Dizajn: Apostol
Dizajn: Apostol

Danas igramo sa Brazilom. Predsednik se javio selektoru i rekao mu šta da radi, prednji vezni bi morao da se vraća pozadi a zadnji neka sedi na klupi. Centralni bekovi da krenu po krilima, a Kolarov da šutira sa centra, nije centar daleko, pa šta uđe ušlo je. Igramo bez golmana i živih zidova, a Mitrović da ne mrda sa naše polovine. Ima da ih izbezumimo od čuđenja. Pre utakmice, Slaviša Kokeza ukopava kamen temeljac na terenu za bilo šta. Odobrio Vladimir Vladimirovič lično. Gradimo čim se završi prvenstvo.

Nemci su Nemci, rekao bi legendarni Milojko Pantić, i tako sažeto obrazložio strastvenu ljubav predsednika prema njima. Putin je njegova snaga, Merkel tiha patnja, čak i sada, kada je frau na kancelarskim nogama od pudinga. Ali, vratimo se bar još malo smislu i besmislu igre na domaćim njivama i svetskim livadama pre no što krenemo ka manje važnim stvarima. I ritualima u starom dvoru pomoću kojih su naši omiljeni goniči lopte poniženi krenuli ka majčici Rusiji.

Zašto je uopšte Krstajić vodio igrače na poklonjenje nadmenom ugursuzu koji bi umeo da pokvari i pijuk? Rizikujem da grešim i voleo bih da je tako, ali podanici ne mogu da budu pobednici. Čija je to reprezentacija: Vučićeva ili naša? Zašto smo ponosni i ujedinjeni u tuzi, kako je to patetično i bez ikakvog smisla rekao posle poraza od Švajcarske? Sa kim smo se ujedinili, osim međusobno, ni oko čega drugog osim u žalosti zbog loptanja i svetske zavere protiv nas u tome. Ili u očaju zbog svega ostalog.

Zašto bismo bili u tuzi zbog napuhanog balona koga odrasli ljudi, u kratkim gaćama, a za velike novce ganjaju po livadi? Ima ovde toliko razloga za tugu i izostanak nade, najmanje zbog toga što su orlovi pobedili orlove. U doba Knjaza Miloša nije se marilo za ptičurine sa dve glave. Svinja je, a ne orlušina bila na srpskoj zastavi.

Prizemno, dobro, korisno, jestivo, duboko voljeno živinče, koje je u svoje doba iz sabirnog centra kod Gospodarske mehane šajkama masovno prebacivano u beli svet kako bi Srbija preživela. Danas nam Tenis dovozi nemačke krmače, da ih Srbija tetoši, neguje i goji. Mada je ta stvar načisto propala, kao i mnoge druge. Takvoj budali koja u Srbiju uvozi švapske svinje Miloševa vucibatina bi, činiš ’voliko, odalamila najmanje 25 po guzici, a žandari metnuli tešku kovanu nanogicu u požarevačkoj apsani.

No kakve to veze ima sa fudbalom i našom tugom oko njega, koja nas ujedinjuje? Bez Nemaca i svinjetine nama nema ni života ni smrti, ni ozbiljnog rada niti ratovanja, ni fudbalske igre, niti gubitka teritorija. Oni nas uče svemu, kako nas uči predsednik, jedan sudija Brih je samo epizodista, ko uopšte jebe tu budalu i lopova, ni Nemci ga ne vole. Ali nam je bar pomogao u ispadanju. Ako uopšte ispadnemo, jer sa nama se nije igrati, čak ni fuzbala. Ako ispadnemo, a znaćemo još večeras, prestaje ta radost u tuzi, i momci će ponovo kod predsednika, da mu objasne da su ga poslušali u svemu kako ih je učio, pa je ispalo kako je ispalo, a onda svi na balkon.

A posle velike igre čeka nas referendum. Pored nadselektorske misije i neprocenjivih saveta koje je davao Krstajiću predsednik brine o svemu, čak i o sudbini zemlje. Mada je otadžbina već dugo bez jednog svog dela, epski i vaskularno najvažnijeg, koji je srce organizma. U stvari, on brine o tom delu koliko mu dopuste i o teritoriji čije stanovnike ne računa. Teritorija će svakako biti naša, čak i kad više ne bude, posebno onda. „Mi možemo i ono što ne možemo“, rekao je u velikom nadahnuću Dobrica Ćosić, koji je tako, u antologijskom junačkom oksimoronu, i ne misleći predvideo sve naše uzaludne podvige.

