Foto: Predrag Trokicić
Foto: Predrag Trokicić

Presuda Apelacionog suda, kojom je punoletni pripadnik romske zajednice (22) oslobođen od optužbe za obljubu sa detetom (čl. 180 KZ), tačnije devojčicom (13) takođe romske nacionalnosti, pokrenula je talas osporavanja na najmanje tri koloseka. Jedan čine osporavanja ovakve odluke od strane nevladinih organizacija i angažovanih pojedinaca koji se aktivno bave promocijom rodne ravnopravnosti i zaštitom prava manjinskih grupa. Odmah ću reći da držim da u motivaciju ovih aktera ne treba sumnjati, premda sam uveren da na toj strani postoji problem pogrešnog kvalifikovanja čitavog niza okolnosti u vezi sa ovim slučajem. Ne mislim da su te pogrešne kvalifikacije posledica nekakve usiljene hipersenzitivnosti nevladinih organizacija (nikada ne može biti previše osetljivosti na povrede prava i nipodaštavanje diskriminisanih grupa i pojedinaca), već jednostavno pogrešna ocena pravnih aspekata jednog osetljivog pitanja, bremenitog društvenim implikacijama. Ljudi iz ovih organizacija znaju šta govore, imaju jasnu predstavu o raznim aspektima problema ali, dakle, u ovom slučaju donose pogrešnu ocenu. Mislim da je u tom domenu tekst Sofije Mandić jasno ukazao na sporne tačke i ponudio razjašnjenja.

Drugi kolosek čine cinični i bestijalni napadi na predsednika veća, sudiju Miodraga Majića, od strane onih iz čije perspektive rodna ravnopravnost i prava manjinskih grupa ne samo da ne predstavljaju nikakvu društvenu vrednost, već su im istinski neprijatelji. Doduše, sve dok, nekakvim paradoksalnim obrtom, čak i to omraženo „ljudskopravašenje“ ne postane upotrebljivo oružje za bestijalni obračun sa onima koje mašinerija režimskog medijskog linča napada ne birajući sredstva. Pa ako treba – i pozivanjem na ljudska prava, razume se, samo u meri u kojoj se i to sredstvo može na neki besramni način izvitoperiti, parodirati, zloupotrebiti. Ta društvena pošast u vidu sistema medijskih logora za nepodobne katalizator je propasti ovog društva, nezadrživo ga urušavajući ispod nivoa postojanja političke zajednice. Ni ovom grupom nemam nameru da se naročito bavim. Jednostavno, bilo bi nemoguće komentarisati sve netačne pojedinosti iznete u kontekstu presude koja je tako snažno uzburkala duhove, najčešće iz agresivne želje da se nanese moralna šteta veću koje je u ovom slučaju odlučivalo, a prvenstveno „prvooptuženom“ sudiji.

Treći kolosek, koji se smestio negde između prethodna dva, reprezentuje autorski tekst Biljane Srbljanović („Presuda“, Blic, 18.9.2019, str. 5) i njime ću se baviti u drugom delu teksta, posle nekoliko kratkih napomena.

Najpre, kao opšte znanje – čak se potežu i dobro znane latinske sentence – često se navodi argument da „nepoznavanje prava škodi“ (ignoratio iuris nocet), odnosno, drugačije rečeno, „nepoznavanje prava ne izvinjava“ (ignoratio iuris non excusat). Ovo je načelan stav, pravno pravilo koje, kao i mnoga druga pravila, trpi izuzetke. Ovi opravdani izuzeci su posledica subjektivnog karaktera krivice u krivičnom pravu (učinilac dela mora imati subjektivni odnos prema delu, mora biti subjektivno kriv, nije dovoljno da je samo objektivno ostvario elemente bića krivičnog dela), što ima različite posledice. Jedna od posledica subjektivnog koncepta krivice jeste i institut (otklonjive i neotklonjive) pravne zablude, koji upravo služi tome da se otklone štetne i nepravedne implikacije robustnog pravila da nepoznavanje prava škodi, koje, zapravo, umnogome implicira objektivni koncept krivice, u krivičnom pravu opravdano potisnut na marginu. Neotklonjiva pravna zabluda, koja nas se ovde tiče, podrazumeva da se učinilac nekog dela ne može smatrati krivim i to upravo zato što nije znao i nije mogao niti je bio dužan da zna da je delo koje čini zabranjeno. A kada nema krivice, nema ni krivičnog dela, čak i kada su ostvarena njegova objektivna obeležja, tj. učinilac se zaista ponašao na zabranjen način.

