1968. u Francuskoj


Uvod

U Francuskoj su se u maju 1968. odigrale dve pobune, studentska i radnička. Studenti nisu uspeli da svojim zalaganjem, koje se odnosilo na opšti, javni interes i korenite reforme, vežu za sebe radnike i njihovom masovnom podrškom ostvare utopiju o jednakosti u društvu i ekonomiji. Ali je, bez obzira na neuspeh njenih zahteva, studentska pobuna otvorila novu epohu u političkoj istoriji Francuske i široko razmakla granice ljudskih sloboda i prava.

Revolucija se ostvarila u novim vrednostima društva koje je pokušala da sruši i koje je srušilo nju. Studentska revolucija je postavila snažne izazove i levici i desnici. Njenim istekom nastupila je era evrokomunizma, terorizma i suočavanja sa globalnim krizama.

Pobune iz 1968, uključujući pre svih onu u Čehoslovačkoj, moralno i idejno su kompromitovale prevaziđeni, starački konzervativizam na jednoj, i sterilnu rigidnost na drugoj političkoj strani. Konzervativizam se liberalizovao, pripremajući se za svoj istorijski trijumf, koji je nastupio tokom osamdesetih. Ali je desnica, verovatno i zbog svoga dalekosežnog uspeha u usvajanju ekonomskih sloboda koje su obuhvatale ljudske slobode u celini, postala podložnija načelnom osporavanju.

U Francuskoj su desnicu podstakli odustajanje radnika da se solidarišu sa studentima, podsećanje na pravu prirodu komunizma i De Golov konačni odlazak naredne godine. Ideje levice privremeno su, opet, zanemele prilikom gušenja Praškog proleća, da bi se na Čehoslovačku i njene izglede na oslobođenje ponovo spustila staljinistička zima.

Naročito su ozbiljna postala suočavanja sa katastrofalnim posledicama kolektivističkih opita, poput maoističke kulturne revolucije. Evrokomunizam je u narednoj deceniji ostao negde zaturen, a evropski terorizam je postao nadahnuće globalnog političkog islama.


Baby boomers

Studenti u Francuskoj pobunili su se protiv stvarnosti svoga vremena. A to vreme je bilo gotovo idealno u poređenju sa godinama koje su nastupile nakon Drugog svetskog rata. Sa napretkom se, međutim, transformisalo poimanje vremena, čije se trajanje postavilo na put strpljenju i spremnosti da se podnose razlike u društvu koje se iznutra ubrzano razlagalo.

Umesto ravnopravnosti koju je podrazumevalo građansko društvo, čija je demokratizacija bila u toku, studenti su tražili socijalističku jednakost. Ali tu se promaljalo i izvesno podudaranje sa vladajućim degolističkim otporima evroatlantskim integracijama. De Gol je odbijao bliskost sa anglosaksonskim svetom, a studenti sa anglosaksonskim kapitalizmom. Vezivalo ih je, tim neobičnim sponama, i opšte neprihvatanje američke spoljne politike koja se davila u Vijetnamu.

Studentska borba za slobode, socijalizam i mir organičavala se na kritiku sopstvenog, zapadnog sveta. Time je otvoren prostor zapadnom marksizmu da delimično savlada moralnu i idejnu kompromitaciju, a Francuskoj da očuva svoje specifične, gotovo podmukle veze sa Sovjetskim Savezom.

Poruke studentskih pokreta tokom šezdesetih bile su opšte i dalekosežne zahvaljujući sadržini i smislu njihovih zahteva čije je ostvarenje ionako bilo na liniji unapređivanja demokratskih standarda, podudarnih s društvenim težnjama, koncentrisanim oko srednjih, urbanih slojeva.

U SAD su studenti podržavali pokrete za ljudska prava i ravnopravnost Afroamerikanaca, i osuđivali vijetnamsku intervenciju. U Francuskoj je specifičnost studentskih težnji bila vezana za pokušaje povezivanja s radnicima i zahteve koji su se odnosili na budućnost francuskog kapitalizma.

Primarni podsticaj studentskoj pobuni bilo je stanje na univerzitetima. Otuda se nezadovoljstvo prenelo na solidarnost sa ugnjetenima i pozive na društvene promene. Ali reforma univerziteta bila je prvi iskorak.

