Foto: Predrag Trokicić
Foto: Predrag Trokicić

Iz Danilove vežbanke

Moj tata je najjači na Instagramu.
Moj tata je najjači i najviši i ume najbolje da se bije.
Za Vidovdan moj tata…
Vidooovdaan je pesma stara…

Vidovdan je najveći srpski praznik. Kod nas u kući se poštuju svi praznici, a otkad čika Porfi svraća, posebno se praznuje Vidovdan. Prekjuče me je pitao, je l znaš ti, Danilo, šta je to Vidovdan? Znam, rekao sam, to je kad se sve lepo vidi, ko je za koga a ko protiv koga. E, pametni moj, rekao je čika Porfi, evo tebi jedna bona i da zapamtiš da je Vidovdan naše oko. Dosta smo se delili, Vidovdan nas ujedinjuje. Jeste, rekao je moj tata s druge strane stola dok je nalivao rakiju u vinske čaše, dobro kažeš. Vidovdan je oko, a KiM je uvo. Nije uvo, ispravio ga je čika Porfi, nego je naš um. A Kancelarija za KiM mu dođe nešto kao…, pokušavao je da se seti moj tata. Urinarni trakt, priskočio sam mu u pomoć: Moja učiteljica Bosa kaže da je on mnogo važan… Da ne preterujemo, rekao je čika Porfi, nego da ja povedem malog dole na Vidovdan, da vidi odakle smo. Ništa jadan ne zna… Dobro, rekao je moj tata, vodi ga. Al’ da se lepo obuče, upozorio je čika Porfi, praznik je velik i opasan. Znaš šta je sve na Vidovdan snašlo nas Srbe? Pusti, odmahnuo je tata iskapivši rakiju, spisak je dugačak odavde do Cecine kuće.

Kod nas u kući svi verujemo u Boga. Na zidu u dnevnoj sobi visi ikona Putina, pod krevetom u spavaćoj sobi čika Slobe. U kupatilu, iznad kazančeta, imamo ikonu čika Šekija. Kad pitam tatu, za šta je on zaslužan, je l bio na Kosovu 1389, on me samo klepi po glavi i kaže: Nije baš tad al’ jeste 1989. Je l ide i on sutra?, pitao sam, a tata me je pogledao blago i rekao: Mator je on. Ideš sam, sine. Već si velik. A spremio sam ti jednu majicu u kojoj ti niko ništa ne može.

Volim kad tata ima ideje. To nije često, al’ kad ih ima, tatine ideje su najbolje. Nekada je bio predsednik oba naša ulaza u zgradi a sada, kažu zli jezici, samo je ovog našeg, dok je tamo postavljen čika Kurti, koga su izglasali neki stanari na prevaru. I taj čika Kurti ima veliku rodbinu na Kosovu, a ne slavi Vidovdan. Kako to, tata?, pitao sam dok mi je oblačio majicu s natpisom „Predaja nije opcija“. Ma, pusti, rekao je tata, čika Kurti voli da se kur*i! Slaviće on Vidovdan, pa će da peva. Znači, zaključio sam, njegovi su isto nekad bili na Kosovu polju. Jesu, rekao je tata, al’ na drugoj strani. Kao sad na drugom ulazu, rekao sam i stao pred ogledalo. Majica je lepa, natpis još lepši. Tata mi kaže da je sve to bila njegova ideja. Sila je moj tata.

Ja lično više volim da idem na utakmice FK Rada nego na Vidovdan. Imam tamo dobre ortake, a čika Kobrica, koji me čuva još od vrtića, stalno mi priča priče. FK Rad je, kazao je čika Kobrica, bio nekad mnogo jak tim. Njihovi navijači bez buzdovana nisu išli ni u klozet. A tek za utakmice. Izgledali su kao Wagner kad krene na Moskvu. Kad sam ga pitao šta je to Wagner, što na Moskvu, zar nije tamo čika Putin, on je uzdahnuo i rekao da je to duga priča. Ali da su opasno naoružani. Kao oklopnici 1389. Voleo bih i ja tako, rekao sam kasnije tati. I ti ćeš, sine, ali sad prvo moraš u Gračanicu. I ništa se ne brini. Ima tamo jedan tatin dobar drug, čika Raka, on ti je prinudni upravnik iz Severne Mitrovice, ima da te provede kroz Kosovo uzduž i popreko. Da vidiš da ni mi nismo tikva bez korena. A što baš tikva?, pitao sam tatu. On me je počešao po nularici i rekao: Bolje tikva nego dulek.

