Foto: Vasily Fedosenko, Reuters
Foto: Vasily Fedosenko, Reuters

U proteklih 48 sati Ukrajina se obrela na onom kriznom raskršću na kojem romantičari postaju realisti a realisti romantičari. U običnom svetu, romantičari su oni ljudi koji misle u okvirima nacionalne sudbine, volje naroda, jezikom borbe, slave i žrtvovanja, radikalnih političkih gestova; realisti su, međutim, oni čiji su prioriteti novac, bilansi i lična bezbednost, vođeni rezignacijom, fatalizmom, prihvatanjem nepravednog, nesavršenog sveta u kojem ljudi znaju svoje mesto i granice, i gde se stvari sporo menjaju.

Ovaj grafikon na sajtu ukrajinske vlade, namenjen tumačenju odluke predsednika Janukoviča da odbije sporazum o pridruživanju Evropskoj uniji u korist alternativnog dogovora sa Rusijom, mora da je autorima izgledao kao savršeno razumno objašnjenje. Bili smo realisti, poručuje grafikon, bili smo pragmatični. Pogledajte! Ako potpišemo ugovor sa EU izgubićemo 37 milijardi dolara: Rusija će nam skupo naplaćivati gas, izgubićemo 15 milijardi dolara u trgovinskoj razmeni sa Rusijom, roba iz EU će nam preplaviti tržište. Ali ako potpišemo dogovor sa Rusijom, oni će nam odmah pozajmiti, dati ili investirati 22.5 milijarde dolara i srezati cenu gasa. Ako trgujemo sa Rusijom i EU će nam ići na ruku. Pogledajte! Neto dobit za Ukrajinu: 5 milijardi dolara!

Ostavljajući po strani loše pretpostavke iz kojih izviru ove brojke, kratkoročno promišljanje i nepotrebno, nasilno insistiranje Moskve da se dva dogovora međusobno isključuju, ovaj pokušaj političkog pravdanja jezikom dolara sada zvuči beznadežno idealistički. Ideal je to cinika; ideal kompletnog cinika, Vladimira Putina, jedini ideal koji kompletan cinik uopšte može imati – da ljudi nemaju ideale. Da su motivisani samo novcem i strahom od debelog štapa. Janukovič je odleteo u Moskvu privatnim avionom volšebnika koji ga je omađijao izvornom političkom alhemijom, avionom najbogatijeg Ukrajinca Rinata Ahmetova, kako bi arhiciniku Putinu zajednički servilno potvrdili da su, kao što je ovaj postojano i prezrivo verovao, Ukrajinci u celini pohlepni i preplašeni ljudi.

Ispostavilo se da to nije slučaj. Pokazalo se da ti navodno pohlepni ljudi, bar neki od njih, imaju neke druge ideale; i mada su demonstranti sa Majdana i njihove pristalice bez sumnje uplašeni, odlučili su da se odupru. Ciniku čiji su ideali da ljudi nemaju ideale, altruizam i volja da se podnesu žrtve mogu izgledati samo kao oblik mentalnog poremećaja. Za cinika postoje samo dve vrste ljudi – cinici (to jest, normalni ljudi) i ‘ekstremisti‘, ponekad ‘teroristi‘.

Nije to ekonomsko pitanje, duraki. Da jeste, protesti koji bacaju već ionako slabu ukrajinsku ekonomiju na kolena ne bi ni počeli. Niti je to problem nezgrapnih modaliteta namrgođenih evro-birokrata iz Brisela, Berlina ili Stokholma. Evropa je metonim za konceptualni prelaz od nečeg što se izdaje za vladu u Ukrajini – lupeži, plaćenici i familija, kao sicilijansko selo 40-tih godina – ka nečem poštenijem, pravednijem, čestitijem. Možda je to fantazija, rajska vizija. Ali ponekad vizije preuzmu reč.

