Foto: Vedran Bukarica
Kip Krešimira Ćosića u Zadru, foto: Vedran Bukarica

Nikada nije bio veliki igrač, ali se snalazio u granicama koje donekle nadmašuju prosek. U tome nije bilo dara za zapaženo majstorstvo. Možda nije ni mogao bolje pored Divca, Aleksandra Đorđevića i Dejana Bodiroge, na primer. Imao je ulogu pomoćnika zvezda u jednom velikom timu.

Igračka karijera Dejana Tomaševića, kakva god bila, zapala je u duboku senku njegovog sunovrata u poznim godinama. Ne samo zbog toga što je iznenada pristupio naprednjačkoj sekti. Ili je to možda bio proces nešto dužeg flertovanja? Bilo je još nekoliko sličnih udaja za ružnog i nesnosnog mladoženju. I Janko Tipsarević se tamo udomio, a obojica su, svaki za sebe bili na inicijaciji kod Darka Glišića, zaduženog da novi krupni ulov uvede u mrežu. Kao uslužni stranački pop, obojici je izrekao identičnu katehezu svoje verske frakcije: „Dobro došao u veliku porodicu, Srpsku naprednu stranku. Idemo zajedno u nove pobede.“

Ulov jeste bio somovski, nezavisno od pogodnosti i sinekura koje su se nudile sagorelim meteorima. Tomašević je bio ekscentrični nesportski primerak u proslavi evropskog zlata iz Atine (jul 1995. godine). Tada je hrvatska ekipa odbila da bude na pobedničkom postolju (treće mesto), po naređenju iz Zagreba, i pre intoniranja himne SR Jugoslavije, napustila je svoj deo trona.

Bilo je mnogo mržnje na obe strane, ali je Tomašević na balkonu za šampione te 95. godine i u ispadu nedostojnom sportiste, iskazao nenadmašnu tupost. Uzeo je mikrofon i trijumfalno otpevao pobedničku strofu. A ona glasi: „Večeras je naše veče / Večeras se Tuđman peče/ Pa neka ga nek se peče/ Ko ga jebe nije im’o sreće/.

Još je trajao rat, genocidni zločini su tek predstojali, Milošević će u novembru biti pozvan u Dejton. Ljudi okupljeni ispod balkona su stajali zbunjeni, nastala je mučna tišina, a Tomašević je bio uveren da peva himnu šampiona.

Neko od igrača je rekao: „Šta to radi ova cepanica?“ pa su mu oteli mikrofon i sklonili ga negde. Ne pamti se da li je posle toga još igrao i gde. I da jeste, sve je to nevažno i nije ostalo ni u čijem sećanju.

Tek kad je stigao kod Glišića na pričešće, Tomašević se vratio iz duge hibernacije, gde je bio pokriven injem i paučinom, prilično zaboravljen i arhiviran. Nije imao šta da ponudi vladajućoj grupaciji osim svog nekadašnjeg imena, teški centar oštećen nedostojnim ispadima.

Nije poznato šta sve pokreće nekadašnje ljude da odu na poklonjenje sablastima. Sekta je probala da se armira velikim imenima, ma koliko izumrlo ono što ih je činilo. A ime poput Tomaševića je svakako nastojalo da se nekako izvuče iz finansijske dubioze i dobije mnogo više za rasprodaju svojih otpadaka.

Svašta je morao da radi da bi stigao u poslaničku klupu. Javno klicao gospodaru, hvalio njegovu izuzetnost svuda gde je stigao. Igrao Žikino kolo sa stranačkim babama. Branio šatorski bivak „ćacilend“, glasno vređao studente, štrčeći u grupi koja je urlala: „ustaše!“

Zapažena je njegova sumanuta ulizička izjava o granicama ljubavi, koja je možda nadmašila ispad Jorgovanke Tabaković: („Aleksandre, ponekad mislim da te Srbija nije dostojna“) „Rekao sam predsedniku“, kaže ponosno Tomašević. „Postao sam ljubomoran na tebe. Tebe moja majka voli više nego mene i brata. I stvarno jeste tako. Mislim, čovek zaslužuje svu tu našu ljubav. A ponekad sam i malo ljubomoran na njega!“

Jorgovanka bezočno govori o nedostojnosti zemlje i njenih građana naspram vladaoca, ali Tomašević ide mnogo niže, duboko ispod zemljanog poda. On rado menja majčinsku ljubav za malo pažnje onoga kome je darovao sve emocije. Tvrdi da je njegova majka utulila svoja materinska osećanja u zamenu za nešto mnogo uzvišenije.

Takav ponizni glupan i nije mogao da ostane samo narodni poslanik. Njega je predmet fanatične porodične ljubavi spremao za predsednika Olimpijskog komiteta Srbije! Bez privida da na taj položaj jedne od najudobnijih sinekura ima još pretendenata. On ga je izabrao pre izbora, glasanje je trebalo da bude samo potvrda neporecive vrhovne volje.

I zaista, zvezda skaredne rodoljubive poezije, igrač seniorskog folklora, borac protiv ustaša u Beogradu, tetreb zaljubljen u svog Apolona kome je predao sebe tako temeljno osakaćenog – izabran je jednoglasno.

Novi predsednik Olimpijskog komiteta Srbije zove se Dejan Tomašević.

Ne znam koliko članova ima taj komitet, ali nije potreban nijedan. Od 59 statista, koliko ih je pristupilo glasanju, Tomašević je dobio svih 59 glasova. Niko nije glasao protiv, nije bilo uzdržanih.

Novi predsednik je održao govor, potpuno ispražnjen od smisla. Sprema se sportska ekipa za Olimpijske igre u Los Anđelesu, a on je svestan svoje velike odgovornosti. Idemo po medalje!

Balkon je i dalje na svom mestu. Tomašević je tamo, bilo kojim dobrim povodom spreman da pripeva o tome ko je imao sreće a ko nije, pa ga čeka žar njihove lomače. To je pesma koja ga je i dovela na vrh komiteta.

Tomašević bi mogao da označi neprijatelja sekte i svoje ljubavi i pusti svoj patriotski tenor: „Pa neka ga, nek se peče…“

A hor od polusveta ispod balkona, doveden iz šatorskog komšiluka, uvežbano prihvata završni krešendo: „Ko ga jebe, bože pravde, nije im’o sreće!“

Peščanik.net, 12.12.2025.


The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)