Druga zabluda (a na momente je ličilo i na namerno podmetanje) jeste proturanje vesti o tome da je Apelacioni sud zapravo oslobodio silovatelja deteta, iako je reč o dva bitno različita krivična dela: jedno je silovanje, a nešto bitno drugačije obljuba sa detetom. Možda se nekome može učiniti da je to puko cepidlačenje – seksualni čin sa detetom je u svakom slučaju strašan, što da se nepotrebno cinculira – ali ne radi se ni izbliza o tako neznatnoj razlici. Takođe, pri oceni čitave ove situacije treba imati u vidu i uporednopravnu praksu u pogledu određivanja uzrasta seksualne saglasnosti. U Španiji, na primer, uzrast seksualne saglasnosti bio je do nedavno 13 godina, a sada je podignut na 16 godina, kao i u većem broju evropskih zemalja, u kojima se uzrast seksualne saglasnosti kreće od 14 do 16 godina. U Japanu je i dalje na vrlo niskoj životnoj dobi – 13 godina. Kada uzrast seksualne saglasnosti tako oscilira između 13 i 16 godina, da li je baš razumno reći: „Dobro, negde je 13 godina, ovde je 14, tako da – ako je delo učinjeno, ne zanimaju nas nikakve okolnosti – minimalno 5 godina zatvora (pošto je to donja granica raspona kazne). Dura lex, sed lex / Strog je zakon ali je zakon…“ Razume se, u najvećem broju slučajeva obljube sa detetom teško je i zamisliti okolnosti koje bi, kada je delo nesumnjivo učinjeno od strane deliktno sposobnog lica, mogle da dovedu do bilo kakvog drugog ishoda osim osuđujuće presude. Ali, „teško zamislivo“ i dalje ne znači – nemoguće ili neverovatno. Upravo to se dogodilo u slučaju o kom je ovde reč.

Svoj zaista neslavni doprinos brojnim napadima na odluku suda i sudiju Majića dala je i Biljana Srbljanović u tekstu „Presuda“, objavljenom u dnevnom listu Blic 18. septembra. Tekst koji potpisuje B. Srbljanović karakterističan je iz dva razloga: Najpre, potiče od javne ličnosti koju bi, pretpostavljam, malo ko sumnjičio da joj problemi rodne i svake druge ravnopravnosti predstavljaju tek puko sredstvo za otrovne napade, a ne autentično društveno vjeruju. Međutim, ispostavilo se da je njen tekst jedan od najotrovnijih napada i da, pritom, sublimira najveći broj optužbi, dodatno izvitoperenih u interpretaciji same B. Srbljanović. Tako pervertovana slika, kao i u slučaju mnogih drugih znanih i neznanih komentatora po medijima, posledica je odsustva znanja, praćenog izostankom bilo kakvog obzira i pokušaja da se išta od pomalo komplikovane, ali nipošto nerazumljive pravne problematike zaista razume. A onda, iz izvitoperenog razumevanja pravnih aspekata slučaja usledio je niz potpuno nerazumnih zaključaka koji ne slede čak ni iz pogrešnih autorkinih premisa.

Najpre, iako najmanje važno, pored manje-više tačnog opisa činjenica slučaja, Srbljanović kaže sledeće (odnosi se na odluku prvostepenog suda): „sud sudi muškarcu prema zakonu, koji obljubu deteta mlađeg od 14 godina, od strane punoletnog lica proglašava krivičnim delom (što ono i jeste) (Sve podv. S. M.)“. Ovakva rečenica je potpuna besmislica. Prvo, „obljuba deteta mlađeg od 14 godina“ je pleonazam: dete je zakonski dete dok ne navrši 14 godina života. Kada navrši 14 godina, zakonski – nije više dete. Odnosno, sa stanovišta zakona ne postoji dete starije od 14 godina. Ako bi zakon priznavao status deteta maloletnom licu starijem od 14 godina, a istovremeno dopuštao seksualne odnose posle navršene 14. godine, to bi značilo da zakon odobrava takve odnose sa licima koje i dalje smatra (doduše nešto starijom) decom, što bi bilo skaredno. Drugo, krivično delo (bilo koje) nije krivično delo u nekom apsolutnom smislu (dodatak u zagradi: „što ono i jeste“!?), već ono to jeste samo zato što je zakonom određeno kao krivično delo. Ako nije zakonom određeno – nije krivično delo. Sve to, razume se, može izgledati kao puka sholastika, bez značaja za zauzimanje moralnog i intelektualnog stanovišta o seksualnom odnosu punoletnog mladića sa devojčicom, ali ipak nije baš ni sasvim nevažno, osobito u ovom konkretnom slučaju: jer kao i Rom o kojem je reč, ispostavilo se da je, eto, i Biljana Srbljanović i sama – u pravnoj zabludi. (Ona, naime, ne zna do kog uzrasta se osoba smatra detetom.) A za ove stvari nije dovoljno da ti je „srce na mestu“. Od trenutka kad sedneš na sudijsku klupu ili za tastaturu, svejedno, imaš intelektualnu i društvenu odgovornost, zato što možeš i dužan si da znaš o čemu pričaš i u kojim se koordinatama krećeš. To, nažalost, u tekstu Biljane Srbljanović ostaje vrišteća praznina.

