udžbenici
Foto: Peščanik

Neka čitalac zamisli. Pojavio se dobrotvor. On bi ljudima da poklanja knjige za džabe. Romane, pesme, priče… On misli, lepa književnost je lepa književnost, sva su ta dela manje-više ista, izabraću neka, platiti koliko treba kome treba, i podeliti to besplatno. Ljudi se obradovali. Uzeli knjige i čitaju. Svi čitaju iste knjige. Pisci i izdavači izvan vidokruga dobrotvora propali. Nemaju kome da prodaju knjige. Njihove knjige postale previše skupe u poređenju sa besplatnim knjigama. Ljudi čitaju samo ono što dobrotvor izabere.

Čitalac se buni. Jasno mu je već ko je dobrotvor. Dobrotvor je profesor iz Sjedinjenih Država Aleksandar Kavčić. Njegova Fondacija „Alek Kavčić“ upravo realizuje „projekat“ besplatnih udžbenika u Srbiji. Čitalac misli – nije to isto: književnost i udžbenici. Za razliku od književnih dela, udžbenici zaista jesu manje-više slični. I šta onda fali da dobrotvor izabere jedan komplet udžbenika ili nekoliko kompleta i ponudi ih besplatno na internet strani svoje fondacije? Kakva je i inače svrha konkurencije na tržištu udžbenika kada svi udžbenici moraju biti napravljeni prema planu ministarstva?

Na kraju, zaključuje čitalac, zar obrazovanje ne bi trebalo da bude besplatno? Ako je to tako, zar ne bi trebalo pozdraviti velikodušni gest dobrotvora? Istina je, školovanje bi moralo biti besplatno. Bilo bi dobro i da se udžbenici dele besplatno. Ali to ne može biti odluka jednog dobrotvora. Uprkos dobrim namerama, dobrotvor će samo napraviti štetu. Pokazaćemo to u nekoliko koraka, a svaki korak će se sastojati od tvrdnje šta udžbenici nisu.

1. Udžbenici nisu besplatni.

Ovo je očigledno. Udžbenici nisu besplatni u barem dva smisla. Prvo, košta da se udžbenik napravi. U cenu ne ulaze samo štampa i papir. Računa se i rad autora, ilustratora, dizajnera, lektora i korektora, te urednika. Svi oni troše neko vreme te ulažu neko znanje i trud u udžbenik. I svi oni treba da jedu i negde da spavaju. Zato bi im trebalo platiti, jer je to posao kao i svaki drugi, radi se e da bi se jelo i negde spavalo. U cenu udžbenika ulazi dakle sve – od rada autora do štampara.

I u drugom smislu udžbenici nikada nisu bili besplatni. Neko je uvek morao da plati za udžbenike – država ili roditelji, svejedno. Dakle, i kada su udžbenici bili deljeni deci besplatno, neko je za njih plaćao. To jest, plaćala je najčešće država direktno izdavaču. Ali, odavno više nema te države. I u socijalističkoj Jugoslaviji roditelji su kupovali udžbenike za svoju decu. Ili bi barem taj trošak delili sa državom. To je bilo, recimo to tako, svojevrsno krnje tržište udžbenika. S jedne strane, udžbenicima se trgovalo, s druge strane nije bilo konkurencije između različitih udžbenika.

Monopol na tržištu udžbenika u Srbiji ukinut je u prvoj dekadi dvehiljaditih. Tada je sa svojim udžbenicima na tržište izašlo više izdavačkih kuća. Počelo je takozvano nadmetanje.

2. Udžbenici nisu isti.

Istina je da ministarstvo prosvete propisuje šta se mora naći u udžbeniku. Procenat u kome izdavači mogu samostalno da kreiraju sadržaj udžbenika izuzetno je mali, praktično zanemarljiv. U čemu se onda nadmeću izdavači udžbenika, ako moraju svi da slede istu prosvetnu modlu?

Ako i sadržaj mora biti isti, metod obrade sadržaja može se umnogome razlikovati od autora do autora. To se može pokazati na primeru, recimo, čitanki. Ne obrađuju svi autori isto delo u čitanci na isti način – pitanja se razlikuju, naglasci u tumačenjima se razlikuju. Neki autore mogu biti više osetljivi, recimo, za rodnu perspektivu kada tumače, na primer, narodne pesme. Ili mogu insistirati na kontekstualizaciji tih pesama – šta su one značile i kako su se čitale nekada, a šta bi mogle da znače nama danas?

