Foto: Vedran Bukarica
Niš, 1.1.2025, foto: Vedran Bukarica

Buđenje opozicije dočekano je sa pomešanim osećanjima i ocenama koje duboko zadiru u sferu teorija zavere. Da li je to bio eksces ili etapa posle koje je neizvesno šta sledi – to je nedoumica koja možda ostaje zarobljena u parlamentarnom vatrometu.

Moguće je da je srpska opozicija – ujedinjena ili ne – izvela pokaznu vežbu o tome šta još namerava da radi. Uz saznanje da se model ometanja oktroisanih ustanova ne može više puta primenjivati na isti način. Ali, možda je vredelo. Posle ocena da opozicija ne postoji i da živi samo od prilično sterilnih salonskih saopštenja, odjednom je izvedena dramatična akcija čiji su efekti bili sadržani makar u otporu iracionalnoj vladajućoj rulji.

Red stvari u razumevanju agresivnosti stoji ovako: najpre je režim, usklađen sa svojom arogancijom, pokušao da progura dnevni red koji je nastao na osnovu ideje o legitimnom nasilju većine. Vlada u ostavci je snagom komandne volje dobila puni kapacitet, a predsednica skupštine preimenovana u fanatičnog spikera koji po svaku cenu sprovodi tu volju. Uz spektakularne disleksičke ispade i čudovišne facijalne ekspresije, ona je učinila parlament sredstvom nasilja.

Neka reakcija opozicije je bila očekivana, pristajanje na tako brutalne prljavštine režimske većine značilo bi da ona (opozicija) zaista više ne postoji. U upotrebi parlamenta režim pokazuje svu besprizornost i izopačenu nadmenost vladara. Sve se odvija po sinopsisu koji on stvara ili odobrava. I tu je osnovna stavka upornost u kršenju svake procedure i ciljano planiranje teških ispada. U klupama sede dresirani govornici koji se uporno drže diktiranih teza i agresivno ih ponavljaju u svim prilikama: Atlagić, Ristićević, Martinović, Bakarec, Jovanov, pre svih.

Svojim besedama koje su tupe koliko i iritirajuće, oni kreiraju atmosferu na granici fizičkog sukoba. Iz svake rečenice koju izgovore izlazi prostački jed i otvorena mržnja.

U ambijentu nasilničke divljine, opozicija nije mogla da omete ilegalnu proceduru parlamentarnim sredstvima jer je predsednica parlamenta sredstvo nasilja. Ona je njih (opoziciju) nazvala terorističkom grupom, ali ta definicija je upravo izašla iz bitno oštećene misaone prese, pod uticajem zadatka od koga se ni po koju cenu ne odstupa. Dakle, da prođe dnevni red, makar pala tavanica.

Ništa nije palo osim nekoliko petardi neznatne snage i dimnih kutija (nikakvih dimnih bombi nije bilo). Izbila je kratkotrajna tuča, posle koje su se borci brzo razbežali i vratili na svoja mesta.

Dvorski tabloidi su odmah izvestili o napadu na Srbiju i objavili vest da se sprema likvidacija njihovog predsednika. Dan posle, osakaćena skupština bez opozicije, sprovela je ilegalnu vladajuću volju držeći vladu u ostavci daleko od pada. Dva dana posle skupštinskog haosa u javnost je stigla biografija naprednjačkog fetusa Gavrila, pogođenog stresom zbog „divljanja opozicije“.

Veliki prijatelj srpskog naroda, toksični Viktor Orban, podržao je svog nastranog prijatelja, poručujući da „ovo mora da prestane“. Orban ne razume šta se to događa u Srbiji, a i ne želi. Kao „umereni diktator“ bodri onoga koji nastoji da se pretvori u tiranina tek u fazi svog ličnog raspada. Notorni Mile, inače teški kamen na leđima Srbije, somnabulio je o obojenoj revoluciji koju je odmah prepoznao po ružičastom dimu u bivšoj srpskoj skupštini.

Na Zapadu i na Istoku skupštinska iluminacija je bila uglavnom prećutana.

Po skromnom mišljenju autora ovog teksta, akcija opozicije je bila delotvorna. Nije sprečen naum operetskog srpskog diktatora, ali je on dodatno oslabljen i oteran na viši nivo panike i u još goru, završnu fazu bolesti. Opozicija je uzdigla samopouzdanje koje je bilo prilično poljuljano. Svuda i na svakom mestu počeo je otpor režimu.

Juče ispred skupštine grada Beograda, bitange iz privatnog obezbeđenja su tukle okupljene građane, ali i dobile ozbiljne batine od njih i pobegle u zgradu. Pre toga su temeljno umazani crvenom farbom i jajima. Iste večeri neki od njih su se pojavili kao novi soj studenata lojalista, ne bi li čuvali strah izmoždenom stanovniku dvora.

Otpor je moguć, a to više nisu šetnje ili vatreni ali besplodni govori. Opozicija je pokazala spremnost i izvesnu sposobnost da preduzima ozbiljne korake. I da dodatno izbezumi jednu Anu Brnabić.

To saznanje, kao i uvid u bes i odlučnost građana, važni su podaci za dane koji dolaze i u kojima se mogu događati važne i mnogo dramatičnije stvari.

Akcija opozicije u skupštini naišla je i na mnoge sumnje, pre svega među ljudima koji inače sumnjaju u sve, uvereni da iza svega mora da postoji ono nešto što nije vidljivo. A jedino to što nije vidljivo može da odredi tok stvari.

Teorije zavere o savezu opozicije ili nekih njenih delova sa vladaocem, bar pri ovom rangu srpske krize, u ozbiljnom su sukobu sa logikom. Ne ide se u savez, posebno ne tajni sa čovekom koji je jako sklon padu i vrlo mu je blizu.

Sledeće dve sedmice ili dva meseca su ključni, tako bi rekao neko iz onog nesrećnog štaba za borbu protiv kovida. Rasplet je neizbežan, uz obilje opšte strepnje da ne bude nasilan. Takve slutnje podstiču vladareve deluzije o bojama revolucije i ekstremni fanatizam u čuvanju mafijaških tekovina i bratskih poduhvata. Ako se pre toga ne dogodi spontano rasulo i prirodni raspad državne sile.

Peščanik.net, 07.03.2025.

NADSTREŠNICA

The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)