Fotografije-citalaca,-Konstantin-Novakovic
Fotografije čitalaca, Konstantin Novaković

Nedavno sam izlazeći iz Radio Eho Moskve, na prašnjavom trotoaru Novog Arbata naleteo na našeg poznatog međunarodnog analitičara.

– Šta mu je to trebalo? – upitao me je on, gadljivo stresajući letnju moskovsku prašinu sa svog elegantnog odela. – Šta mu bi? Mora da je šenuo.

– U kom smislu trebalo? – odgovorio sam mu pitanjem.

– U najdirektnijem – nervozno će on. – Taman smo bili na dobrom putu da ublažimo sankcije, sve je počelo da teče normalnim tokom. A posle ove provokacije nikakvog ublažavanja neće biti.

Shvatio sam da čuveni analitičar već duže vreme (a možda i nikada) nije čitao moje članke na ovu i slične teme. Priznajem, to me je malo uvredilo, ali nisam dozvolio da on to primeti. S namerom da ga se što pre otresem, požurio sam da mu odgovorim otprilike ovako: valja nam malo ratovati. A kako se bude bližio samit G-20 u Kini sve će postajati mnogo jasnije.

Vrućina je bila zaista nepodnošljiva i zato ubrzah korak da se što pre dokopam neke senke, da pod platnenom perdom najbližeg kafea u prijatnoj samoći popijem zasluženi hladni sok od višnje.

Ali pitanje „šta mu je to trebalo?“ – misli se naravno na oružane sukobe na Krimu u periodu od 6. do 10. avgusta ove godine – zaslužuje daleko detaljniji odgovor.

Za početak bi valjalo da se podsetimo kako izgledaju dve zvanične verzije ovog događaja.

Počnimo s ruskom. Diverzanti zavrbovani i obučeni od strane centralne obaveštajne službe u sastavu Ministarstva odbrane Ukrajine (ГУРМО України), tajno su se uvukli na Krim sa zadatkom da podmetnu niz eksplozivnih naprava i organizuju još neke gadosti na teritoriji našeg poluostrva.

Onda po običaju počinju „ljupke“ protivrečnosti, tako svojstvene zvaničnoj ruskoj propagandi. Prvo su nam rekli da je ukrajinski agenti trebalo da dignu u vazduh trasu Simferopolj-Jalta, i to baš u vreme kada je tim putem trebalo da prođe visoka vladina delegacija. Zatim su nas obavestili o tome da su se spremali da miniraju niz važnih objekata energetske i transportne infrastrukture Krima, kao i postrojenja velikog proizvođača titanijum dioksida „Krimski titan“ u Armjansku. A potom su nam rekli kako je namera diverzanata bila da eksplozijama malih ali efikasnih bombi, postavljenih u letovalištima i na plažama širom poluostrva, upropaste inače uspešnu krimsku turističku sezonu. Zašto sad, pred sam kraj letnje sezone, a ne, recimo, početkom juna – to niko nije ni pokušao da nam objasni.

Teroristi optuženi za ova zlodela u najmanju ruku izgledaju čudno. Prvi je Evgenij Panov, bivši šofer nekada zaposlen u nuklearnoj elektrani u Zaporožju, aktivni učesnik ukrajinske Antiterorističke operacije na jugoistoku zemlje. Zašto je zvanični učesnik ukrajinske ATO odlučio da zabasa baš na Krim, to jest tamo gde kako je poznato iza svakog žbuna sedi pripadnik ruskih službi bezbednosti, do kraja je ostalo nejasno. Neki Igor Koteljanec, „teroristov“ brat iz Zaporožja, izjavio je da su Panova oteli i da su ga potom silom odveli na mesto događaja, ali ova tvrdnja za sada nije dokazana.

Drugi je Andrej Zahtij, građevinski preduzimač iz Jevpatorije, primorskog banjskog lečilišta na zapadu Krima koji danas živi u podmoskovskom Odincovu. Na veb-sajtu „Mirotvorac“, inače nedostupnom na teritoriji Ruske Federacije, on je označen kao vatreni pristalica separatističke Donjecke i Luganske republike i pripadnik dobrovoljačkog odreda koji se borio na strani separatista. Na osnovu relativno pouzdanih podataka može se utvrditi i da je Zahtij (među kriminalcima poznatiji po nadimku Zaja), dva puta bio osuđivan.

I naravno, Panov i Zahtij su pred televizijskim kamerama već priznali svoju krivicu. Ali mi, direktni potomci svojih milih i dragih iz epohe Gulaga, u ovaj „carski dokaz“ nikako ne verujemo.