Dve decenije nakon završeta Drugog svetskog rata iznele su ekonomski i demografski rast čiju dinamiku nije zabeležila čitava dotadašnja istorija. Zastrašujuće dubine ljudskog stradanja, uništenja i diskontinuiteta ubrzano su zatrpavane slojevima obnove i napretka. Do kraja šezdesetih na univerzitetima se pojavila baby boom generacija koja je imala priliku da ubire neke od plodova novog vremena. Između ostalog, ta generacija je iznikla u velikoj ljudskoj masi. I u tom smislu je pretila da zaseni one prethodne. Ali je, poput prethodnih, i ona krenula da traga za svojim mestom, i otvara prostor novoj inicijativi.

Ona nije morala da se bori za pravo glasa. U SAD je izabran prvi predsednik rođen nakon Prvog svetskog rata. Džon F. Kenedi bio je pojam mladosti i sloboda sam po sebi. A njegovo ubistvo koincidiralo je sa početkom studentskih pokreta, jer je doprinelo povratku na vlast prethodne generacije političkih konzervativaca.

I u Francuskoj se postavljalo pitanje smene generacija. Ratna iskustva bila su strahovita, posleratna takođe ispunjena tegobama i iskušenjima, ali „stara garda“ je bila okorela i uporna. Naročito u okolnostima u kojima je De Gol opstajao na vlasti predstavljajući prethodno vreme i svetonazore i zastarela iskustva i potrebe.


Gauchisme

Nove generacije su osećale da nisu dovoljno zastupljene u politici. One su postale vidljive zahvaljujući generacijskom jazu koji ih je jasno odelio od predratnih pokolenja. Baby boomers nisu doževeli svetsku ekonomsku depresiju, agresiju totalitarizma, ratne strahote, posleratnu bedu i napore i odricanja obnove, gubitak najvoljenijih. Njihovi stresovi bili su nuklearna pretnja i izazovi potrošačkog mentaliteta.

Napredak tehnokratske ideologije narušio je dotadašnju unutrašnju ravnotežu univerziteta. Studentska borba protiv tehnokratije odnosila se na društvo podložno naučnom menadžmentu u ekonomskim i društvenim poslovima. Pri tome je jedna od uloga univerziteta bila u izgradnji tehnokratske strukture. Univerziteti su sami po sebi male društvene zajednice podeljene na obučene i neobučene, neka vrsta fabrika znanja.

Francuski studenti primetili su da takva podela univerziteta simbolizuje strukturu društva u celini, kako ga definiše tehnokratska ideologija. Razlike u znanju bile su podudarne razlikama u funkcijama i privilegijama. Profesori su bili zamišljeni tehnokrati, a studenti zamišljeni radnici. Jedino za razliku od radnika, studenti nisu mogli da represiju definišu u pojmovima siromaštva i eksploatacije. Zajednička okolnost, koja ih je vezivala za radnike, bila je subordinacija. Studenti su dovodili u vezu birokratizam univerzitetskih vlasti i sopstvene obespravljenosti, i za tom paradigmom tragali u društvenoj celini.

Uspostavljajući analogiju univerziteta i društva otkrivali su raspored struktura moći. Borba za uništenje hijerarhije na univerzitetu trebalo je da bude poruka društvu i njegovim hijerarhijama. Studenti su odbijali da budu odsečeni od stvarnosti, da budu “upotrebljeni zarad profita vladajuće klase”. Zahtevali su stvaranje besklasnog društva i odbacivali tehnokratsku organizaciju i primenu znanja, kojima su se strukturirali novi dominantni slojevi. Za njih je socijalizam bio rešenje protivrečnosti između znanja i bogatstva, i njihove represivne upotrebe u razvijenom društvu.

Studentski utopizam privukao je francusku Komunističku partiju koja je nastojala da studentsko nezadovoljstvo prenese na radnike. Mada komunisti nisu bili u stanju da pokretu dodaju ništa značajno. Suština studentske pobune, dugoročno, ipak nije bila politička, jer se pre odnosila na preobražaj svakodnevne kulture i života, predviđajući novu, samoupravnu ulogu za radnike.

Komunisti su optuživali studente za gauchisme, zaludno levičarenje, ukazujući na impulsivnost u borbi unapred osuđenoj na neuspeh. Studenti su komunistima prebacivali oportunizam. Ali je ishod njihovih nesporazuma bila mobilizacija radničkih sindikata.

