Foto: Predrag Trokicić
Foto: Predrag Trokicić

Zamislite na trenutak da ste vanzemaljac pristigao na planetu Zemlju; sasvim slučajno ste sleteli na teritoriju države Srbije i niste unapred videli nijedan razlog zbog koga ovih sedam miliona građana ne biste upotrebili kao slučajni uzorak u istraživanju ljudske vrste – načina organizovanja društava (društvene hijerarhije, interakcija pojedinačnih subjekata, ideoloških usmerenja kojima se društvo upravlja), političkih utemeljenja i principa funkcionisanja države, uloge ljudi iz različitih starosnih grupa, odnosa prema reprodukciji, ulogama polova, itd. Ukratko, makar preliminarno istraživanje najinteligentnije zemaljske vrste zasnovalo bi se na opservacijama i uobičajenim naučnim (antropološkim) alatkama primenjenim na srpsko društvo. Vaš vanzemaljski naučni um došao bi do zaključaka za koje bi duboko verovao da su ispravne odrednice čitave vrste Homo sapiens.

Ukoliko ne biste brže-bolje napustili našu planetu zbog zgroženosti nad ljudskom vrstom, vanzemaljac u vama bi, kao svaki dobar naučnik, ipak proširio svoje istraživanje na druge populacije i dobro bi razumeo da su neke od njih bitno pitomije i razumnije od nesrećnog prvobitnog uzorka – surovog, nakaradnog, zabludelog u nerazumevanju sveta koji ga okružuje i nesposobnog da se organizuje spram realnih činjenica već, nasuprot tome, opredeljenog za tvrdokorne predrasude i mistične predstave o sebi i drugima. Kroz sprovedenu široku analizu vanzemaljac bi shvatio sa kolikim variranjima ima posla, a bio bi u mogućnosti da mnoge devijacije pojedinačnih ljudskih društava negativno koreliše sa prosečnom obrazovanošću, standardom i ispunjenošću života malim uživanjima.

Srbija bi svakako bila svrstana među devijantne i nesrećne države. Nesumnjivo je da bi se taj vanzemaljac uverio u greške koje pravimo kada poželimo da kompleksne i varijabilne fenomene redukujemo na jedan ili svega nekoliko uzroka i konceptualnih zaključaka. Konačno, i zemaljska nauka je prošla kroz istu spoznaju, pa nema sumnje da bi jedan vanzemaljac to brzo shvatio.

S punim pravom možete postaviti pitanje zbog čega sam vas pretvarala u vanzemaljca da bih opisala nešto što je, bar načelno, već dostignuto kao standard u nauci. Odgovor je u jednoj prostoj tvrdnji – naučni podaci jesu objektivni, ali njihove naučne interpretacije ne moraju biti. U nauci, kada istražujete koloniju mrava, čopor lavova ili jato lasta, svakom fenomenu ćete verovatno pristupiti hladne glave i krajnje objektivno, emotivno nepovezani sa bitisanjem tih živih bića. S druge strane, trenutak primicanja saznanju o bilo čemu što se tiče ljudske vrste pokreće slatko-gorke trnce, instant jezu u stomaku i vibriranje ponosa zbog pripadnosti toj svemoćnoj vrsti koja gospodari poznatim svetom. I to nije sve. Kad god se upustimo u istraživanje bilo kog homo-sapiens-fenomena (od istorijskog do biološkog), ogromni viškovi ponosa prelivaju se u dodatno usitnjene identitete – etničke, rasne, verske, polne, profesionalne, uzrasne, itd. Teško se odupiremo težnji da budemo navijači samo jednog tima i prepuštamo se ekstatičnom užitku pojedinačnog skučenog pogleda na ljudsku prirodu i društvo. E, baš zbog toga je potrebno da se pravimo vanzemaljcima ne bismo li postali iole objektivni izveštači.