Zatim, Srbljanović dalje kaže kako „Apelacioni sud, uz salvu rasističkih i uvredljivih rečenica, iznosi niz svedočenja odbrane“. Iz ovakve formulacije ispada da je sud taj koji salvama rasističkih rečenica „garnira“ ono što iznosi odbrana, a zapravo se radi o tome da se u sudskom aktu sažeto iznose navodi odbrane, koji, u ovom slučaju, zaista sadrže neke veoma sporne formulacije. Ali sud je dužan da u obrazloženju odluke verodostojno prenese šta su navodi stranaka. Ukratko, nije svaki deo sudske odluke istovremeno stav suda, već se u presudi rekapitulira tok čitavog postupka (na šta se odnosi optužba, šta je ko od učesnika postupka rekao, kakve je dokaze podneo i tako dalje). Za Biljanu Srbljanović je sve to – stanovište Apelacionog suda!

A onda sledi kreščendo, koji zaista vredi preneti integralno, kako bi se verno dočarala sva bezobzirnost u interpretaciji koju autorka teksta saopštava kao tobožnje stanovište suda: „okrivljeni ima gomilu drugova koji su svi njegovo godište i svi sistematski obljubljuju devojčice od 12 i 13 godina (jer ‘Cigani’), čak se i majka oštećene hvali kako je drugu ćerku udala sa 12 i po, kako su se odrasli sve dogovorili i proslavili vezu (jer „ciganska“ svadba), sud smatra da je etnička specifičnost Roma odsustvo svesti o krivičnom delu, da je devojka delovala starije, te da, kako sudski veštak stručno tvrdi, ‘Romi sazrevaju ranije’, ali samo devojčice, jer podvlači da je devojčica sa 13 godina na nivou svog uzrasta, a da je istovremeno istog psihofizičkog stupnja razvoja kao i okrivljeni sa 22. Što valjda implicira da su Romi na neki način mentalno obustavljeni u rastu na ulazu u pubertet, da su gluplji i nerazložnji od većinskog stanovništva, da je mala fizički napredna (kao i sve Romkinje), muškarac glup i divljak (kao i svi Romi) da su to ‘ciganjska posla’ i da sud neće da se meša. Tačnije, ne samo da sud tvrdi da okrivljeni nije mogao da zna da se obljuba deteta krivično goni (jer ‘Cigani’, šta oni znaju) nego sud tvrdi da on nije ni MORAO da zna (jer ‘Cigani’, oni ne mogu da razumeju). (Sve podvukao S. M.)“

Ovaj deo autorskog teksta Biljane Srbljanović je najneverodostojnija interpretacija onoga što je u presudi navedeno, bilo od strane odbrane, bilo od strane apelacionog suda. To je čak i kao hiperbola, ispletena od gneva i dramskog preterivanja, ipak do neprepoznatljivosti dovedeno učitavanje i krivotvorenje:

