Foto: Predrag Trokicić

Foto: Predrag Trokicić

Do Vučića se probila poruka da ne sme biti tajnih dogovora i sporazuma oko stvari u neposrednoj vezi s javnim interesom. Pored ostalog i zato da bi se osujetilo otimanje i privatizovanje gradskog zemljišta ili rušenje legalno uknjiženih ili već zakonito podignutih privatnih kuća da bi se gradio Beograd na vodi. Ili da se ne bi otimao aerodrom od građana Niša da bi se izašlo u susret željama privatne kompanije koja je od države zakupila beogradski aerodrom. Ali njemu takvom kakav je – videli smo već da bi se to moglo opisati kao svojevrsni idiotizam – poruka je ostala nejasna, to jest on ju je shvatio kako je jedino mogao i sad smo izloženi njegovom – privatizovanom – shvatanju transparentnosti.

Prvo nam je nedavno otkrio kako ga je pohvalio bugarski predsednik. Ovako Vučić: „Bojko mi je juče rekao: ‘Mogu da mislim da si škrgutao zubima, ali ono što si ispustio preko zuba je bilo dobro. Dobro je da si pozvao na mir’“. Pokušao sam pomoću Google Translate da zamislim „Bojka“ kako to izgovara: „Мога да си помисля, че си раздробяваш зъбите, но това, което си изпуснал през зъбите си, беше добро. Добре е, че призовахте за мир“. Dobro, zvuči pomalo idiotski, dakle taman prikladno. Ali ni uz Google Translate ne može da se shvati zašto je „Bojko“ to rekao samo Vučiću, u poslovična četiri oka, a ne recimo javno, pred novinarima, ako je to već bilo tako važno da je Vučić sam posle to morao da ponovi.

Mogao je „Bojko“, recimo, da se ugleda na našu predsednicu vlade. Kao Vučić, ona takođe pokazuje svojevrsno razumevanje transparentnosti. Pa nam je otkrila kako je Vučić izgledao u po Marka Đurića kobni ponedeljak: „Mislim da je predsednik tada razmišljao hladne glave, bez emocija, jer da je pustio emocije da uzmu maha, situacija se ne bi dobro završila“. Šta to zaista znači da se „situacija ne bi dobro završila“, ostaje da nagađamo; i da li to znači da je na kraju ipak sve dobro ispalo, i ako jeste – po koga dobro? Što se pak emocija tiče, predsednica vlade bila je preciznija. Nikada, kaže ona, „nije videla Vučića da je toliko razočaran reakcijama stranih partnera na poslednje događaje koji se tiču KiM“.

Ne treba isključiti mogućnost da je ovo, gotovo pa nadnaravno iskustvo navelo predsednicu vlade da zamisli jedno posebno zanimanje u (bliskoj ili dalekoj, to nije rekla) budućnosti: „programer za stres“. Kao što ju je i nesrećni Đurić mogao inspirisati da razmišlja o „specijalisti za teleportaciju“. Pored „robotskog veterinara“ (da li je to robot-veterinar ili veterinar za robote, iz sintagme nije lako zaključiti; ali pošto je reč o zanimanjima, biće ipak da je veterinar – a ne recimo inženjer ili mehaničar – za robote) – sve su to poslovi za koje, planira predsednica vlade, treba obrazovati domaće učenike. Među njima je verovatno najopasniji „stručnjak za produženje života“ – jer to zvuči kao pretnja neograničenim ostankom na vlasti.

Za razliku od naše predsednice vlade, a slično „Bojku“, nemačka predsednica vlade opet je ostala zatvorena za javnost, pa je Vučić umesto nje morao da nam kaže o čemu su to njih dvoje ponovo u proverbijalna četiri oka razgovarali. „Merkel mi je rekla, ’zovi ako bude nekih problema’“ – baš tako je dakle rekla, poverio nam se Vučić. „Ruf an, falles es Probleme gibt“, umesto – „Rufen Sie an, falles es Probleme gibt“. Kao „Bojko“, i Merkel je dakle sa Vučićem na drugom licu jednine, dakle na „ti“, a ne, kako bi se očekivalo između državnika, na formalnom, bezličnom, nepersonalnom, jer nije reč o privatnim osobama nego o predstavnicima država – „vi“.

Šta se dobija ovom „transparentnošću“? Da li smo saznali šta je od tema bilo na stolu i kakva su rešenja u igri? Nismo, naravno. Šta smo onda saznali? Što bi rekla deca – saznali smo da je Vučić „velika faca“ (huligani bi rekli – „veliko mudo“). On je sa „svetskim facama“ na „ti“ (huligani bi rekli – „na prst u dupe“). I to je sve. Za decu (i huligane) više i ne treba.

Peščanik.net, 14.04.2018.

Srodni linkovi:

Rastislav Dinić – Novi emotivistički poredak

Ana Jovanović – Dečko sa ulice


The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965, Zemun), urednik izdavačke kuće FABRIKA KNJIGA i časopisa REČ. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. Objavio je zbirke eseja „Osam i po ogleda iz razumevanja“ (2008), „Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer“ (2011), „Škola za 'petparačke' priče: predlozi za drugačiji kurikulum“ (2016), „Dva lica patriotizma“ (2016), „Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: SF, horror, fantastika“ (2020) i „Srbija u kontinuitetu“ (2020).

Latest posts by Dejan Ilić (see all)