Krajem prošle godine, dok su protesti u Kijevu još uvek bili mirni, jedan skeptični ruski bloger Ilja Varlamov proveo je neko vreme na Majdanu raspitujući se otkud su Ukrajinci tako rešeni da se priključe Evropskoj uniji – zajednici sa mnogo problema, čiji sopstveni članovi ne kriju razočaranost. Zatekao je demonstrante pune zabluda o obećanjima Evrope – ali to na kraju, zaključio je Varlamov, i nije bila poenta:

“Ljudi nisu izašli na trg da bi se što pre priključili Evropi, već su se okupili protiv Janukoviča, njegove ekipe, njegovog bliskog prijateljstva sa Putinom. Odbijanje da se potpiše sporazum (sa Evropom) bila je tek poslednja kap koja je prelila čašu. Ljudi imaju mnogo pitanja za Janukoviča i njegove prijatelje. Pitanja su to, za početak, o falsifikovanju izbornih rezultata, o stravičnoj korupciji (ne možete ni da pretpostavite koliko je strašna), odsustvu pravnog sistema… Mislim da svojim čitaocima iz Rusije ne moram mnogo da objašnjavam. Jedino što su u Ukrajini ti problemi još gori.”

Zaista, mnogo je pitanja o Janukoviču i njegovim prijateljima – posebno o jednom prijatelju, njegovom sugrađaninu iz istočnog primorskog grada Donjetska, u oblasti u kojoj se govori ruski, Rinatu Ahmetovu. (Britanski političari zabrinuti zbog slabašnih sankcija Evropske unije protiv Ukrajine možda će se setiti da je Ahmetov vlasnik čeličane u Njukastlu i najskupljeg prebivališta u čitavoj Britaniji). Malo se zna o karijerama ove dvojice od vremena Janukovičeve razuzdane sovjetske mladosti (bio je osuđen na tri godine zatvora zbog pljačke, pa na dve godine zatvora zbog nanošenja teških telesnih povreda) do njihove pojave na političkoj i poslovnoj sceni sredinom 90-tih. U isto vreme, postoje izveštaji da ovaj dvojac više nije u dobrim odnosima. Pristalicama antijanukovičevskog pokreta problem je što je izabran za predsednika 2010. za svega 3.5% više glasova, na izborima koje su međunarodni posmatrači ocenili poštenim.

Zasad, sve te lepe diskusije koje se vode u izbornoj demokratiji, kao što su ekonomska pitanja, sekundarne su ne samo u odnosu na krv i požare u centru Kijeva, već i u odnosu na užasnu logiku ove mape koja prikazuje polarizaciju zemlje u osvit izbora održanih pre četiri godine. Prividna upečatljivost takvih grafičkih prikaza podataka može zavarati; konačno, slična mapa Sjedinjenih Država na kojoj su prikazane države koje su prihvatile ili odbacile predsedničke reforme zdravstvene zaštite, naizgled govori da se sprema repriza američkog građanskog rata. Pa ipak, mehanizmi za potencijalno cepanje Ukrajine – mnogi gradovi srednje veličine poseduju čitav aparatus samouprave, centralna birokratija je nezrela i slabo poštovana, postoji tradicija samodovoljnosti, tu su dva jezika i dvoje zainteresovanih komšija, Poljska i Rusija, koji nude podršku i utočište – lako mogu izgledati jačim nego što su to sile koje zemlju drže na okupu. Podela bi najviše bolela na mestu susreta dva potencijalna sistema – u Kijevu.

U Ukrajini je oduvek postojao snažan egzistencijalni element odluke o nezavisnosti kojom je, ne treba zaboraviti, ukinut Sovjetski Savez, država koja se činila večnom. Staljin je Ukrajini dao tobožnji parlament: ukrajinski romantičari su odlučili da ga koriste kao da je pravi. Kucnuo je čas da romantičari opet odrede šta je stvarno.

London Review of Books, 20.02.2014.

Prevela Milica Jovanović

Peščanik.net, 21.02.2014.

UKRAJINA