Druga verzija je ukrajinska. Bilo je to samo međusobno puškaranje pijanih vojnika stacioniranih na Krimu. Ili možda oštra zađevica između ruskih vojnika i moskovskih federalaca. I da bi se prikrio ovaj zaista skandalozni incident, ruska državna propaganda je izmislila akciju ukrajinske obaveštajno-diverzantske grupe, na čelu sa bivšim šoferom i građevinskim preduzimačem. To je 12. avgusta 2016. izjavio Aleksandar Turčinov, sekretar Saveta za nacionalnu bezbednost i odbranu Ukrajine.

Činjenica je da je 10. i 11. avgusta kružila malo drugačija verzija ovog događaja: grupa ruskih vojnih dezertera je pokušala da pobegne sa Krima, a pripadnici Federalne službe bezbednosti su ih u tome sprečili. Bila je to verzija koja se zaista neznatno razlikuje od one zvanične koju je Turčinov kasnije obznanio. Opipljivih dokaza ni za jednu od ovih tvrdnji za sada nema.

Ja svoju verziju nemam, mada dopuštam da je pijanstvo nečijih vojnih lica moglo da posluži kao katalizator priče o zverskim terorističkim napadima. Ne isključujem ni želju krimskog premijera Sergeja Aksjonova i glavnih lokalnih bezbednjaka – a pogotovo sada, nakon likvidacije Krimskog federalnog okruga koja je s razlogom zabrinula elitu poluostrva – da skrenu pažnju na sebe, da ukažu na to koliko su oni Krimu važni i neophodni. Osim toga, to bi moglo da podstakne Moskvu na još par miliona (ili milijardi) finansijske pomoći već prilično militarizovanom krimskom poluostrvu.

Ali ja bih o nečem sasvim drugom. Ja bih se usudio da ove događaje smestim u kontekst opštih prioriteta našeg nacionalnog lidera Vladimira Vladimiroviča Putina.

Kao što znamo, još od prvih dana proleća 2014, predsednik Ruske Federacije sprovodi svoju operaciju „prinudne ljubavi“, koja će SAD i Evropsku uniju naterati da ga „zavole“. Cilj ove operacije je podela savremenog sveta po jaltinsko-potsdamskom obrascu iz 1945. i fiksiranje strogo utvrđenih sfera uticaja velikih država među kojima je, naravno, i Rusija. Uzgred, zato se u poslednje dve i po godine tako intenzivno gaji kult pobede SSSR-a u Drugom svetskom ratu.

Na američko-evropskom frontu ova operacija za sada nije donela uspeha. Pre će biti da je obrnuto. I mada priličan deo evropske biznis elite i određeni broj evropskih političara, posebno u zemljama južne Evrope, sa simpatijama gleda na ideju pomirenja sa Rusijom, uključujući i novu nadležnost nad Krimom, daleko od toga da je ova orijentacija postala preovlađujuća. Neformalni glavni načelnik Evrope, to jest Nemačka na čelu sa Angelom Merkel, kategorički je protiv.

Ali to ne znači da je Putin u doslednom sprovođenju svoje logike „prinudne ljubavi“ obeshrabren. Jer – nadam se da vam to nije promaklo – on je ovih dana ostvario veoma uspešnu operaciju te vrste: iznenada nas je „zavolela“ Turska. Redžep Taip Erdogan, jedva skrivajući svoju škrtu islamsku suzu, pao je na mišićave grudi severnog vladike i izvinio se Moskvi. Od verolomnog ubice naših hrabrih vojnika on se preobratio u našeg dragog i voljenog druga. Moralno-politički uspeh glavnog gazde u Kremlju u ovom konkretnom slučaju je sasvim očigledan: Turska je prva popustila, a ne mi.

Šta je omogućilo Putinu da ostvari sve te uspehe u lokalnim sukobima započetim još u novembru 2015. godine? Ili, prostije rečeno, koji elementi čine prost zbir njegovog uspeha? Primer Turske je prilično indikativan.

Prvo, strpljenje. Za razliku od svojih inostranih „partnera“, pred Putinom je čitava večnost. On praktično nema nijedan ozbiljan unutarpolitički problem i on će na vlasti ostati onoliko dugo koliko to sam želi.

Drugo, pogoršanje ukupnih međunarodnih odnosa, to jest slabljenje pozicija svih onih koji su zapravo „objekti operacije Prinuda“. Od jeseni 2015, Erdogan je dodatno zaoštrio svoje i bez toga složene odnose sa Zapadom. I koliko god to čudno zvučalo, prelomni trenutak se dogodio 10. juna 2016, onoga dana kada je turski predsednik doputovao u Luisvil (država Kentaki, SAD) na sahranu Mohameda Alija. Američka tajna služba ga je bukvalno izgurala sa govornice ne dozvolivši mu da održi svoj dugo pripremani posmrtni govor u čast pokojnika. Nevažan događaj, reći ćete? Ali kod ovakvih vladara upravo takve, naizgled nevažne uvrede, nastupi ljubomore ili ljutnje, često u sebi kriju potencijalni naboj koji potom zna da preraste u političke događaje sa veoma ozbiljnim posledicama.

