Foto: Dunja Miškov/Civil Rights Defenders
Foto: Dunja Miškov/Civil Rights Defenders

Verujem da su rasprave, a i sukobi, neistomišljenika dobrodošli, pod uslovom da se strane u sporu jedne prema drugima odnose kao prema ravnopravnima i jednako vrednima poštovanja. U raspravi na Peščaniku oko oslobađajuće odluke apelacionog suda za obljubu nad jednom romskom devojčicom za koju je bio optužen romski mladić – navedeni uslov je, koliko mogu da vidim, ispunjen. Stoga, umesto da mirim, pokušaću sukob da produbim. Dobro, možda ne baš da ga produbim, ali svakako raširim tako što bih da izdvojim nekoliko ravni u kojima se kreću sagovornici.

Tih ravni ima najmanje tri. Jedna se tiče konkretnog učinioca i konkretne žrtve obljube. Druga se odnosi na zajednicu kojoj ove dve osobe pripadaju. U trećoj ravni argumente, a zapravo autoritet ili – recimo to i tako – simboličnu moć da se bave pitanjima i presuđuju u prve dve ravni odmeravaju – i to želim da naglasim, svestan da i sam tu spadam – osobe iz grupe koja je privilegovana u odnosu na zajednicu iz čijih redova su (bivši) osumnjičeni i njegova žrtva. Naravno, četvrta ravan bi mogla biti isključivo pravna, ali se iz tog razgovora odmah isključujem jer strogo o pravu znam vrlo malo. Verujem, pak, da se čitav spor nikako ne može redukovati samo na tu, četvrtu ravan.

Pravni epilog, a pod tim podrazumevam čitav sudski proces za obljubu, od početka gonjenja osumnjičenog, pa do oslobađajuće presude apelacionog suda, vidim u stvari kao mešanje države u priču u kojoj su stvari odavno otišle – recimo to tako – dođavola. I to baš zbog same države. Ona apsolutno ništa nije uradila da romskog mladića i romsku devojčicu opremi osnovnim znanjima, a pre toga i elementarnim šansama za pristojan život. Pre pravnika, o mladiću i devojčici morali su govoriti strasno zainteresovani za njihovu dobrobit pedagozi i sociolozi. To se nije dogodilo, i tako je na neophodni razgovor i akciju u prvoj ravni naše teme stavljena tačka pre nego što se bilo šta dobro uopšte i počelo događati, a ako se sve loše i nije već dogodilo, svakako su položeni temelji za neznanje koje je bilo osnov za oslobađajuću odluku.

Imali su i pravnici, kao ruka države, i nevladine organizacije mnogo toga da urade i u ovoj prvoj ravni. Pravnici su morali da pitaju šta je sa obaveznim školovanjem i obaveznom socijalnom pomoći na koje se država Ustavom i zakonima obavezala prema svim svojim žiteljima (ne ide da kažemo građani, a podanici, iako je prikladno, ne zvuči dobro). Nevladine organizacije morale su pratiti tu inicijativu ponudivši svoja specifična znanja i veštine u osmišljavanju i sprovođenju konkretnih politika. Kako to izgleda u stvarnosti, podsetio nas je Ivan Sekulović. Iako Sekulović navodi i upečatljivije primere ukidanja mehanizama za smanjenje diskriminacije Roma, ovde ću se zadržati na brisanju pedagoških asistenata, naprosto zato što verujem da bi obrazovanje, zajedno sa zdravstvenom zaštitom morali biti prvi koraci, a i jedno i drugo je zatajilo i u konkretnom slučaju koji je završio na sudu.

Diskriminatorska država sebe nikada neće predstaviti kao takvu – diskriminatorsku. Naprotiv, svoje diskriminatorske mere će se truditi da sakrije pod krinkom emancipacije i staranja za (socijalnu) pravdu. Kada se insistira na obaveznom školovanju za sve, to liči na emancipatorsku meru, ali je u stvari diskriminacija. Jednom kada uvedete romsku decu u škole zajedno sa decom iz većinske i u odnosu na romsku decu privilegovane grupe, zapravo ste uglavnom zapečatili njihovu sudbinu i osudili ih da ostatak života provedu na društvenom dnu. Uz to, oteli ste im i konceptualne alatke da svoj položaj osveste i učine nešto za sebe.

Ta deca u školu ulaze slabije pripremljena za učenje od svojih vršnjaka iz drugih zajednica. Bez obzira na to što su u mnogim socijalnim okolnostima visprenija i snalažljivija, ona će se u školi pokazati kao manje sposobna jer su naprosto nepripremljena za tu vrstu (obrazovnog) rada. Nadalje, znanja i veštine koja im se nude na početku školovanja ne korespondiraju sa njihovim životnim okruženjem. To su znanja i veštine osmišljena i prilagođena deci iz većinske, privilegovane zajednice. To svi znamo, ali iz toga ne sledi da se za romsku decu prave posebne škole i kurikulumi, jer bi to bio odlučan korak ka segregaciji, to jest aparthejdu. Posebne škole i kurikulumi (osmišljeni prema smernicama kritičke pedagogije) mogu se ponuditi romskoj deci u okviru neformalnog obrazovanja, kao podrške za njihov ulazak i prolazak kroz formalne škole.