Pored tribalne emocije ponosa zbog pripadnosti ovom ili onom etničkom krdu, najviše uzbuđenja i razarajućih predubeđenja postoji u pitanjima odnosa polova. U biologiji i kvazibiologiji (zavisno od pristupa i postavljenog pitanja) pitamo se koliko su žene različite od muškaraca, pa nas sumanutost nekih kvazi-interpretacija može navesti da se začudimo činjenici što smo uopšte svrstani u istu biološku vrstu. Kvazipsihološki aspekti cele stvari neprekidno se muče sa procenama koliko su žene gluplje i nesposobnije, a posledično se nameću i pitanja mogućih društvenih uloga žena. Već sam ranije pisala o otužnom istorijatu odnosa muških „mislilaca“ prema pitanju žena te se na ovom mestu neću ponavljati, ali ću svakako još jednom naglasiti da je zadrtost muškog ega u vezi sa vizijom sopstvene važnosti jedna od najpostojanijih i najtvrdokornijih zabluda ljudske vrste.

Stavimo se ponovo u ulogu vanzemaljca i istražimo odnose između muškog i ženskog pola. Nesumnjivo je da ćete kroz svoje istraživanje saznati da su žene, u smislu svog statusa, društvenih uloga, pozicija u poslu i politici, ali i u privatnoj sferi bračnih odnosa, slabije pozicionirane od muškaraca u praktično svakom društvu na čitavoj planeti. Naravno, varijabilnost je ogromna među državama – od potpune potlačenosti i negiranja svakog prava ženama, do reklo bi se prilično liberalnih pozicija u kojima žene mogu i da rade i da, čak, budu na vodećim pozicijama. Kao objektivni vanzemaljac prvo što biste zaključili jeste da postoji nešto biološko, inherentno u razlikama među polovima zbog čega su društva organizovana na baš takvim – polno neravnopravnim pozicijama moći. Zašto bi se inače isti obrazac ponavljao kroz sve civilizacije? Do sličnih zaključaka dolazili su i rani evolucioni psiholozi koji su nesrećno baratali znakom jednakosti između ljudske biologije, psihologije i sociologije.

Budući da ste objektivni vanzemaljac, a ne oduševljeni mužjak koji u društvenoj podeli uloga pronalazi sigurnost za svoj povlašćeni status i ultimativnu potvrdu „biološke ispravnosti ženske pozicije“, posvetili biste se analizi mogućih bioloških i socioloških objašnjenja ovog fenomena. Počeli biste od biologije, tj. genetike i genomike, gde biste potražili nekakve gene specifične za žene, koji ih čine ograničenima na uloge domaćice, majke i supruge, bez previše kapaciteta da spoznaju i razumeju kompleksnije zadatke i da se ozbiljnije uključe u društveni život. I, vaša bi potraga bila uzaludna. Osim Y hromozoma, koji uzgred rečeno nema gene zadužene za razviće mozga i kognitivnih kapaciteta, muškarci od svoje majke dobijaju po jednu kopiju za svaki gen (drugu dobijaju od oca), a kada postanu očevi oni će prenositi gene svoje majke i na svoje sinove. Na veliku žalost većine mužjaka, premisa o muškim genima prosto je neodrživa.

Hormonski status, preko regulacije ekspresije (istih) gena, svakako učestvuje u oblikovanju tela i mozga i, posledično, utiče na razlike između polova. Hajde da vidimo na koji način. U okviru psiho-neuroloških disciplina postoji statistička podela na takozvane ženske i muške spektre u raspodelama struktura mozga i korelisanih ponašanja. Moramo imati u vidu da je ova podela usađena u sociološku percepciju polova, pa je „ženski spektar“ karakterističan po većim dimenzijama nekih delova mozga i označava se kao „emotivniji, empatičniji i socijalno prilagodljiviji i pristupačniji“, dok je „muški spektar“ obeležen time što su neki drugi delovi mozga veći, a karakteristike takvog mentalnog organa obezbeđuju osobine kao što su „sistematičnost, analitičnost i povećana agresivnost“. Problem je, međutim, u tome što ne postoji jednostavna i jasna dihotomija, već su preklapanja, kako u strukturama mozga, tako i u psihološkim svojstvima, ogromna. U statističkom smislu, i kada se pojedinačno razmatra svako psihološko svojstvo ili moždana struktura, razlike će se pronaći i pored ogromnog preklapanja raspodela, ali one postaju sve manje kada se svojstva analiziraju na gomili. Zanimljivo je da osobe oba pola predstavljaju mešavine svega što smo označili kao muško ili žensko. Drugim rečima, ne postoji distinktivan „muški mozak“, na nesreću mnogih muškaraca koji će kod sebe pronaći mnoštvo „ženskastih“ struktura mozga i ponašajnih osobina.1

