Yom Hazikaron, Dan sećanja na pale borce i civilne žrtve terorizma, foto: Wikimedia Commons
Yom Hazikaron, Dan sećanja na pale borce i civilne žrtve terorizma, foto: Wikimedia Commons

U maju, nekoliko dana pre protesta u jerusalimskom naselju Šeik Džara, pozvala me je ćerka. Direktor njene škole, palestinski građanin Izraela, zabranio je njoj i drugim učenicima ulaz u školu jer su se obukli u crno i ogrnuli se palestinskom kefijom. „Idite kući ili zovite roditelje da vam donesu školsku uniformu“, rekao je direktor. Deca su se ovako obukla u znak solidarnosti sa Palestincima u Jerusalimu i Gazi. Možda je čudno što je njihova akcija uznemirila palestinskog direktora škole, ali to govori o paradoksima života Palestinaca u Izraelu.

Izrael oduvek ima dva odvojena školska sistema: jedan za jevrejsku većinu koja govori hebrejski i drugi za palestinsku manjinu koja govori arapski. Ovaj aranžman naizgled poštuje sociokulturne razlike, ali zapravo povećava razdor između dve zajednice privilegujući jevrejsku većinu. Za razliku od jevrejskih učenika koji čitaju književnost i poeziju cionističkog pokreta koje slave osnivanje Izraela 1948, palestinski učenici ne čitaju palestinske književne klasike koji se izučavaju širom arapskog sveta, niti uče o Nakbi, palestinskom egzodusu 1948, niti o bilo čemu iz palestinske istorije. Od njih se zahteva da prihvate jevrejske vrednosti i kulturu. Mada je arapski jezik školske nastave za palestinske učenike, oni imaju više časova hebrejskog, jevrejske istorije i jevrejske kulture nego arapske književnosti i istorije. Štaviše, desničarski izraelski političari redovno kleveću palestinskog pesnika Mahmuda Darviša, čiji su rad pokušali da zabrane u oba školska sistema. Bivši izraelski ministar odbrane Avigdor Liberman jednom je Darvišove pesme nazvao „pogonom terorističkih napada“.

Izraelska država oduvek palestinski nacionalni i kulturni identitet smatra pretnjom po jevrejsku prirodu Izraela. Obrazovni sistem tako ima dvojaku ulogu: kao nacionalizujuća mašina za Jevreje i denacionalizujuća za Palestince. To se sprovodi promocijom cionističkih narativa i brisanjem palestinskog nacionalnog identiteta. Pokazati solidarnost sa nevoljama Palestinaca znači prkositi osnovnom principu izraelskog obrazovnog sistema.

Drugim rečima, direktor škole je bio u pravu: simbolički gest moje ćerke i njenih školskih drugova zaista je bio čin otpora. Učenici su insistirali da uđu i direktor je na kraju popustio. Ali to je sve što je školsko osoblje spremno da učini. Kada su učenici pokrenuli raspravu o događajima u Jerusalimu i Gazi, direktor i nastavnici su ih ućutkali. „Ovo je obrazovna institucija, nije nam dozvoljeno da raspravljamo o politici“, rekli su.

Narednog dana sin mi je javio da desničarski jevrejski aktivisti napadaju palestinske učenike u izraelskom institutu tehnologije u Haifi, gde on studira za inženjera. Osetila sam paniku u njegovom glasu, mada se trudio da je sakrije. Hteo je da dođe kući. Mada sam vremenom naučila da istrpim neprestano uznemiravanje, diskriminaciju i rasizam kojima sam izložena, nisam bila spremna za taj užasavajući trenutak: svest da možda neću biti u stanju da zaštitim svoju decu kada su im životi u opasnosti samo zato što su Palestinci. Jednočasovna vožnja do Haife činila mi se beskrajnom. I moj muž i ja smo ćutali sve vreme puta. Slušali smo kako Džulija Butros na lokalnoj radio stanici peva Ana betnafas horiya, ma tekta ane elhawa (Dišem slobodu, ne uskraćuj mi vazduh). Konačno smo stigli. „Kako si?“, pitala sam bez razmišljanja. Prebledeo je, a ruke su počele da mu se tresu; moje trivijalno pitanje odjednom je bilo nepodnošljivo. Na putu kući istovremeno sam osećala olakšanje i užas.