Razlikuju se ilustratori i njihov pristup tekstu. Konačno, grafički dizajn može znatno da varira od udžbenika do udžbenika. To nisu samo spoljašnji elementi udžbenika, slučajno zakačeni za obavezni sadržaj. Svaki od tih elemenata, od obrade teksta, preko ilustracije, do oblikovanja strane ima svoju pedagošku i obrazovnu funkciju.

Između različitih udžbenika, u idealnom slučaju, nastavnici biraju one koji se najviše podudaraju sa njihovim sopstvenim pedagoškim pristupom. Kao i kada se kupuje nešto drugo, nastavnik odmerava odnos između kvaliteta i cene. O tome vode računa i izdavači. Tako bi u idealnom slučaju trebalo da izgleda konkurencija na tržištu udžbenika.

3. Udžbenici nisu za roditelje.

Jasno je, nastavnici biraju udžbenike, ali ih ne kupuju. Kupuju ih roditelji. Ali, roditelji sa njima neće raditi ništa. Ovde se priča o tržištu udžbenika komplikuje na zanimljiv način. Na običnom tržištu, vi birate i vi plaćate. Na tržištu udžbenika, biraju nastavnici, to jest škole, plaćaju roditelji, a udžbenike koriste deca. Onaj proverbijalni kupac na običnom tržištu, na tržištu udžbenika razlaže se na tri elementa – jedan bira, drugi plaća, treći koristi. Da stvar bude zabavnija, ovaj 3D kupac je zapravo sasvim podeljen između svojih različitih dimenzija. Nastavnik se ne konsultuje sa roditeljima, roditelji novac vade samo iz svog džepa, a ne recimo i iz džepa nastavnika koji je udžbenik izabrao, dok decu ništa ne pitaju ni nastavnik ni roditelj. Već na ovom koraku tržište udžbenika postaje sumnjivo. Ali, problem se ne rešava besplatnim udžbenicima niti arbitrarnom intervencijom dobrotvora.

Ako se pažljivije pogleda, dobrotvor je uskočio na mesto kupca, izabrao šta će da kupi, a da se nije konsultovao ni sa nastavnicima, ni sa roditeljima, ni sa učenicima. On je samo umnožio raslojavanje na strani kupca i dodatno naglasio manjak komunikacije između aktera na tržištu udžbenika.

4. Udžbenici nisu za đake.

To je jedna od najčešćih zabluda – da su udžbenici potrebni deci. Nisu. Bili su potrebni nastavnicima. Nekada su učitelji ili nastavnici predavali više predmeta, jer ih naprosto nije bilo dovoljno. Tako su predavali i predmete za koje nisu bili kompetentni da ih predaju. Pa su tražili od prosvetnih vlasti priručnike – kako u školi da rade sa decom i ono što ne znaju.

S vremenom, ova vrsta pomoći za nastavnike postala je izlišna. Već decenijama deci u školi nastavu drže fakultetski obrazovani predavači. Ali, udžbenici su i dalje tu, i dalje ne zbog dece, a više ne ni zbog nastavnika – udžbenici, zajedno sa propisanim programima, postali su glavni instrumenti za kontrolu nad nastavnicima i decom. Ako su kao pomoć nastavnicima i dalje čuvali svoj pedagoški smisao, kao instrumenti kontrole nad radom u školi, udžbenici sa pedagogijom i obrazovanjem praktično nemaju više nikakve veze.

Dobrotvor koji poklanja besplatne udžbenike stoga ne čini dobro ni nastavnicima ni učenicima, nego naprosto radi za ministarstvo prosvete i pomaže mu u besmislenom nastojanju da apsolutno drži pod kontrolom čitav obrazovni proces. Možda će se roditelji obradovati što su uštedeli, ako ni na čemu drugome, onda barem na udžbenicima, ali se pod krinkom te uštede krije u stvari loše rešenje za ozbiljan obrazovni problem.