Ali, upravo zbog ogromnih razlika u startnim pozicijama sa kojih deca iz romske zajednice i deca iz većinske, privilegovane grupe ulaze u školu, neophodni su – pedagoški asistenti. Država se pre više godina čak i obavezala da obezbedi institucionalnu i materijalnu osnovu za njihov rad, ali se s vremenom to ugasilo, a da nijedan pravnik državu nije za to pozvao na odgovornost, ako ne baš i tužio. Kao pedagoški asistenti, bez sredstava su ostale i nevladine organizacije. Ali, da umesto u noć, kao u poznatoj pesmi, ukorače sa krikom, te organizacije ostale su neme. Tako je u prvoj ravni položen temelj za – obljubu. Sve i da su pohađali školu, mladić i devojčica tamo ne bi ništa naučili, ne zato što to ne mogu, nego zato što im sistem to ne bi dozvolio.

Stvari isto stoje i u drugoj ravni, jer sistem nije neprijateljski raspoložen prema tom mladiću i toj devojčici, nego prema njihovoj zajednici uopšte. Država planski radi na njihovoj diskriminaciji, a da to opet prolazi bez jakog podizanja glasa i u pravosudnoj i u nevladinoj sferi. Dok se ne dogodi – obljuba. I država ne reaguje na kršenje zakona. Ne može se dovoljno skrenuti pažnja na to – posle čitavog niza prekršaja koje je sama napravila, država je na odgovornost pozvala prekršitelja čiji je delo upravo posledica, bezmalo neizbežna, propusta te iste države. Odluka apelacionog suda može se onda čitati i kao ekspliciranje svesti da država nema pravo da sudi u slučajevima u kojima je i sama jedan od glavnih saučesnika u nedelu.

Reakcija Autonomnog ženskog centra se pak može razumeti i kao poklič – pa počnite više jednom da primenjujete zakon. Ali, i apelacioni sud i Autonomni ženski centar stižu prekasno u priču, jer je ona tako postavljena da svaki naknadni ulazak u nju ništa ne može da promeni nabolje, to jest stvari čini još gorima. Da li je mladić trebalo da odleži pet godina u zatvoru samo zato što je, na njegovu nesreću, žitelj u jednoj diskriminatorskoj državi? Da li devojčica može biti zlostavljana i nadalje samo zato što je, na njenu nesreću, žitelj jedne diskriminatorske države? Šta je ispravan odgovor na ova pitanja? Nema ga. Svi su u pravu. I svi su krivi.

I pošto smo svi krivi, zaboravljamo na pravi razlog za raspravu, i teret nečiste savesti prebacujemo jedni na druge. A iznad nas, našim neslaganjem sladi se diskriminatorska država, jer sukob može da iskoristi za neprincipijelni, nepravni, dakle diskriminatorski obračun sa svojim protivnicima, makar oni dolazili i iz privilegovane većinske grupe. Najveći krivac, najpodliji akter iz čitave priče tako ostaje ne samo nekažnjen nego i neimenovan. Kada Autonomni ženski centar kritikuje, s mnogim dobrim razlozima, odluku suda, on promašuje metu, jer taj sud nije – za razliku od sudova u pristojnim državama – otelovljenje države. Naprotiv, diskriminatorska država i sudije tretira kao svoje neprijatelje. Kada taj sud donese oslobađajuću presudu, on državi šalje poruku da je diskriminatorska, ali time stavlja izvan pravne zaštite žrtvu. Dakle, i sud promašuje, što ne čudi, jer je deo jednog nakrivo ustrojenog poretka. Stoga ovde nije posredi ko je među nama u pravu ili u krivu, nego – možemo li zajedno, sve iako se ne slažemo, da promenimo nakaradni poredak koji nas usmerava da se sukobljavamo jedni sa drugima, umesto sa samim režimom.

Peščanik.net, 21.09.2019.

Srodni linkovi:

Srđan Milošević – Sud javnosti

Autonomni ženski centar – Demanti

Sofija Mandić – Pravna zabluda

Vanja Macanović – Nepoznavanje prava


The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965, Zemun), urednik izdavačke kuće FABRIKA KNJIGA i časopisa REČ. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. Objavio je zbirke eseja „Osam i po ogleda iz razumevanja“ (2008), „Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer“ (2011), „Škola za 'petparačke' priče: predlozi za drugačiji kurikulum“ (2016), „Dva lica patriotizma“ (2016), „Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: SF, horror, fantastika“ (2020) i „Srbija u kontinuitetu“ (2020).

Latest posts by Dejan Ilić (see all)