Biti palestinski roditelj u Izraelu znači biti prepolovljen. Roditeljski poriv da zaštitite svoju decu od opasnosti po život u sukobu je sa etičkim porivom da ih odgajate kao dostojanstvena ljudska bića koja su ponosna na svoje poreklo. Za održavanje privida normalnosti potrebno je balansirati ove obaveze u životu punom suprotnosti. Arapski nam je maternji jezik, ali svoje dnevne aktivnosti – školovanje, posao, medicinske usluge, kupovinu – obavljamo na zvaničnom državnom jeziku, hebrejskom. Identifikujemo se s jednom istorijom, ali smo prisiljeni da učimo i podučavamo svoju decu istoriji koju nam nameće ministarstvo prosvete, a koja poništava naša iskustva kao Palestinaca.

Nastojimo da se emancipujemo od ciklusa viktimizacije, da progovorimo i dignemo svoj glas, ali oni koji od nas u stvari prave žrtve i dalje govore o našem samom postojanju kao o „problemu“. Konstantno nas pozivaju da pravdamo svoj život na ovom mestu, kao da smo ovde odnekud došli, kao da nismo ovde rođeni. Što je još važnije, država očekuje od nas da budemo dobri građani koji poštuju zakon, dok nas praktično tretira kao građane drugog reda u zemlji koja sebe definiše kao nacionalnu državu jevrejskog naroda. A tu su i sukobi koje treba ispregovarati unutar naše zajednice, koja je verski i kulturno raznolika. Ta, inače dobrodošla raznolikost puna je posebnih izazova.

Dok ovo pišem, svesna sam zahteva izraelsko-jevrejskih roditelja da se pažnja posveti njihovoj patnji i nevoljama. To kako se ja osećam kao palestinska majka ne potire patnju drugih. Naprotiv, verujem da bi kroz naše zajedničko iskustvo roditeljstva trebalo da otvorimo emotivni prostor za nove mogućnosti i bolju, pravedniju budućnost. Živeti u društvu prožetom sukobima ostavlja kratkoročne i dugoročne emotivne, društvene i egzistencijalne posledice na sve nas. Svi građani ove države moraju omogućiti da prevlada humanost ili ćemo – kako je dr Martin Luter King jednom upozorio govoreći o rasnim podelama u SAD – „nestati zajedno kao budale“.

Danas, par meseci posle majskog nasilja u Izraelu i Palestini, ljudi na obe strane pozivaju „na vidanje rana“. Ali ne može biti leka bez sveopšteg priznanja duboke nejednakosti između Palestinaca i Jevreja u Izraelu. Za početak, možemo krenuti da razotkrivamo ideološke postavke koje tu nejednakost podupiru. Nensi Frejzer takve napore naziva „transformativnim lekovitim sredstvima“. Verujem da kritičko promišljanje izraelskog školskog sistema može biti transformativno sredstvo par excellence i nastojim da učestvujem u tom projektu unapređenjem transformativnih pedagogija.

***

Moje školovanje, a zatim i iskustvo koje sam stekla kao profesorka, istovremeno su izvor nade i sumnje u pedagogiju. Rođena sam u Nazaretu u palestinskoj porodici srednjeg sloja. Oba moja roditelja su rođena pre palestinske Nakbe 1948 – otac u Nazaretu, majka u Haifi. Oni su oduvek verovali da su, uprkos poteškoćama, dijalog i saradnja naš najbolji ljudski resurs. Da bi očuvali svoj palestinski identitet postarali su se da mi, njihova deca, učimo o svojim palestinskim korenima, kao i o našem identitetu izraelskih građana. Čitali smo palestinsku književnost i slušali priče u svojoj zajednici; slušali smo istočno-arapsku muziku, jeli palestinska jela i pratili arapske medije i, što je presudno, govorili smo arapski.

Vaspitanje mi je usadilo poštovanje prema drugim ljudima, uvažavanje drugih, drugačijih od mene. Izabrala sam studije engleskog jezika, jer sam verovala da ta znanja otvaraju šanse iznad kulturnih barijera. Ubrzo se moja fascinacija engleskim pretvorila u kritičko preispitivanje. Dok sam radila kao nastavnica engleskog u palestinskim srednjim školama u gornjoj Galileji, od mene se zahtevalo da koristim udžbenike i literaturu koju je odobrilo izraelsko ministarstvo prosvete. Ti tekstovi su u meni pokrenuli preispitivanje kulturalne reprezentacije u engleskim obrazovnim diskursima i njihovu vezu sa društvenom reprodukcijom moći i dominacije. Moja najteža lekcija bio je uvid da, uprkos mom entuzijazmu, ja naprosto ne postojim u engleskim tekstovima. Kako je to Adrijana Rič savršeno opisala, bio je to „trenutak psihičke destabilizacije“ – kao da gledam „u ogledalo i ne vidim ništa“.