Radnički pokret učinio je da studenti probiju tradicionalnu izolaciju anarhističkih, trockističkih i maoističkih sekti. Istovremeno su komunisti gubili kontrolu nad društvenom i političkom krizom. Oni su radnicima postajali sve manje potrebni. Francuski komunisti postajali su suvišan izdanak prevaziđene državne strukture i simbol hladnoratovskih podela.

Francuska KP je bila u potpunosti posvećena izbornoj strategiji. Njen cilj bilo je zaključenje leve alijanse koja bi osvojila većinu i stvorila uslove za „naprednu demokratiju kao iskorak prema socijalizmu”. Komunistički monopol, umesto građanskog.

U to vreme francuski komunisti lojalno su podržavali Sovjetski Savez. Njihovi prirodni saveznici – socijalisti bili su već dovoljno udaljeni od njih, u svakom smislu.

Socijalisti su zastupali zaposlene, male poslovne ljude i farmere, i suprotstavljali se sovjetskom komunizmu. Mada je KP negirala diktatorske pretenzije i insistirala da je posvećena demokratiji, ona nikada nije kritikovala odsustvo demokratije u Sovjetskom Savezu, i to je dovodilo u pitanje iskrenost njenih namera.

Studentima nije bila bliska ni sklonost komunista centralizaciji, koja bi dodatno koncentrisala moć u državnom vrhu. Za razliku od komunista koji su zahtevali nacionalizaciju, socijalisti su se zalagali za odvajanje ekonomije od države.

Iz studentske perspektive, komunisti su pretili da će očuvati državnu opresivnu strukturu, a socijalisti obćavali da će ostaviti netaknutim velike korporacije i kapitalizam. Mejnstrim studentskog pokreta ukazivao je na to da je država za socijaliste i komuniste cilj, a ne neprijatelj u političkoj borbi. Studenti su zahtevali brisanje tehnokratije iz radnih odnosa i kreativnu ulogu radnika, a ne samo promenu radnih uslova.

Studentska strategija zamišljala je objedinjavanje generalnog štrajka, mesto u strukturi političke moći za nezavisne radničke organizacije i prelazak od kapitalizma ka socijalizmu u obliku koji bi ograničio prerogative države, čuvajući novo društvo od staljinizma i gubitka postojećih prava i sloboda.

Studentska pobuna bila je koreniti povratak na ideju socijalne revolucije koja bi uklonila državu sa centralne pozornice i dopustila inicijativu „udruženih proizvođača“. ­Markuze je u to doba pisao o „socijalizmu kooperacije i solidarnosti, gde ljudi i žene kolektivno određuju svoje potrebe i ciljeve, svoje prioritete“.

Radnički pokret je obezbedio dominantnu metaforu društvene tranformacije. Ta metafora bila je potrebna studentskom pokretu koji je bio ograničen samom svojom izvornom prirodom. Studenti su pozvali radnike da se bore protiv nasilja vlade, koje je „u prirodi postojećeg društvenog poretka“.

I mada se ispostavilo da imaju malo uticaja i na KP i na najmoćnji sindikat, Confédération générale du travail (CGT), druga po veličini sindikalna federacija, Confédération Française Démocratique du Travail (CFDT), podržala je strategiju strukturnih reformi koje su išle dalje ulevo od platforme komunista. Tada je vlada ustuknula.

Masovni štrajk iskazivao je jasno nezadovoljstvo. KP se radikalizovala do kraja maja, kada je zatražila De Golovo povlačenje i sazivanje „narodne vlade“, a pojavio se i značajan broj revolucionarnih radnika na Sorboni i na barikadama.

Diferencijacije između studenata i radnika, i među samim radnicima, koje su nastupile, ukazivale su, međutim, u kojoj je meri francusko društvo bilo složeno strukturirano, najavljujući postindustrijski razvoj koji se osećao već na izmaku šezdesetih.

Za obučenije radnike u CFDT ideja samouprave imala je više privlačnosti. Njima su kompetencije pružale sposobnost da upravljaju fabrikama. Zahteve iz CFDT za učešćem u menadžmentu CGT je ocenio kao poziv na kolaboraciju sa buržoazijom. Ali je ta ideja, makar u umerenoj, reformističkoj verziji, u sebi nosila klicu studentske revolucionarne strategije.


