Foto: Predrag Trokicić
Foto: Predrag Trokicić

Nakon nedostižne i nepoštene pobede na izborima 21. juna, Aleksandar Vučić se našao u zenitu svoje vladavine. I sa te visine „kralj sunce“ može samo naniže, ka svom zalasku. Ipak, vremensku dužinu zalaska ne možemo znati. Ona će zavisiti od strpljenja pokorene zemlje, stranog faktora, ali i od sreće. S obzirom da je svaki autokrata nužno i politički avanturista, ma koliko vredno i sistematično radio na svom projektu porobljavanja. A za uspešnu avanturu neophodan je, u nekim fazama i presudan, faktor sreće. I sreća se (ponovo) osmehnula. Ovoga puta baš pred Vidovdan. Od susreta u Vašingtonu sa predsednikom Kosova Hašimom Tačijem neće biti ništa. Tako da temelj autokratije – nerešeno kosovsko pitanje – ostaje nepoljuljan.

Neophodne konsultacije u susret ovogodišnjem Vidovdanu obavio je i patrijarh Irinej. On se susreo sa ruskim ministrom spoljnih poslova Sergejom Lavrovim. Za razliku od Svetog kneza Lazara, današnja Srbija i srpsko pravoslavlje nisu bez moćnog političkog saveznika. Tako je patrijarh izjavio kako očekuje „veliku pomoć“ od viševekovno bratske Rusije i bratske Ruske pravoslavne crkve da Srbija „sačuva Kosovo“. I Bog će sa svoje strane na tom poslu pomoći, ali preko Rusa, smatra Irinej.

Šef ruske diplomatije imao je očekivano šire poglede od srpskog patrijarha. Politička situacija na Balkanu, Bliskom istoku i severu Afrike nije baš mirna, ali se dodatno komplikuje i „agresivnim promovisanjem od strane naših zapadnih partnera takozvanih neoliberalnih vrednosti“. Srbija se nalazi (jugo)zapadno od Rusije, međutim, nju Lavrov ne ubraja u zapadne partnere. Ona je u antiliberalnom taboru: „u takvoj situaciji odgovorne države treba da se bore za očuvanje svoje istorije, kulture i tradicije“ i sadašnja „Rusija to i čini sa Srbijom i drugim saveznicima“. Svetsko pravoslavlje može da računa na rusku podršku, baš kao i Srbija u vezi sa očuvanjem Kosova, završio je ministar.

Državni službenik Lavrov nastupa kruto i zvanično da ugodi patrijarhu. Međutim, ruska ekonomija se danas ipak bitno ne razlikuje od zapadnog neoliberalnog kapitalizma, niti je iz ruske istorije ali i pravoslavne tradicije ideja slobode pojedinca potpuno odsutna.

Sa širom javnošću SPC komunicira preko različitih narativa, a najpoznatiji su Kosovski zavet, svetosavlje i jasenovački mučenici. Od pre nekoliko godina, za vreme državno-crkvenog obeležavanja stogodišnjice početka Prvog svetskog rata, zvanično je dodat i narativ o ruskom caru mučeniku Nikolaju II Romanovu – streljanom od strane boljševika – koji je sudbinu velike ruske imperije podredio Srbiji, pošto je navodno zbog nje i ušao u svetski rat. Za oblikovanje ovog narativa zaslužni su i predstavnici države. Upotrebna politička vrednost i naravoučenije priče o caru mučeniku glasi ovako: Rusija će i sada pomoći Srbiji u nevolji oko Kosova, kao i pre više od sto godina, na početku Prvog svetskog rata. Ali, nedostaje odgovor na pitanje: hoće li se ta priča istovetno završiti i Rusija još jednom doživeti vojnu i političku katastrofu zbog Srbije?

Da li je situacija srpskog pravoslavlja beznadežna? U svojim katihetskim predavanjima, na početku poslednje decenije 20. veka, jeromonah Atanasije Jevtić – danas episkop u penziji – više puta insistira na slobodi kao bitnoj karakteristici ljudskog bića: „Tu veru očuvava sloboda izbora, i ne bi trebalo nikada da zaboravimo da je osnovna istina Hrišćanstva da nam se Bog javio slobodno i nas ostavlja slobodnima“.1 Vladika Atanasije je u javnosti ostao poznat po svojim nacionalističkim istupima, pa ipak, očito je da on kao pravoslavni teolog zastupa ideje na osnovu kojih možemo zaključiti i ovo: ukoliko Bog želi da budemo slobodni, drugima onda ne dugujemo pokornost. I možemo slobodno preispitivati crkveno-političke narative, ali i vlast autokrata – kroz političku borbu.

Peščanik.net, 27.06.2020.

VIDOVDAN

________________

  1. Jeromonah Atanasije Jevtić, Od Otkrivenja do Carstva Nebeskog, (Ostrog, 2011), str. 44.