Treće, zaoštravanje unutarpolitičkih problema turskog „objekta“. Ovde je ključni datum 16. juni 2016, noć neuspelog vojnog udara u Turskoj. Ja ne verujem u priču da ga je sam Erdogan organizovao, ali nema sumnje da je putem svojih obaveštajnih kanala na vreme o svemu bio obavešten. To objašnjava i iznenađujuće brzu pojavu spiskova sa imenima desetina hiljada ljudi podvrgnutih represiji Erdoganovog režima.

Četvrto, realna mogućnost Rusije da utiče na političku situaciju turskog „objekta“. Teorija po kojoj Kremlj nezvanično na najrazličitije načine može da podržava kurdske pokrete u Turskoj je tačna.

Putin misli induktivno. On veruje da će akcija sprovedena putem političke tehnologije koja se jednom pokazala kao uspešna, davati iste rezultate i ubuduće. Prinudili smo Tursku – znači, prinudićemo i Zapad.

Sledeća etapa „operacije Prinuda“ je predstojeći samit G-20, sastanak grupe 20 razvijenih industrijskih zemalja koji će se 4. i 5. septembra 2016. održati u kineskom gradu Hangdžou. Tom će sastanku prisustvovati i onaj zlobnik Barak Obama koji stalno nešto izvrdava, i koji nikako da se nakani da s ruskim liderom ozbiljno porazgovora o sudbini Vasione. E pa, vreme je da prestane da izvrdava. Nije li jedan oružani sukob širokih razmera u Ukrajini dovoljan razlog da se on uozbilji i najzad započne dijalog s čovekom koji je jedini sposoban da taj problem u korenu reši – s Vladimirom Vladimirovičem Putinom?

Tim pre što je Kremlj već na sva zvona objavio da ga „normandijski format“ razgovora više ne interesuje. Budući da nisu bili u stanju da spreče akciju one dvojice infernalnih diverzanata, taj krvavi desant bivšeg šofera i njegovog „preduzimljivog“ pajtaša na Krim, personalizovani Kremlj je Angelu Merkel i Fransoa Olanda svrstao u nedovoljno solidne partnere. Samo je Amerika dostojna toga da Vladimir Vladimirovič sedne na suprotnu stranu pregovaračkog stola, i da s njenim liderom razgovara o sprečavanju novih žrtava na teritoriji Ukrajine.

I ponovo je zazvečala naša zavetna fraza o „nožu u leđima“, ovoga puta iz usta Vitalija Čurkova, predstavnika Ruske Federacije u Ujedinjenim nacijama. To su govorili za Erdogana kada je srušen naš „mirovni“ bombarder Su-24. To sada govore i za Ukrajinu i njenu amatersku operativno-diverzantsku grupu koja je izvršila desant na Krim. Mi se (eto) iz sve snage trudimo da Minske dogovore sprovedemo u život, a oni…

A s druge strane, da li je slučajno to da se ovaj diverzantski upad desio baš sad, mesec dana pre samita u Hangdžou?

Nažalost, Putinov plan da u delo sprovede svoj induktivni scenario i natera SAD i Evropsku uniju da ga „zavole“, neće proći. U „vrlom novom svetu“ je zaista sve moguće, sem povratka na 1945. i ponovno prekrajanje svetskog poretka po jaltinsko-potsdamskoj mustri.

Ublažavanje antiruskih sankcija je posle 1. januara 2017. zaista moguće. Ali nakon krimske diverzantske epopeje s početka avgusta ove godine, verovatnoća povoljnog rešenja ovog problema je znatno smanjena. Ruskoj zvaničnoj verziji ovih događaja Zapad prosto ne veruje.

I tu se vraćamo na ono glavno, na ocenu delatnosti gospodina V. V. Putina s tačke gledišta Sigmunda Frojda i Sabine Špilrajn, „s one strane principa zadovoljstva“, mesta odakle je vidna i „destrukcija kao razlog postojanja“ i „sindrom upornog i tvrdoglavog ponavljanja“ o čemu se podrobno pisalo tada, ali se piše i sada. Kao čuvar i zaštitnik sistema koji je njemu poveren – bio to Dom sovjetske kulture u Drezdenu, petrogradska gradska administracija Anatolija Sobčaka ili Ruska Federacija koju mu je Boris Jeljcin ostavio u nasledstvo – Vladimir Vladimirovič je baš na raspadu tih sistema uvek ostvarivao fantastičnu dobit. Svesno – on je nepokolebljivi zaštitnik i čuvar toga što mu je povereno, a podsvesno – nešto sasvim drugo.

Sačekajmo Hangdžou.

Stanislav Belkovski, Радио Эхо Москвы, 13.08.2016.

Prevod s ruskog Haim Moreno

Peščanik.net, 23.08.2016.

UKRAJINA