Foto: Predrag Trokicić
Foto: Predrag Trokicić

Zaista bi šteta bilo zaustaviti diskusiju o presudi Apelacionog suda kojom je jedna osoba oslobođena optužbe da je učinila krivično delo obljube sa detetom. Presuda je ujedinila reakcije šire javnosti, mnogih boraca za ljudska prava, ali i tabloida. To je zaista redak slučaj. Postignut je visok stepen saglasnosti da se njome podržava silovanje i rasizam.

Podsetimo, sve je počelo saopštenjem Autonomnog ženskog centra kojim je javnost upozorena da je jedan od najviših sudova prekršio prava deteta time što je oslobodio optužbe za krivično delo obljuba sa detetom odraslu osobu koja je imala seksualni odnos sa devojčicom romske nacionalnosti, a koja je tom prilikom ostala i u drugom stanju. Time je, kaže se u saopštenju „poslata poruka svima koji imaju seksualne odnose sa devojčicama romskog porekla da se neće smatrati odgovornim“. U saopštenju se navode imena troje sudija koji su bili u sastavu sudskog veća koje je odluku donelo – u pitanju su Milena Rašić, Mirjana Popović i predsednik sudskog veća Miodrag Majić. Oni su prozvani zbog svojih „ličnih stavova, uverenja i predrasuda“ vidljivih u presudi.

Sasvim očekivano, usledila je lavina reakcija, naročito usmerenih na predsednika sudskog veća, u javnosti poznatog kao borca za nezavisno sudstvo i moralno postupanje sudija. Senzacionalno je otkrivena njegova đavolska strana. Danima čitamo o tome da je Majić lično oslobodio pedofila, da podržava silovanje, prisilni brak i da je zato nedavno javno istupao protiv uvođenja kazne doživotnog zatvora za ubice i silovatelje dece.

Kako su tabloidi samo preuzeli ono što im je u ovom slučaju dobro poslužilo za linč, moramo se ipak vratiti izvorima – tekstovima o ovom slučaju koji se mogu iole ozbiljno analizirati. Radi se svakako o presudi o kojoj je reč, saopštenju koje je dovelo do javne reakcije i nedavno objavljenom tekstu na ovu temu na Peščaniku.

Čak i ako unisono stane iza stava da je odluka Apelacionog suda pogrešna i društveno opasna, ovaj zaključak bi javnost morala doneti na osnovu svih raspoloživih i bitnih činjenica. Teško je ne primetiti da su mnoge od njih izostale u inicijalnom saopštenju. Pre svega nije bilo ni reči o pravnom institutu koji je primenjen prilikom odlučivanja o oslobađanju od optužbe – radi se o neotklonjivoj pravnoj zabludi. O ovome je nešto moralo biti rečeno, makar i u izuzetno kritičkom i polemičkom tonu. Umesto toga, javnost je ostala u uverenju da su sudije donele oslobađajuću odluku oslanjajući se na sopstvene predrasude da većina Roma živi na određeni način, što je prihvatljivo i ujedno dovoljno da osumnjičenog oslobodi odgovornosti.

Podnosioci saopštenja su javnost uskratili za informaciju da domaće krivično pravo poznaje mogućnost u kojoj se neko delo ne smatra krivičnim, jer onaj ko ga je učinio nije mogao da zna i nije bio dužan da zna da je ono što čini zabranjeno.

Uvidom u presudu, iako je u u izuzetno lošoj kopiji dospela u javnost, svaki zainteresovani građanin može videti da je sud u konkretnom slučaju utvrdio da okrivljeni živi u okolnostima u kojima nije mogao da zna i nije bio dužan da zna da je seksualni odnos u koji je stupio nedozvoljen. Kao argumentaciju za ovaj stav sud još u izreci navodi – osobenosti života zajednice u kojoj živi, siromaštvo, napuštanje školovanja, kao i znanje ispod očekivanog za godine života i stepen obrazovanja. U obrazloženju se čak navodi da postoje razlozi zbog kojih je okrivljeni mogao biti uveren da je ono što čini ne samo dozvoljeno već i u okruženju u kome živi društveno poželjno. Sud je u ovo naročito poverovao zbog konstatacije okrivljenog da niko u njegovom bližem i daljem okruženju nije odgovarao za ono za šta je on optužen. Ovo je posebna tema – kako začarani krug društvenog i institucionalnog odbacivanja Roma, kao i izostanak gonjenja za mnoga dela u privatnoj sferi ojačava argumentaciju svakog pojedinca da nije mogao znati da je ono što čini pogrešno. O tome možda nekom drugom prilikom.

U saopštenju je vrlo vidno izostala i činjenica da okrivljeni i oštećena u trenutku vođenja postupka žive u zajednici i da gaje zajedničko dete, kao i informacija da se odnos koji je predmet postupka odvijao dva meseca pre nego što bi zakonom bio dozvoljen (starosna granica za stupanje u seksualni odnos je 14 godina). Kako god da bi ih prosečni čitalac protumačio, ove činjenice su morale biti deo obraćanja javnosti, jer su u bitnom uticale na odluku suda.