Nesporno je i da su muškarci u proseku veći i snažnije muskulature u poređenju sa ženama. Jedan vanzemaljac svakako bi zapazio ove očigledne razlike i sigurna sam da bi njima uspeo da objasni silu koja leži na strani muškog pola. Na osnovu toga mogao bi da razume zbog čega se žene plaše fizičkog nasrtaja muškaraca. Porodično nasilje nad ženama, koje bi vanzemaljski istraživač ustanovio u analiziranim društvima, jasno bi okarakterisao kao potrebu za pokazivanjem fizičke dominacije jačeg nad slabijim. Možda bi, nadalje, ovaj fenomen pokušao da poveže sa životinjskim svetom budući da mu je poznato da i čovek pripada ovom carstvu, pa se i kod njega očekuje ispoljavanje animalnih osobina. Problem je, međutim, u tome što se među životinjama retko sreće fizičko nasilje mužjaka nad ženkama, iako krvave borbe među pripadnicima muškog pola nisu retke. U čemu je onda, dođavola, problem sa tom najpametnijom vrstom na planeti Zemlji?

Pre nego što pokušamo da dokučimo zaključak jednog vanzemaljca o ovoj neobičnoj pojavi, vratimo se na devijantnu Srbiju i onome što bi našu državu postavilo u grupu ekstremno nasilnih društava u kontekstu muško-ženskih odnosa. Retko se dešava da prođe i jedna sedmica bez vesti o ubistvu žene od strane njenog partnera ili bivšeg partnera, neretko i u prisustvu njihove zajedničke dece. Teško se može i naslutiti kolike su razmere svih vidova nasilja u porodici – konstantnog emocionalnog, psihičkog, verbalnog, seksualnog i fizičkog.2 Vremenom smo postali bolno svesni činjenice da takvi događaji nisu incidenti već naša (nova) svakodnevica u napetoj društvenoj atmosferi beznađa, frustracija i sveopšteg straha. Vanzemaljac bi zasigurno mogao da nivo porodičnog nasilja poveže sa stepenom društvene emancipacije koja se postiže sekularnim obrazovanjem, kako muškaraca tako i žena, kao i sa raznoraznim koeficijentima sreće koji su u manjku u današnjoj Srbiji.

Biološka razlika leži i u tome što jedino žene mogu da rađaju decu. Ta nesporna činjenica, kako se ispostavlja, postala je ogroman usud za prošlost, sadašnjost i verovatno budućnost pozicije žena u ljudskim društvima. Sabirajući dva i dva, oslanjajući se na činjenice koje su prikupili, vanzemaljski istraživači vrste Homo sapiens mogli bi da donesu nekakve zaključke o poreklu čudnog stanja stvari u ljudskim zajednicama. Pretpostavljam da bi u svom izveštaju Agenciji za istraživanje inteligentnih oblika života u univerzumu napisali nešto ovako:

 

Agenciji za istraživanje inteligentnih oblika života u univerzumu (u daljem tekstu Agencija)