Iako se u tekstu koji potpisuje Biljana Srbljanović iznose cinične generalizacije, tobože izvedene na osnovu stavova suda, jedina sporna generalizacija, prisutna u odbrani i mišljenju veštaka i prihvaćena od strane suda u presudi, odnosi se na to da je rano stupanje u seksualne odnose i bračnu zajednicu socio-kulturna specifičnost Roma. Ova generalizacija je sporna ako se ocena o toj „specifičnosti shvati kao nekakvo distinktivno svojstvo Roma, kao njihova sveprisutna differentia specifica koja predstavlja nužni integralni deo njihovog socio-kulturnog obrasca, od kog je neodvojiva. Međutim, kada se pažljivo čita šta je ko rekao i šta je od svih navoda stanovište suda, onda bi se pre reklo da ova „specifičnost“ odnosno „osobenost“, prema shvatanju suda, predstavlja u znatnoj meri prisutno ponašanje, ponašanje koje je među Romima zastupljeno više nego u drugim zajednicama, odnosno ponašanje prisutno u dovoljnoj meri da kod nekih pripadnika izolovane, izopštene, segregirane i diskriminisane zajednice stvori pogrešnu predstavu (neotklonjivu pravnu zabludu) o sopstvenoj dopuštenosti. Ideja koju plasira B. Srbljanović da „sud smatra da je etnička specifičnost Roma odsustvo svesti o krivičnom delu“ predstavlja potpuno promašenu poentu, budući da je ono što sud zastupa zapravo stanovište o postojanju jednog oblika društvenog ponašanja koje obimom svoje zastupljenosti, usled odsustva društvene osude, još manje kažnjavanja, može bitno uticati na formiranje zablude o dopuštenosti. (U nekom drugačijem slučaju, u pogledu istog dela, sama činjenica da je neko Rom – pod pretpostavkom da je socijalno integrisan, da je prosečnog obrazovanja, osrednjeg imovnog stanja i slično – ne bi nipošto bila dovoljan osnov da se učinilac može pozivati na neotklonjivu pravnu zabludu.) Druga generalizacija koju pominje Srbljanović odnosi se na „ranije sazrevanje Roma“, ali sud se o ovoj tvrdnji uopšte nije izjašnjavao, tako da je bespredmetno da zbog nje trpi kritike za rasizam.

I sve drugo što Srbljanović vidi kao rasističko stanovište suda o Romima su učitavanja autorke teksta i nema nikakve veze sa presudom: „Sistematsko obljubljivanje devojčica“, „majka se hvali“, „sve Romkinje napredne“, „svi Romi glupi“ – to su sve podmetanja koja se iz teksta presude nikako ne mogu logički izvesti niti pretpostaviti. Sve što je rečeno u presudi odnosi se isključivo na individualne karakteristike, individualno iskustvo mladića i devojčice, podržane konkretno navedenim primerima iz okruženja. Iako razni komentatori presuda mogu iz neznanja ili iz besa da izvlače zaključke kakve požele, za pravni sistem status presude više je nego jasan: svaka generalizacija okolnosti slučaja iz pojedinačnog pravnog akta je pravno besmislena i, štaviše, nedopuštena.

Biljanu Srbljanović naročito sablažnjava to što sud tvrdi da optuženi nije mogao da zna (jer ‘Cigani’, šta oni znaju“) i da nije bio dužan da zna da je njegovo ponašanje zabranjeno (jer ‘Cigani’, oni ne mogu da razumeju“). Sud upotrebljava standardnu pravnu formulaciju koja u krivičnom pravu odvaja krivicu od nevinosti, kao što u drugim granama prava podrazumeva isključenje odgovornosti za određeno ponašanje. Postojanje takvih okolnosti koje za posledicu imaju da pojedinac nije mogao niti je bio dužan da zna ocenjuju se isključivo individualno. Ne postoji socijalna grupa, još manje etnička, čiji pripadnici a priori nešto kolektivno ne mogu ili nisu dužni da znaju. To se utvrđuje u svakom individualnom slučaju. Ali određeno socijalno okruženje, u kom se mogu naći i čitave grupe ili njihov veliki deo, utiče na uslove i mogućnost saznavanja. Pojam „nije mogao da zna“ se ne odnosi isključivo na psihičke funkcije (neko je „glup“), još manje na neke kolektivne kognitivne kapacitete, već upravo na ukupnost individualnih karakteristika i drugih ličnih okolnosti, uglavnom socijalnog karaktera, što se ocenjuje u svakom pojedinačnom slučaju. Tvrdnja da neko „nije mogao ni morao da zna“ znači isključivo da je konkretnoj osobi, konkretnih sposobnosti, sa konkretnim ličnim svojstvima, u konkretnom kontekstu izostalo saznanje o zabranjenosti konkretnog dela i to iz opravdanih razloga. I ne, nikako se ne može izvesti nikakva generalizacija bilo kog karaktera iz ovako presuđene stvari, a ako to neko čini onda greši i ako na takvoj generalizaciji zasnuje svoje postupke – naći će se u moralno ili pravno nedopuštenoj poziciji.