Da su želeli ozbiljnu polemiku, kritičari presude su zapravo morali da odgovore na ključno pitanje – zbog čega razlozi koje je utvrdio sud (okruženje, nedostatak obrazovanja i znanja) nisu dovoljni za primenu instituta neotklonjive pravne zablude. Drugim rečima, trebalo je da svoju kritiku usmere na to koje okolnosti u ovom slučaju ukazuju da je okrivljeni mogao da zna ili bio dužan da zna da čini nešto što je zabranjeno. Da li je to neka okolnost iz njegovog okruženja? Nešto što je opštepoznato ili o čemu se uči u školi? Da dokažu da je do svakog romskog naselja stigla jasna poruka i informacija naše države da je seksualni odnos i jedan dan ispod 14 godina nešto što se može okončati godinama zatvorske kazne?

Prvostepeni sud, koji je okrivljenog osudio na pet godina zatvora, je recimo smatrao da je dovoljno to što okrivljeni ima očuvane psihičke funkcije i što je znao koliko godina ima osoba sa kojom stupa u seksualni odnos. Da li to dovoljno ubedljivo govori o svesti o zabranjenosti dela, bez razmatranja drugih okolnosti, neka prosude čitaoci ovog teksta.

Posebnu, najblaže rečeno, neodgovornost prema javnosti predstavlja zaključak da presuda šalje poruku da seksualni odnosi sa romskim devojčicama neće biti kažnjivi. Presuda je, kao i svaka druga krivična presuda, doneta u konkretnom slučaju, u odnosu na konkretne okolnosti i ne predstavlja nikakvu carte blanche za nekažnjeni odnos sa maloletnicama. Tvrditi (ali argumentovano) da je sud u ovom slučaju pogrešio je jedno, a podmetati zaključke o budućoj nekažnjivosti je nešto sasvim drugo.

U međuvremenu, u saopštenju koje je pokrenulo lavinu više nema imena troje sudija, uključujući i imena predsednika sudskog veća Miodraga Majića. Da li je i zašto saopštenje menjano – takođe ostaje nešto što bi javnost trebalo da zna. Ukoliko je ovo učinjeno zbog svesti da je prvobitni tekst poslužio za hajku i temeljno urušavanje profesionalnog integriteta jednog sudije, onda je štetu trebalo otkloniti na druge načine. Pre svega obaveštavanjem javnosti o činjenicama, a sasvim sigurno i izvinjenjem za učinjenu profesionalnu štetu.

Ovo bi naročito trebalo posmatrati u svetlu činjenica da javnosti nije dostupna i ne može biti dostupna informacija o glasanju tročlanog sudskog veća (koje odlučuje većinom glasova). Takođe treba imati u vidu i da sudije javno ne mogu komentarisati i obrazlagati odluke, što je drugoj strani u ovom slučaju trajno onemogućilo bilo kakvu odbranu od optužbi za rasizam. Nije potrebno naročito objašnjavati koliko je takav „postupak“ pravičan.

Kada su u pitanju diskriminatorni navodi u presudi, oni su prisutni, ali – paradoksalno – najviše u delu u kome se navode argumenti odbrane, a ne suda. Kada braniteljka okrivljenog opravdava time što „etničko-kulturološke specifičnosti romske nacionalne manjine, kojoj pripadaju i okrivljeni i oštećena, opravdavaju odsustvo svesti o zabranjenosti dela“, ona nesumnjivo neopravdano proširuje i generalizuje odsustvo svesti na druge osobe o čijoj se odgovornosti nije rešavalo pred sudom i čije se odsustvo svesti ne može unapred pretpostavljati. Kada navodi da je oštećena delovala starije, jer Romi ranije sazrevaju i da je imala seksualne odnose i pre stupanja u odnos sa okrivljenim, braniteljka je takođe zagazila u teren nedozvoljenog, irelevantnog i diskriminatornog. Kada tvrdi da okrivljeni i oštećena žive u skladnoj zajednici i da zbog toga učinjenim delom nisu ugrožene osnovne društvene vrednosti, ona je u krivu. Jer je upravo ugrožavanje društvenih vrednosti (zaštite deteta) dovelo do toga da ovaj postupak bude vođen i to po službenoj dužnosti.

Slučaj dodatno rasvetljava i tekst „Nepoznavanje prava“ objavljen na Peščaniku, koji je potpisala autorka koja pripada organizaciji koja je javnosti uputila inicijalno saopštenje. Ona na početku svog teksta podučava sudije i druge učesnike u postupku o međunarodnim i domaćim obavezama Srbije u zaštiti deteta od seksualnog nasilja. Nije jasno zbog čega su detaljni navodi iz Ustava, zakona i međunarodnih konvencija bili neophodni – bez njih postupak protiv okrivljenog u slučaju o kome govorimo nikada ne bi bio vođen. Pravno pitanje koje je uznemirilo javnost nije pitanje krivičnopravne zaštite maloletnika od seksualnog nasilja, jer je Srbija ovu zaštitu obezbedila. Ona nesumnjivo štiti svako dete, bez ikakvog izuzetka u vidu isključenja romske dece. Uznemirenje javnosti je proizvela procena individualne odgovornosti u jednom konkretnom slučaju, što je sasvim različito od pitanja krivičnopravne neprihvatljivosti neke prakse. Iako je neko delo kažnjivo, okrivljeni može biti oslobođen odgovornosti iz različitih razloga – recimo neuračunljivosti ili, kao u ovom slučaju, odsustva svesti o zabranjenosti dela.