Poštovanom Odboru za nauku univerzuma

Ljudi su neobična organska vrsta; nastanjeni su na planeti Zemlji u okviru galaksije Mlečni put. Tokom evolucije, specifične genetičke promene koje su se odrazile na razviće i funkcionisanje mozga (organa koji kod zemaljskih vrsta obavlja kognitivne radnje) omogućile su da ljudi steknu najveće kognitivne kapacitete u poređenju sa drugim biološkim vrstama i da, posledično, osvoje tehnološka znanja i različite načine da savladaju prirodne uslove života prilagođavajući ih svojim potrebama (o detaljima genomike vrste Homo sapiens pisaćemo u sledećem izveštaju Agenciji). Važno je napomenuti da je ova vrsta, zbog svoje mentalne superiornosti nad drugim životinjama, razvila kompleks neupitnog vladara sveta ne ustežući se da bez razmišljanja uništava svoju planetu i sve njene biljne i životinjske stanovnike. Jedan od važnih uzroka ovakvog odnosa prema okruženju jeste veoma nadahnuto negiranje biološkog porekla ljudske vrste, što omogućava da se, u glavama ljudi, uništavanje prirode ne dovodi u vezu sa sopstvenim opstankom niti se mogu razviti poželjni kapaciteti empatije prema drugim živim bićima. Negiranje svog biološkog porekla ljudi su postigli izmišljanjem natprirodnog tvorca koji je celokupan svemir, neživu i živu prirodu stvorio samo zbog njih (dugo su verovali i da je njihova Zemlja smeštena u centar univerzuma). Kako bi sačuvali primamljivu mističnost svoje superiorne egzistencije, ljudi su svoje zajednice organizovali oko grupe pravila koje su povezali sa neupitnim zapovestima svog „tvorca“, a ne sa sopstvenim kapacitetom da urede svoje odnose na logičnim i racionalnim činjenicama. Tokom društvene evolucije, od zajednica lovaca-sakupljača preko svih potonjih civilizacija, ljudsko organizovanje jeste bilo posledica intelektualnog promišljanja njihovog mozga, te stoga začuđuje činjenica da su sopstvene izume predali u ruke nepostojećem, nevidljivom i izmišljenom entitetu. Zbog toga se moramo zapitati da li ljudsku vrstu možemo smatrati mentalno izjednačenom sa drugim inteligentnim bićima širom svemira. Za donošenje konačnog stava po ovom pitanju potrebne su dodatne analize.

Kako bismo ilustrovali neobičnu konfuziju racionalnog i iracionalnog (mističnog) u glavama ljudi, opisaćemo samo jedan problem koji intenzivno zatičemo u ljudskim zajednicama. Za reprodukciju u ovoj vrsti potrebno je postojanje para jedinki različitog pola – muškog i ženskog (o biološkim detaljima procesa reprodukcije govorićemo u našem sledećem izveštaju Agenciji). Ova dva seksualna pola se razlikuju po prosečnim dimenzijama, donekle postoje razlike u ponašajnim sklonostima, ali najveći broj tih razlika nisu biološke već su posledica različitih pristupa u vaspitavanju dece različitog pola koje su prihvaćene u većini analiziranih društava. Razlike u intelektu, tj. kognitivnim kapacitetima između muškaraca i žena nismo pronašli iako postoji uvrežena i socijalno podržavana tvrdnja da su žene gluplje i nesposobne za upravljačke i državničke poslove, kao i za nešto što se zemaljskim rečnikom zove „politika“. Pokušali smo da ustanovimo razloge zbog kojih je nastala ova neobična i neosnovana tvrdnja, a posebno zbog čega se održava i danas, čak i u društvima za koje bismo mogli reći da su naprednija od nekih drugih (za primer veoma primitivnih društava koristićemo državu Srbiju, na kontinentu zvanom Evropa, koju smo prvu izučavali).

Naime, žena čija je jajna ćelija oplođena spermatozoidom muškarca nosi embrion u svojoj materici tokom devet meseci razvića budućeg mladunca. Ovaj period, nazvan „trudnoća“, u ljudskoj vrsti je rizičniji u poređenju sa drugim životinjama (sisarima) zbog evolucije dvonožnog kretanja (o tome ćemo podneti detaljniji sledeći izveštaj Agenciji), a nakon porođaja nastupa period intenzivnog posvećivanja majke bebi koja je potpuno nesposobna za samostalan život, počevši od toga da je zavisna od hranjenja majčinim mlekom do toga da uopšte ne može da se kreće tokom prve godine života (ljudska vrsta je po tome specifična). Period života ljudi u zajednicama lovaca-sakupljača (do pre oko 10.000 godina) onemogućavao je par muškarca i žene da imaju veći broj potomaka. Međutim, kada su ljudi počeli da prave naseobine i uzgajaju životinje i biljke za ishranu, podela posla na uzgoj dece i uzgoj hrane omogućila je podizanje nataliteta u ljudskim zajednicama. Intenzivirana je komunikacija među muškarcima izvan svojih porodica, priroda posla ih je upućivala na dogovaranje, a viškovi vremena, koje žene nisu imale zbog neprekidnih obaveza oko dece i domaćinstva, otvorila je prostor za promišljanje o utemeljenju organizacije društva. Mišljenja smo da je odsustvo žena iz kolektivnog dogovaranja uslovilo dodeljivanje društvenih uloga isključivo muškarcima. Drugim rečima, muškarci su međusobno podelili društvene funkcije iz kojih su izopštili žene, tj. za njih su rezervisali samo one koje su vezane za reprodukciju i odgajanje potomstva.