Svi na letovanje

Društvena struktura nije dopuštala jasno definisanje revolucionarnih slojeva i njihovih interesa. Opozicija establišmentu eksplodirala je u samom građanstvu, među učiteljima, novinarima, zaposlednima u kulturnoj industriji, radnicima u socijalnim službama i ostalim civilnim službenicima, pojavilo se, štaviše i nezadovoljstvo srednjih i nižih menadžera.

Zahtevi za promenama nisu se svodili na revolucionarna jezgra oko studenata i radnika. Samim tim su relativizovani primarni porivi pobune. Ali su njene konsekvence ostale, upravo zato, dublje i trajnije.

Događaji su izmenili predstave o politički pasivnoj i društveno konformističkoj srednjoj klasi. Revolucija je postala i buržoaska. Inače je tokom majskih događaja bilo pokušaja da se srednji slojevi ubede kako su i oni obični radnici. Da su i oni proletarizovani, jer je mehanizacija administrativnih poslova i menadžerskih funkcija uklonila barijeru između njih i radnika. Samo to nije bilo sasvim tačno.

Srednji slojevi, iako u revoltu, nisu bili spremni da sebe poistovete sa jednim od sektora radničke klase, i za razliku od radnika od samog početka su naglašavali društvene i političke zahteve. Štaviše, njihovo nezadovoljstvo bilo je izrazitije i oštrije iskazano od radničkog. Tvrdili su da, smešteni u sredinu društvene hijerarhije, nisu ni deo vladajućih elita, niti deo slojeva koji su zahtevali utopiju egalitarizma.

Ispostavilo se i to da su radnici praktični. Lideri sindikata nisu smatrali da se odigrava politička revolucija ili društvena pobuna, njihovi prioriteti bile su veće nadnice i bolji uslovi rada. Nakon finansijskih i socijalnih ustupaka koje su očekivali, radnici su studente prepustili njima samima. Ionako se očekivalo da će se budući slojevi elita popunjavati iz redova nekadašnjih studenata. To se i dogodilo. Na kraju su svi koji su to mogli otišli na letovanje.


Zaključak

Toga leta odigrali su se, izvan Francuske, zastrašujući događaji. U Pragu su Sovjeti demonstrirali teoriju o ograničenom suverenitetu i zadugo su ugašena nadanja da će se podići „gvozdena zavesa“, a sovjetska tiranija pripasti prošlosti.

Na Trgu slobode u Meksiku vojska je pobila na desetine studenata.

Ba’t partija došla je na vlast udarom u Iraku.

Izbili su rasni sukobi u Majamiju, Čikagu i Litl Roku.

Francuska je isprobala hidrogensku bombu u Pacifiku.

Sedmoro ruskih disidenata demonstriralo je na moskovskom Crvenom trgu protiv gušenja Praškog proleća. Bili su okrutno kažnjeni interniranjem u psihijatrijske klinike.

U Karačiju su teroristi ubili 21 taoca iz otetog Pan Amovog aviona. Itd.

Za to vreme se u Francuskoj majska revolucija pretapala u hedonističku nostalgiju. A bivši studenti ovladali su, vremenom, Francuskom, možda i celim svetom.

Francuska ’68. kao da je odbacivala sve: Boga, De Gola, birokratiju, apatiju, postojeće društvo, radne odnose, umetnost, i verovatno, samu sebe. Bila je to globalna pobuna, bez obzira na sve francuske specifičnosti.

Jedno od njenih ishodišta bilo je u postepenom osvajanju sistema sloboda, koji je bio prostraniji od onih koje je revolucija neposredno zahtevala. Revolucija udaljena od stvarnosti, ali koja je stvarala novu stvarnost. Revolucija koja je samo naizgled kratko trajala.

Ima događaja čija ih promišljanja daleko prevazilaze. U određenim okolnostima, njihova tumačenja mogu pripasti njihovom organskom sastavu, kao njihova metaistorija. I najsloženiji procesi nemaju, sami po sebi, nikakav određeni karakter. Oni ga stiču tek kasnijim promišljanjima, koja time mogu pripasti njihovoj suštini. I metaistorija vremenom pripada sopstvenom pretresanju. I u tom smislu ’68. još uvek ne pripada samo sopstvenom vremenu, kao jednom zauvek zatvorenoj prošlosti.

 
Helsinška povelja, maj-jun 2008.

Peščanik.net, 20.08.2008.