Pravi obrt u tekstu „Nepoznavanje prava“ se odvija kada autorka kaže da su sudije mogle da razmatraju mogućnost donošenja oslobađajuće presude bez pozivanja na štetne prakse u sociološko-kulturološkim okolnostima etničke zajednice. Ovde dakle vidimo da je odjednom u konkretnim okolnostima ishod – oslobađajuća presuda – manje strašan nego samo nekoliko dana ranije, kada je predstavljao garanciju nekažnjivosti seksualnih odnosa sa romskim devojčicama. Problem je izgleda bio u pozivanju na štetne prakse, koje je sud u svojoj presudi konstatovao, ali se od njih nije dovoljno vrednosno ogradio (mada ove prakse nije ni podržao). Ako je ovo od početka bio stav Autonomnog ženskog centra, onda je on pre nekoliko dana izdao saopštenje sasvim pogrešne sadržine.

Drugi stav koji se pojavljuje u tekstu je onaj da je sud mogao razmatrati oglašavanje učinioca krivim, uz oslobođenje od kazne. Sa stanovišta života ljudi o čijim sudbinama se radi ishod bi dakle bio isti – okrivljeni ne bi otišao na odsluženje kazne zatvora od pet godina, ali bi u krivičnom sistemu bio oglašen krivim. Ovde takođe vidimo da je pisce inicijalnog saopštenja sustigla misao slična onoj koju je imala većina članova sudskog veća. Problem je jedino u tome što zakon u ovom slučaju ne dozvoljava oslobođenje od kazne, što bi autorka teksta o nepoznavanju prava morala da zna. Čak i da zakon poznaje ovu mogućnost, ona ne bi bila relevantna jer pitanje postojanja pravne zablude isključuje mogućnost odlučivanja o kažnjavanju, jer nema krivičnog dela.

Time se vraćamo na teren zablude, ali u društvenim okolnostima u kojima živimo. Da li su oni koji su javno otvorili diskusiju o ovoj presudi, naročito imajući u vidu način na koji je to učinjeno, to uradili u potpunosti savesno? Da li su morali da znaju i bili dužni da znaju kakve će posledice proizvesti etiketiranje pojedinaca kao rasista i podržavaoca pedofilije? Naročito sada kada znamo da je sud navodno pogrešio ne u tome što je doneo oslobađajuću presudu, već zato što se pozivao na prakse u romskoj zajednici bez dovoljne ograde, ili što nije učinioca oslobodio kazne (za šta, kao što smo rekli, ne postoji zakonska mogućnost).

Neka publika, kojoj je ovaj slučaj nenadano dat na razmatranje, prosudi o ovim pitanjima.

Ovaj tekst je realizovan uz podršku Fondacije za otvoreno društvo.

Peščanik.net, 18.09.2019.

Srodni linkovi:

Dejan Ilić – Skretanje pažnje

Srđan Milošević – Sud javnosti

Autonomni ženski centar – Demanti

Vanja Macanović – Nepoznavanje prava


The following two tabs change content below.
Sofija Mandić je rođena 1986. u Novom Sadu. Diplomirana je pravnica, posrednica u mirnom rešavanju sporova i aktivistkinja za ljudska prava. Radi u Centru za pravosudna istraživanja (CEPRIS), a prethodno je bila angažovana u Beogradskom centru za bezbednosnu politiku i Nacionalnom demokratskom institutu. Generalna je sekretarka Peščanika, sa kojim sarađuje od 2007, kao učesnica u radijskim emisijama, a zatim i kao autorka tekstova. Autorka, koautorka i urednica je brojnih analiza o vladavini prava, stanju ljudskih prava u Srbiji i njihovoj perspektivi. Neke od skorašnjih su: Izbori pred Upravnim sudom 2022 – pregled postupanja i odluka (ur. CEPRIS, 2022), Izveštaj o javnosti rada Visokog saveta sudstva i Državnog veća tužilaca (CEPRIS, 2022), Sloboda izražavanja pred sudom (ur. SĆF, 2021-2022), Rad sudova tokom epidemije zarazne bolesti COVID-19 (OEBS, 2021), Ljudska prava u Srbiji (BCLJP, 2018-2021), Naša urušena prava (FES, 2019), Uslovi za izbor i napredovanje sudija i tužilaca u pravnom obrazovanju (CEPRIS, 2018), Skorašnji Ustav Srbije – rodna perspektiva (ŽPRS, 2017). Kao predstavnica civilnog društva učestvuje u procesu izrade komentara i mišljenja na izmene Ustava iz 2022, kao i zakona koji proizlaze iz ovih promena.

Latest posts by Sofija Mandić (see all)