Svi naredni periodi evolucije ljudskih zajednica obeleženi su ovim početnim stanjem. Izmišljanje imaginarnog tvorca, o kom smo govorili na početku ovog izveštaja, kao i njegovih društvenih zapovesti u svakoj religijskoj iteraciji, isključivao je žene i postavljao ih u inferiorni položaj u odnosu na muški pol. Smatramo da su religije duboko ukorenile i zadugo fiksirale potlačen položaj ženskog pola u ljudskim društvima. Kako su se civilizacije razvijale, žene su postajale sve više isključene iz društvenih dešavanja. Čitajući antropološku literaturu, shvatili smo da je ženama oduzimano pravo da se školuju, da rade bilo šta drugo osim rađanja ili da same odlučuju o svom načinu života, a brojni muškarci, koji su u određenim periodima bili ugledni i poštovani, tvrdili su da žene nisu ni sposobne za bilo šta drugo, da su one retardirane, histerične, nesposobne za razumne zaključke i da ih, stoga, ni ne treba uključivati u bilo kakve odluke. Osim u širem društvenom kontekstu, žene su potlačene i u svojim porodicama. Mišljenja smo da je fizička nadmoć muškarca nad ženom veoma važan preduslov ovog potčinjavanja koje se pod fizičkom prisilom veštački učitava kao intelektualna inferiornost.

Moramo primetiti da se u mnogim savremenim društvima situacija značajno promenila, iako očekivano izjednačen položaj dva pola u intelektualnim, političkim i poslovnim krugovima nigde još uvek nije postignut. Bili smo nadahnuti pojedinim ženama u istoriji koje su se upuštale u borbu za sopstvena prava – pravo na glasanje na političkim izborima (iako su ženski kandidati još uvek retka pojava u politici), pravo na obrazovanje, pravo na zaposlenje kako bi postale i ekonomski nezavisne od muškaraca, pravo da nasleđuju imovinu, pravo da same odlučuju o svom telu, odnosno o tome da li će rađati ili broju dece koje će rađati.

Pojedina društva, kao što je srpsko na koje se pozivamo i koje nas je značajno zavelo u prvobitnim zaključcima o ljudskoj vrsti, pripada zajednicama koje se još uvek nisu otgle iz čvrstog zagrljaja patrijarhalnog sistema. Tačnije, na osnovu proučavanja istorije Srbije, ustanovili smo da je u svojoj ne tako davnoj prošlosti ovo društvo, po pitanjima emancipacije žena, bilo veoma napredno i nalazilo se u samom vrhu razumevanja jednakih kognitivnih kapaciteta i mogućih socioloških uloga žena. Danas se Srbija nalazi na silaznoj putanji budući da se vraća stavovima koji su obeležili prošle vekove, a u velikoj meri se vezuju za religiju, o čemu smo već govorili. Nažalost, nije Srbija jedina zajednica na planeti Zemlji koja regresira u svom poimanju biološke i društvene stvarnosti. Ovo je još jedan razlog zbog kog smo vrlo oprezni u svojoj oceni mogućnosti da ljudsku vrstu svrstamo među inteligentne organske vrste univerzuma.