5. Udžbenici nisu potrebni.

Ako udžbenici ne koriste deci, ako su nastavnici odavno više nego dovoljno kvalifikovani da rade svoj posao u školi, ako su za roditelje udžbenici samo trošak, i ako udžbenike i dalje imamo samo da bi ministarstvo na jedan naopak način upravljalo obrazovanjem – to sve zajedno naprosto znači da udžbenici više nisu potrebni. Ni u svom papirnom vidu, a ni elektronski.

Umesto udžbenika, treba praviti baze sa sadržajima dostupnim na internetu među kojima će nastavnici u dogovoru sa decom slobodno birati tekstove i obrađivati ih na času. A biraće u skladu sa ciljevima oko kojih su se složili nastavnici, roditelji i deca da škola treba da ih ispuni.

Umesto što autori udžbenika nameću pedagošku modlu nastavnicima, iako nisu nimalo više ni kompetentni ni obrazovani od tih nastavnika, sami nastavnici mogu da pune baze sadržajima i svojim iskustvima sa časa i tako pomažu jedni drugima u ostvarivanju ciljeva. Da je dobrotvor odlučio da novac uloži u jednu takvu internet stranu, e to bi onda bila pedagoška revolucija.

***

Da zaključimo, ništa se bitno u našim školama neće promeniti nabolje sa besplatnim udžbenicima. Naprotiv, ono nešto malo dobrih stvari koje je sa sobom donelo otvaranje tržišta udžbenika može samo da nestane pred naletom besplatnih udžbenika.

Stvari u vezi sa tržištem uvek se tiču pravila i predvidljivosti. Upustite se u posao, recimo sa udžbenicima, jer ste u stanju da predvidite i izračunate troškove i dobiti u skladu sa postavljenim pravilima. Dobrotvor je narušio pravila i ugrozio ostale aktere na tržištu udžbenika. To je loša pedagoška poruka.

Aleksandar Kavčić je ipak uradio i nešto dobro – jasno je pokazao koliko je domaći obrazovni sistem slab i nestabilan. Jedna osoba sa nešto novca u džepu može ga poljuljati iz temelja. To je korisna lekcija od dobrotvora.

Nije dobro kada samo jedan akter sa nešto novca može bitno da oblikuje obrazovni krajolik bez ikakvog dogovora i bez obzira na druge aktere. Da je ovo pristojna zemlja, sad bih napisao da bi ministarstvo moralo da interveniše, da pozove sve aktere na razgovor i sasluša ih u vezi sa udžbenicima.

Ali, naše ministarstvo najbolje je kad ništa ne radi. Zato bi izdavači možda mogli sami da predlože neko rešenje. Međutim, i njihov interes kosi se sa pedagoškim. Videli smo, najbolje bi bilo kada bi se oformile platforme na kojima bi nastavnici sami kreirali sadržaje i razmenjivali iskustva. Pored takvih platformi, izdavači bi ostali kratkih rukava. Dakle, ni od njih ne treba mnogo očekivati.

Roditelji se vode samo interesima svojih novčanika. Ako može da se uštedi, daj da uštedimo – ko sad da misli šta smo time zaista dobili, a šta sigurno izgubili. Dakle, i oni su zaslepljeni samo svojim uskim prividnim koristima.

U celoj ovoj priči, ponajmanje se čuju nastavnici i đaci. Što bi moglo da znači da upravo treba krenuti od njih. Trebalo bi čuti šta oni misle, a svi drugi, koji se sada oglašavaju, da zaćute i slušaju. Umesto što je došao sa gotovim (lošim) rešenjem, Kavčić je trebalo da razgovara i da zajedno sa drugima – nastavnicima, izdavačima, decom i roditeljima izađe iz udžbeničkog ćorsokaka.

Peščanik.net, 27.01.2021.

RAZGOVOR O OBRAZOVANJU

The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965, Zemun), urednik izdavačke kuće FABRIKA KNJIGA i časopisa REČ. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. Objavio je zbirke eseja „Osam i po ogleda iz razumevanja“ (2008), „Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer“ (2011), „Škola za 'petparačke' priče: predlozi za drugačiji kurikulum“ (2016), „Dva lica patriotizma“ (2016), „Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: SF, horror, fantastika“ (2020) i „Srbija u kontinuitetu“ (2020).

Latest posts by Dejan Ilić (see all)