Ovo otkriće je pokrenulo moj akademski rad na sredstvima za borbu protiv ideološke reprodukcije u obrazovnim diskursima i omogućavanje društvene transformacije. Verujem da naše pedagoške prakse prvo moraju da podstaknu učenike – i nastavnike – da se uključe u kritički dijalog. Inspirisana Paulom Freireom, dijalog razumem kao egzistencijalnu potrebu koja omogućava spoznaju, a ne samo učenje. Etička misija nas kao edukatora, koji rade i žive u društvima izmučenim dugotrajnim sukobima, jeste da pretvorimo dijalog u životnu filozofiju. Kada se učenici uključe u dijalog, kritička refleksija i akcija postaju stvar rutine, ne samo povodom urgentnih pitanja u njihovim životima, već i povodom potreba i nevolja drugih.

Osnova transformativne kritičke pedagogije jeste da se izraelskim učenicima – i Palestincima i izraelskim Jevrejima – omogući da kritički preispitaju kako se mi i oni razlikujemo, šta je nama i njima zajedničko i kako svi moramo preuzeti odgovornost i uticati na društvene promene. Umesto da i dalje tretiraju drugog kao „problem“, učenici treba da uče kako da prihvate drugog kao „različitog“ i, nadasve, kao jednakog. Učiti đake da preispitaju dominantne prakse nije puka vežba iz raznolikosti: to od njih treba da stvori nosioce budućih promena.

***

Opravdano je pitanje da li je takav dijalog moguć. Rekla bih da je neophodan. Uprkos asimetričnim odnosima moći koje smo videli u tragičnim događajima u maju, ljudi sa obe strane pokazali su uznemirujuć stepen netolerancije, rasizma i mržnje. Ipak, verujem da učenici mogu da nauče da drugog vide kao različitog, a istovremeno jednakog i jednako vrednog. U srcu problema danas su narativi isključivosti koje neguju obe strane. Izraelski narativ, proslava nezavisnosti, za Palestince je njegova suprotnost: narativ Nakbe, katastrofe. Naš zadatak je prihvatanje i uvođenje oba narativa u dijalog.

Tokom rane arapske istorije, prema navodima Muhameda Abu Zahre, verske zajednice (Jevreji, hrišćani, muslimani) nadmetale su se za kontrolu nad arapskim zemljama. Sporove su rešavale kroz jadal, veštinu prepiranja. Marokanska feministička autorka Fatema Mernisi kaže da „tamo gde se primeni jadal, sila nije potrebna“. U centru transformativne kritičke pedagogije su i dijalog, kao filozofski princip, i jadal – kao pedagoška tehnika.

To je razlog zašto iznosim svoju priču. Odrastajući uz narativ Nakbe u svom domu i široj zajednici, oduvek sam osećala da sam dužna da ga prenesem svojoj deci, kao što su ga moji roditelji preneli meni. Strahovala sam da bi bez tog narativa, presudnog za naš identitet, moja deca odrasla bez svesti o pripadanju i vlastitoj vrednosti. Ipak, znajući da je palestinski identitet potisnut iz javnih prostora ja sam, kao i drugi Palestinci u Izraelu, odgajala tu svest kod svoje dece prevashodno u privatnosti našeg doma. Taj strah nije bez osnova. Izraelske institucije pokušavaju da denacionalizuju palestinske zajednice kroz sofisticiran sistem nadzora u palestinskim školama. Nadzor je bio posebno obuhvatan tokom vojne uprave koju je Izrael nametnuo palestinskoj zajednici od 1948. do 1966, a koja je ograničavala kretanje, političko organizovanje i pristup sredstvima za život. Ostaci tog perioda do danas upravljaju odnosima palestinske zajednice i državnih institucija. Zaista, politika vojne uprave duboko je ugrađena u palestinsku svest i ograničava ih u izražavanju svog identiteta i iskustva.

Incidenti proteklih meseci, međutim, duboko su uzdrmali moje uverenje da je kultivisanje i izražavanje našeg identiteta u privatnosti bilo dovoljno i etično. Prilagođavanje na život pod nadzorom nije sprečilo javno brisanje našeg narativa. Kao akademkinja i pedagoškinja imam odgovornost da učinim sve da se čuje glas moje dece i moje zajednice i da se borim za naše pravo da učimo svoju decu, slobodno i ponosno, o tome ko smo i odakle smo. Ta odgovornost je i na plećima izraelsko-jevrejskih pedagoga i akademaca, koji imaju pretežnu moć u izraelskim akademskim i izvršnim institucijama. Možemo li iskreno govoriti o našoj želji za „mir“ i „suživot“, ako znamo da je samo jedan narativ legitimizovan, dok se drugi poriče?

