Corax, 17. januar 2017, Danas

Corax, 17. januar 2017, Danas

Mirotvorački samit sa kosovskim Albancima u Briselu odvija se na najvišem nivou. Vučić je poveo i dobrog vojnika Nikolića, kako bi on u ličnom kontaktu sa onima koje nikada neće priznati, obrazložio svoju odlučnost: dakle, hoće li ratovati za Kosovo, hoće li to da učini bezuslovno, ili u slučaju da Albanci bar još jednom priprete povodom neke genijalne ideje Marka Đurića ili njemu sličnog. Ili će da savije šipke i sluša šta mu se kaže.

Izgleda da Vučić ima dovoljno dobrih razloga da sa sobom vodi tako neugledno društvo kakvo je van svake sumnje vrhovni komandant srpske vojske. Prvi bi motiv mogao da bude nadmoćno pokroviteljstvo povodom čestih bizarnih ekspresija T.N. Vučić tako pokazuje da „ne da“ svog nekadašnjeg političkog staratelja, ali ga istovremeno drži na kratkom užetu, ubedljivo pokazujući ko je gazda. Još jedan razlog je u opticaju, a to je ometanje Nikolića u smišljanju i emitovanju još koje pogane izjave, koja bi u svakom slučaju bila ništa manje nego težak gaf.

Premijer nema mnogo štete od nekontrolisanih ispada svog političkog očuha, jer su one toliko česte da su postale standard. Ima koristi utoliko što Nikolića može da marginalizuje kad god poželi, da ga svede na ono što on zaista jeste i da mu dodatno umanji i inače minornu političku dimenziju. Dakle, poruka je da od Tomislava ništa ne zavisi, čak ni njegove reči, čak ni najgore vesti, pa je najava ratovanja zapravo sterilni eksperiment inače nemoćne militarističke linije u Srbiji. Sve sa Ljubišom Dikovićem, upotrebljenim čovekom, koga Vučić koristi za poplave a Nikolić za slikanje. Poruka od razumnog dela srpske vojske bi glasila da ljudi u njoj nemaju ni za hleba, a kamoli motiva za Nikolićeve ratne vodvilje.

Tenzije svakako ostaju i kad se usijane glave na vrhovima srpske i kosovske politike ohlade, pa će srpski premijer kao i od voza (koji je poslao pa zaustavio), i od Nikolića koji je pripretio a Vučić ga smirio, i od računa za struju koje je neko naduvao a on velikodušno ispumpao, imati nove poene u svom populističkom bilansu. Kad god neko, u dosluhu sa njim, napravi tešku brljotinu i opasnu glupost, on to hitno ispravlja i dobija priznanje iz sveta za mudrost i razum, a među obeznanjenim srpskim pukom auru nepogrešivog sveca.

To se svakako ubraja u moć pokvarene i podlačke politike, koja se hrani kratkim pamćenjem i lakovernošću građanstva. Neplodna militarna narogušenost ipak najbrže dovodi do nadripatriotske egzaltacije i bezrezervne ljubavi prema odlučnim vođama. Bar jednome od njih, onome koji voda drugoga vođu.

Odlučnost vojskovođe Nikolića ne mora da bude ničim podstaknuta, ali u ovom slučaju daju se nazreti neki estradno-politikantsko-mitski stimulansi, koji inače ne opstaju u racionalnoj politici. Dakle, moguće je da ratničku kombinatoriku vrhovnog komandanta, inače raspuštenog četničkog vojvode, proizvodi diletantski protumačeni aktuelni odnos među velikim silama. U svojoj razigranosti, Nikolić i grupa njemu bliskih umova, proračunali su da za „vraćanje“ Kosova nije dovoljna samo „putinizacija“ dela Balkana, nego i sve pogodnosti globalne „trampizacije“. Zaključak je savršen koliko je idiotski: prošlo je doba Jeljcina, a zbog Putina ionako niko ne sme da nas napadne. Sada, kada nas i Tramp podržava, možemo slobodno sa trupama na sever Kosova. Iz te slaboumne logike dolazi amaterska Nikolićeva izjava od pre desetak dana, koja ni po čemu ne nadilazi filozofiju omamljenih pivopija ispred provincijske bakalnice.

Tako smo dobili dvojac sa krajnje nepouzdanim kormilarom: predsednik pokazuje đilkošku odlučnost, premijer vrhunsku mudrost, kao i odlučnost da šefa države u njegovoj odlučnosti, koje bukvalno nema, spreči snagom razuma, ako toga uopšte ima.

To je igra koja se odvija izvan svih dobrih pravila unutrašnje i spoljne politike. Ali, ne sme se zaboraviti da premijer i te kako doprinosi predsednikovoj tragikomičnoj verbalnoj agresivnosti. Već pada u zaborav, ali podsetimo se: nedavno je Vučić na nekom ruskom vojnom otpadu pazario naprednu avijacijsku tehniku koja odavno nije u stanju da leti, mada je u dalekoj budućnosti i to moguće. Vojni stručnjaci (vazduhoplovni general Blagoje Grahovac, na primer) sumnjaju da će one olupine, ma koliko para ulagali u njih, ikada poleteti. Možda samo jednom, jer nama Rusi nisu dali nijedan podatak o remontima koji su sprovedeni, niti o planovima za one koji neizbežno slede. Dakle, predsednik srpske vlade je samovoljno pazario preskupe ruine, čiji je jedini cilj bio da se za par dana poveća militarni rejting vladajuće vrhuške.

I predsednik i premijer otvoreno obmanjuju javnost tvrdnjama da vode brigu o Srbima na Kosovu. Stvarnost je drugačija, daleko opasnija nego što se može zamisliti. Najveća opasnost za kosovske Srbe jeste zvanična srpska politika prema Kosovu, i gruba instrumentalizacija tamošnjeg življa. Sve dobre analize pokazuju da će bilo kakav rat oko Kosova proizvesti katastrofu za centralni deo Balkana, pre svega za Srbiju. Izvesno je da bi Trampova administracija svim sredstvima branila Klintonovu platformu iz 1999. godine. Izvesno je da se Putin u to, osim slanja jakih diplomatskih signala, ne bi mešao. Dvoglavi Švejk u Briselu bi to morao da zna, ali ne zna!

Izvesno je da se Srbija za sve građane na Kosovu ne može boriti vojnom snagom, jer je nema, niti bi to pomoglo, nego političkom pameću. Ali, to je i najveći mogući rizik. Nema ničega što je u ovom času strašnije od srpske političke pameti.

Peščanik.net, 25.01.2017.

KOSOVO

The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)