pojam, krenu u daljnju potragu za informacijama o dalekosežnim političkim odlukama tog tijela koje je preraslo u Skupštinu Jugoslavije.
No, jedini stvarni problem s AVNOJ-em i njegovim odlukama jeste u njegovoj nedosljednosti, odnosno u nečemu zlokobnom što je ostavio u široj društvenoj svijesti, utječući time na stvarnost koju još uvijek živimo.
Riječ je o kolektivnoj krivnji koja je službenom odlukom AVNOJ-a iz jedanaestog mjeseca 1944. određena Nijemcima, što je konkretno rezultiralo oduzimanjem državljanstva, građanskih i ljudskih prava i imovine te masovnim progonom te zajednice, koja je jedva fizički preživjela u Jugoslaviji, i to uglavnom na folklornoj razini, nakon toga. Što znači da su se s jedne strane sve proklamirane ideje o jednakosti naroda i narodnosti ovom odlukom obezvrijedile i ukazale na nedosljednost ključnog političkog tijela nove države. A osim toga, činjenica da je jednom ozakonjena kolektivna odgovornost čitavog jednog naroda, nad kojim je provedena državna odmazda, omogućila je identičan takav odnos prema onima drugima i devedesetih godina. Iako to nije bilo tako formalno propisano, progon drugih, poništavanje njihovih prava i otimanje privatne imovine, uz sudstvo sklono amenovanju svega toga, jeste bila praksa. Čiji ishod još uvijek nismo zapravo poništili, a realno i nećemo.
Peščanik.net, 29.09.2025.
Srodni linkovi:
Haris Imamović – Zašto da Skupština Srbije raspravlja o AVNOJ-u u jeku protesta?
JUGOSLAVIJA
- Biografija
- Latest Posts
Latest posts by Dragan Markovina (see all)
- Schmidtov odlazak i BiH sama sa sobom - 12/05/2026
- Kakve veze imaju Mandela i Mladić - 25/04/2026
- Tri puta o Jasenovcu kako ne treba - 23/04/2026