Svesna sam da ta pitanja nisu laka nijednoj strani. Svi smo ispunjeni strahom. Plašimo se da bi narativ drugog poništio naš sopstveni. Plašimo se da bi otvaranje takvih diskusija na kraju moglo odvesti u suštinske kompromise (ili one za koje verujemo da su suštinski). Plašimo se da iskoračimo iz svoje zone komfora, jer rešavanje sukoba zahteva punu posvećenost i ogroman napor. Plašimo se da otkrijemo ljudskost u drugom prihvatajući dominantne principe razdora među nama. Plašimo se velike cene koju ćemo možda platiti za istupanje protiv izraelskih institucija, koje su često progonile i Palestince i Izraelce koji podržavaju palestinsku borbu za društvenu pravdu i jednakost. Ukratko, plašimo se društvene transformacije.

***

Međutim, upravo nam transformativna kritička pedagogija može pomoći u naporu da se raskinu okovi tih strahova. Palestinski nastavnici, na primer, mogu početi tako što će svojim učenicima omogućiti da otvoreno i slobodno postavljaju pitanja i uče o svojoj istoriji i palestinskom identitetu. Jevrejski nastavnici u Izraelu mogu pomoći svojim učenicima da preispitaju jednostranost narativa koje uče u školi. Učešće u tom dijalogu mogao bi osporiti način na koji školski udžbenici i nastavni programi brišu palestinski narativ.

Ne tvrdim da znam kako će se te strategije razvijati. Uverena sam, međutim, da će nam prevazilaženje strahova omogućiti da jasno vidimo platformu koja generiše društvene nepravde. Da bismo obavili taj posao, potrebni su nam nastavnici posvećeni promeni sebe samih i svojih škola – učenika i roditelja, kao i širih zajednica – kako bi od pasivnih primalaca dominantnih ideologija postali kreativni nosioci društvenih promena. Nastavno osoblje će morati ozbiljno da razmotri etiku svog poziva, kao i svoju ulogu posrednika u stvaranju znanja o drugom.

Kao Palestinka i građanka Izraela, majka i kritička pedagoškinja, pripadnica manjine i akterka u društvu, pozivam na temeljnu transformaciju obrazovnog sistema. Bilo da održimo razdvojene sisteme ili ih spojimo u jedan, Palestinci i izraelski Jevreji moraju izučavati oba narativa, obe kulture i oba identiteta. Takođe pozivam jevrejske edukatore i akademske radnike u Izraelu da saslušaju moj i glas moje zajednice. Slušanje je preduslov dijaloga među jednakima.

Naravno, dijalog ne podrazumeva da ćemo se slagati u svemu. Palestinci i izraelski Jevreji ne moraju da usvoje narativ onih drugih, ali ga mogu razumeti i poštovati njegov značaj za one koji se po njemu ravnaju. Moramo biti spremni da razmotrimo tenzije između naših stavova, ma koliko duboke i zastrašujuće one bile, ako želimo da ikada prihvatimo jedni druge.

Čitavog svog života sam bila ponosna što sam Palestinka koja pripada izraelskom društvu i trudila se da takav identitet bude dostupan i drugima. Kada je protest moje ćerke bio ugušen, a život mog sina ugrožen, moja uverenja su bila uzdrmana. Opasnost bivanja Palestinkom u Izraelu postala je tako opipljiva da sam osećala kako mi tlo izmiče pod nogama. A onda sam, radeći na ovom tekstu, povratila svoja uverenja. Ne znam kako će se postići jednakost za Palestince, ali znam da svi mi jesmo u stanju da živimo u ovoj zemlji kao partneri. Važan prvi korak biće uvođenje transformativnih pedagogija u izraelski obrazovni sistem. Nužno je da ih sprovedu Palestinci, te da budu usmerene na njihove snage i kapacitete da učestvuju kao potpuno uključeni građani Izraela.

Muzna Awayed-Bishara, Boston Review, 10.06.2021.

Prevela Milica Jovanović

Peščanik.net, 22.07.2021.

IZRAEL
RAZGOVOR O OBRAZOVANJU
REVIZIJA ISTORIJE