Jedino pravo pitanje koje Srbljanović adresira jeste okolnost da smo saznali sve „osim mišljenja devojčice, osećanja devojčice, reči devojčice“. Ne znam zašto je to tako. Ne znam zašto je sud sasvim isključio bilo kakav njen iskaz, nemam čak ni pretpostavku, a čini mi se da nema osnova da se izvode kredibilne pretpostavke o razlozima. Međutim, ono što znam jeste činjenica da pravni poredak inače veoma rigidno i neosetljivo postavlja oštećenog u arhitekturu krivičnog postupka. Kada je utvrđeno da nema krivice učinioca, to, po logici stvari, još više dolazi do izražaja. To je sistemski problem koji prevazilazi svaki konkretni slučaj, pa i ovaj.

Pri kraju teksta, Srbljanović postavlja i jedan set pitanja, na koja ću pokušati da odgovorim:

1. „Da je okrivljeni obio trafiku, jer to isto, prema stereotipima, rade pripadnici njegove etničke zajednice, da li bi isto tako bio oslobođen?“

– Ne bi bio oslobođen, budući da je unutar romske zajednice jasno izražena svest o zabranjenosti otuđenja tuđe stvari, kao i kod ogromne većine naroda kod kojih postoji koncept svojine.

2. „Da je okrivljeni obljubio belu devojčicu, da li bi presuda bila ista, ili mogu nekažnjeno da se obljubljuju samo romska deca?“

– Da je žrtva bila bela devojčica, prvostepeni sud (ne nužno ovaj koji je sudio u konkretnom slučaju!) dosudio bi, pretpostavljam, još strožu kaznu učiniocu nego u ovom slučaju, a ovaj Apelacioni sud bi, pod istim ili bitno sličnim okolnostima slučaja, ponovo izrekao oslobađajuću presudu Romu. Ovde ću dodati i obrnuto pitanje: žrtva je Romkinja, a učinilac dela beli muškarac? Prvostepeni sud bi ga, pretpostavljam, oslobodio, a ovaj Apelacioni sud osudio bi učinioca, a nadam se i da bi činjenicu da je devojčica romske nacionalnosti, iz izrazito neprivilegovane i diskriminisane grupe, sud učiniocu uzeo kao otežavajuću okolnost i osudio ga na višegodišnju kaznu, kako bi i trebalo, osim ako bi okolnosti slučaja nametale drugačije rešenje.

3. „Da je bilo koje drugo delo u pitanju, šta bi onda Apelacioni sud?“

– Prema okolnostima slučaja, u skladu sa zakonom.

Zašto ovako kategorički odgovaram na hipotetička pitanja, iako nemam nikakve veze ni sa presudom, ni sa sudom, niti poznajem ikoga od aktera? Vrlo jednostavno: Zato što sam uveren da se na spornim mestima u presudi radi o nedovoljno osetljivim formulacijama, a ne o rasističkim predrasudama. Zato što čovek, iako sve čime se bavi kritički ispituje, ipak investira elementarno poverenje u određene ljude, grupe, institucije. Zato što u jednom društvu, čak i kada se upućuju kritike i iznose neslaganja, ne mogu baš svi i baš sve biti pod stalnom senkom sumnjičenja.

Peščanik.net, 20.09.2019.

Srodni linkovi:

Dejan Ilić – Skretanje pažnje

Autonomni ženski centar – Demanti

Sofija Mandić – Pravna zabluda

Vanja Macanović – Nepoznavanje prava


The following two tabs change content below.
Srđan Milošević, istoričar i pravnik. Diplomirao i doktorirao na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Beogradu, na Odeljenju za istoriju. Studije prava završio na Pravnom fakultetu Univerziteta UNION u Beogradu. U više navrata boravio na stručnim usavršavanjima u okviru programa Instituta za studije kulture u Lajpcigu kao i Instituta Imre Kertes u Jeni. Bavi se pravno-istorijskim, ekonomsko-istorijskim i socijalno-istorijskim temama, sa fokusom na istoriji Jugoslavije i Srbije u 20. veku. Član je međunarodne Mreže za teoriju istorije, kao i Srpskog udruženja za pravnu teoriju i filozofiju i Centra za ekonomsku istoriju. Jedan je od osnivača i predsednik Centra za istorijske studije i dijalog (CISiD). Član je Skupštine udruženja Peščanik. Pored većeg broja naučnih i stručnih radova autor je knjige Istorija pred sudom: Interpretacija prošlosti i pravni aspekti u rehabilitaciji kneza Pavla Karađorđevića, Fabrika knjiga, 2013.