Iz ezopovskih i nejasnih obrazloženja predsednika SNS-a saznajemo ovo: Njega pritiskaju, ali on se ne da. Uvek im kaže sve što misli, ne boji se nikoga. Nikada neće dati ono čega više nema. U vezi sa tim što ne postoji mora se tražiti kompromis. On je odlučan da u kompromisu ne popušta, što bi značilo da kompromisa neće biti, ali on želi mir, pa će i te kako popustiti, čak više nego što je to već učinio. Ne želi da kaže šta se ima dogoditi, ali zna da će biti teško sve što se dogodi. Nikome neće biti lako. Možda ćemo sve izgubiti, a ništa nećemo dobiti, mada on to neće dozvoliti. Nešto će morati da potpiše, ni mi ni on ne znamo šta. On zna, ali ne sme da nam kaže. Svi znamo, no o tome se ne govori. On misli da nam je već rekao, ali mi ne razumemo, kao što ni on ne razume šta nam je sve rekao.

Pre nego što potpiše, rekao je, konsultovaće narod na referendumu. Je li referendum zaista najdemokratskiji način odlučivanja? Naravno da nije. Demokratija je procedura, ima beskonačno mnogo nijansi, ona se ne sprovodi u izboru između dve kategorične mogućnosti, između pristajanja i negacije. U demokratiji građani postavljaju pitanja a ne odgovaraju na njih. Na svakom referendumu pitanje je sugestija željenog odgovora i nikada nema dovoljno dobrog izbora.

Ali, šta on to treba da potpiše? Nešto jako suvoparno literarno odurno i neprivlačno, papir koji nosi odliku „obavezujućeg pravnog dokumenta“. Potpisaće ono što se mora ostvariti. Nije navikao na tako nešto: ne samo potpisi, nego zakoni i Ustav u ovoj državi ne vrede crvljivog sira. Ali, ako ga neodoljive sile pritisnu, moraće da sprovede već sprovedeno. Za to moranje pašće na skute građanima, narodu, kako on kaže, da podele odgovornost za stvari u kojima građani nemaju nikavog udela. Nikada nikoga nije pitao šta da čini, zašto bi sada sve nas pitao šta da ne uradi?

No, šta će se dogoditi ako većina kaže „ne“ na pitanje koje ga pred pritiscima može ostaviti u istoriji, makar na sipljivoj bedeviji, makar kao jadnika koji je smogao hrabrosti da potpiše ono što niko drugi nije smeo. Ne bih se ovde bavio formulacijom pitanja, jer bi i ono moralo da bude teško i sumnjivo da bi prošlo, nelogično i besmisleno da bi bilo razumljivo. Naši bi odgovori bili nevažni, osim ako bi posle većinskog odbijanja ponude koja se ne odbija odlučio da se odupre.

No, to nije moguće, jer se sa Tačijem dogovorio o mirnom razvodu, on brine o životima ljudi, dosta nam je bilo ratovanja. Ni po koju cenu neće ratovati za ono što cene nema, čak ni u najgorem mogućem scenariju.

Taj scenario nije rat, jer nema ludaka koji bi ga započeo, mada ko bi ga znao. To bi bila situacija posle referenduma, posle koga nikome neće biti jasno šta činiti: ja sam morao da potpišem pritisnut sudbinom i moranjem, ali narod koji ne zna šta želi, sa vođom koji ne zna šta radi, odlučio je da bude drugačije. Ono što nema cenu otišlo je u bescenje, pa je „izjašnjavanje naroda“ samo sumnjivi prkos posle svega. Da svet sazna ono što je i ovde nepoznato: ko smo to mi i kakvi smo.

Naravno da se ne može verovati da će narod, kao apstraktna rodoljubiva, ali nedovoljno razumna kategorija, doneti pravu odluku. Pre svega, jer nikakva odluka „naroda“ neće imati smisla. Narod ne ume da odlučuje, neuk je u tome i nanosi štetu sebi kad god neko odluči da mu poveri odluku.

Da narod ume da odlučuje ovaj nikada ne bi bio predsednik bilo čega što predsednika ima.

Peščanik.net, 27.06.2018.

KOSOVO

The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)