U leksusu koji nije tatin, ali kao da jeste – bar on tako kaže – vozili smo se čika Kobrica, čika Raka i ja – pozadi, čika Porfi i vozač – napred. Onu štapčinu je gurnuo između sedišta pa me je pri svakom kočenju kljucala u čelo. Onda je čika Kobrica uhvatio štap i pomerio ga u stranu. Bilo mi je malo lakše. Odvezli smo se do Gračanice bez problema. A tamo, sve lepo i sve se vidi kao na dlanu. Imao je pravo čika Porfi koji je posle liturgije delio ordenje majkama. Što majkama?, pitao sam ga dok smo jeli sendviče u porti. Pa i one su ti kosovski junaci, al’ u rađanju, odgovorio je čika Porfi, izvukao trapist iz sendviča i bacio ga pod sto. Misliš, kosovske junakinje, čika Porfi. Učio sam u školi da junaci ne mogu da rode, ali junakinje mogu. E, moj Daniluška, osmehnuo se kiselo čika Porfi, vidi se da ta tvoja škola ništa ne valja. Zato ništa i ne znaš. Mogu i junaci da rađaju, još kako. Mogu, mogu, ubacio se čika Raka koji je već bio na trećem sendviču i drugom pivu. Kako to?, pitao sam. Sad ću ja da primenim tehniku porađanja, nasmejao se čika Porfi i pitao me: Pa je l čika Šeki rodio tvog tatu? Ne bih znao, rekao sam, moja učiteljica kaže… Moja učiteljica, moja učiteljica, glumatao je čika Porfi: Ta jadnica nema blage veze sa životom. Ni sa rađanjem. Sigurno je nerotkinja, zato tako i priča. Da je pametnija, bila bi učitelj… Ovako je to bilo. Čika Sloba je rodio čika Šekija, on je rodio tvog oca, a tvoj otac je rodio tebe. I tako je to od Vidovdana 1389. naovamo. Od Svetog Kneza Lazara, koji rodi sina Stefana i tako dalje, i tako dalje, dug je to spisak, što bi rekao tvoj otac – do Cecine kuće. I evo nas tu, na Kosovu. I to baš na Vidovdan. Ovaj nauk treba da ispričaš toj svojoj učiteljici Bosi kad se vratiš… Čika Raka se samo nasmejao punih usta i glasno podrignuo. Bio je to znak da mu je sve bilo jasno.

Kad smo se vraćali, čika Raka je insistirao da se provezemo kroz Prištinu. Da vidimo naše svetinje, pre svega Hotel Grand, gde je nekad čika Arkan stolovao. Tu je, kažu, pevala i Ceca, teča Draganova kuma, kao u svojoj kući. I to na Vidovdan neke tamo godine. Kad smo bili na izlazu iz grada, zaustavila nas je policija. I to neka specijalna s beretkama. Jedan od njih je zavirio u auto, pogledao u čika Porfija, pa u njegov štap. Je l imate vi dozvolu za naoružanje?, pitao je. Imam, kako da nemam, rekao je čika Porfi i pokazao mu plastiku. A ti?, okrenuo se meni: Čiji si ti, mali? Ja sam Acin, rekao sam mu, a moj tata je predsednik, da znaš. I tvoj i čika Kurtijev. Ma, nemoj da lupaš gluposti, mali. A ta majica? Šta to piše, zategni to malo! Tada je čika Raka gadno prdnuo. Leksus je zasmrdeo na mortadelu s biberom. Pre-da-ja-ni-je-op-ci-ja, pročitao je policajac sričući. Šta to treba da znači? Pa to što piše, rekao sam: Da će moj i tatin tim da pobedi! Policajac se nasmejao: Gde to da pobedi? Pa na utakmici. Dobar si ti, mali, rekao mi je i počešao me po nularici. A vidi ovo, rekao je, otkopčao svoju bluzu i pokazao mi svoju crvenu majicu sa natpisom na albanskom. Šta to piše?, pitao sam ga. Pre-da-ja-ni-je-op-ci-ja. Je l to štampao čika Kurti?, pitao sam ga. Tata ti je Kurti, mali, nasmejao se policajac: Pa ko bi drugi… Ajde sad, i pamet u glavu. Šta da kažem tati?, pitao sam ga na rastanku. To što piše na majici, rekao je policajac, izvadio znak stop i propusio leksus u saobraćaj.

Vidovdan je najveći srpski praznik, rekao je čika Porfi kad smo prošli Merdare. Tada smo dobili i signal mts-a. Odmah je pozvonilo. Halo, tata!, rekao sam. Je l sve prošlo dobro?, pitao je: Šta da stavim na Instagram? Pa, zapeo sam kod prve reči, zaustavili su nas čika Kurtijevi policajci. Mooolim?, prenerazio se tata: Naoružani? Koliko puta? Tri-pet-deset? Šta su tražili? Prošlo je sve ok, hteo sam da kažem, ali on je već prekinuo vezu.

Moj tata ima mladalački duh. Koristi samo Instagram. Profil Budućnost naše zgrade. Tamo je objavio našu zajedničku sliku i napisao, baš sve onako kako mu je izdiktirao čika Raka: Tek sada sam saznao šta se sve dešavalo na KiM. Poslednji put kada su zaustavili Danila, nedaleko od Podujeva, albanski policajci tražili su da, po svaku cenu, skine majicu na kojoj je pisalo Predaja nije opcija. Danilo nije pristao, a onda su uperili puške u njega i pitali: Ime oca? On je odgovorio: Aleksandar! To je moj tata i vaš predsednik! Majicu mu nisu skinuli, obraz mu nisu ukaljali. „Predaja nije opcija!“

Takav je moj tata.
Uveče smo gledali utakmicu.
Uveče smo išli na bdenje.
Na Bdenje.

Peščanik.net, 30.06.2023.

VIDOVDAN

The following two tabs change content below.
Saša Ilić, rođen 1972. u Jagodini, diplomirao na Filološkom fakultetu u Beogradu. Objavio 3 knjige priča: Predosećanje građanskog rata (2000), Dušanovac. Pošta (2015), Lov na ježeve (2015) i 3 romana: Berlinsko okno (2005), Pad Kolumbije (2010) i Pas i kontrabas (2019) za koji je dobio NIN-ovu nagradu. Jedan je od pokretača i urednik književnog podlistka Beton u dnevnom listu Danas od osnivanja 2006. do oktobra 2013. U decembru iste godine osnovao je sa Alidom Bremer list Beton International, koji periodično izlazi na nemačkom jeziku kao podlistak Tageszeitunga i Frankfurtera Rundschaua. Jedan je od urednika Međunarodnog književnog festivala POLIP u Prištini. Njegova proza dostupna je u prevodu na albanski, francuski, makedonski i nemački jezik.

Latest posts by Saša Ilić (see all)