Daćemo vam primer skorijih dešavanja u Beogradu (to je glavna naseobina Srbije, tj. mesto gde se sastaju važni muškarci i gde donose sve odluke o načinu funkcionisanja države). Uzgred, u ovoj ekipi moćnika nalazi se i nekoliko žena, ali se one ne mešaju u odluke, priklanjaju se svim zapovestima koje donose muškarci (pre svega jedan alfa mužjak) i trude se da niko ne primeti njihov pol. Ali, vratimo se događajima koje želimo da opišemo. Proteklih meseci, žene su napravile nekoliko akcija kojima su htele da podignu svest o svom sve gorem položaju u društvu – ukazivale su na eksploataciju na radu (npr. u mnogim oblastima one su plaćene manje od muškaraca za isti posao), seksualno i fizičko zlostavljanje na radnom mestu i u porodici (fizičko nasilje nad ženama je ogromno u Srbiji), neravnopravan odnos društva prema njihovim ulogama u javnom životu i ugrožavanje reproduktivnih prava.

Poslednji problem spada u najuočljivije u pravcima kojim se kreće srpsko društvo. Uporedo sa regresiranjem Srbije i vraćanjem patrijarhalnih vrednosti, postoji tendencija da se žene ponovo ograniče na svoje reproduktivne (biološke) uloge. Pod uticajem religije (Srpske pravoslavne crkve, kako se naziva dominantna religijska organizacija u ovoj državi) žene se optužuju za sebičluk jer su „previše emancipovane“ i razmišljaju o sopstvenom životu umesto o rađanju. Poziv na zanemarivanje sopstvenog intelekta i osvojenih prava jednakosti sa muškim polom, postao je i državni projekat. Kako se već dešava u nekim okolnim društvima, i ovde postoji uočljiva želja da se abortus (namerni prekid trudnoće) kriminalizuje i da se žene nateraju na rađanje. Problem rađanja u savremenim ljudskim državama zahteva naš detaljniji izveštaj Agenciji.

Moramo naglasiti da se pod aktivističkim akcijama na planeti Zemlji podrazumevaju različite aktivnosti grupe ljudi koje skreću pažnju javnosti na određene društvene probleme i poželjno je da izazivaju kontroverze o kojima će se raspravljati, što će podići vidljivost samog problema na koji se odnose. Takve aktivnosti nadomešćuju probleme u prosvećivanju, tj. obrazovanju dece, a to su nanovo problemi sa kojima se ljudska društva susreću, kako možemo primetiti. Aktivistkinje u Beogradu su ispravno usmerile akcije na simbole SPC – spomenik patrijarha (muškarca koji je bio glavni u religijskoj organizaciji Srbije i simbol retrogradnog, patrijarhalnog uređenja države) i patrijaršije (građevine u kojoj se donose crkvene odluke) – i zbog toga su izazvale veliko zgražavanje javnosti i otvorene pretnje. Budući da su pretnje ovim ženama upućivali muškarci, morali smo zaključiti da je u tako primitivnoj zajednici, kao što Srbija jeste, muška dominacija i dalje zasnovana na fizičkoj snazi, a ne na intelektu.

Sve u svemu, a uzimajući u obzir sve što smo napisali o sopstvenom istraživanju ljudske vrste i objektivnih naučnih podataka, donosimo svoj opšti zaključak o odnosima polova koji predstavljaju značajan faktor u načinima društvene organizacije ljudi. Ova vrsta nije uspela da prevaziđe svoja početna intelektualna ograničenja i racionalno prihvati činjenice. S obzirom da su žene ipak, tokom istorije civilizacija, uspele da pokažu svoju vrednost i sposobnost, muški pol je započeo intenzivni rad na suzbijanju ovakvog osvešćivanja i saznavanja. Metode koje koristi su dvojake: 1) fizički napadi u eksplicitnom zahtevanju potčinjavanja ženskog uma i tela i 2) institucionalno sužavanje ženskog prostora kroz ograničavanje radnih prava i nadoknada za rad, predstavljanje erotizovanih i patrijarhalnih uloga žena (u obrazovanju, verskoj nastavi i medijima) i kroz zakone koji će stimulisati vlasništvo nad ženskim telom i prisilno rađanje. Ne smemo zaboraviti da su institucionalne moći ostale u posedu onih koji su ih pravili – muškaraca.

Opšti zaključak je sledeći: smatramo da u ljudskoj vrsti postoji intelektualni potencijal koji je zarobljen u stegama svojih iracionalnih predrasuda, a na kojima, nažalost, ljudi još uvek organizuje svoja društva. Možemo predložiti dodatna istraživanja i posmatranja. Ne isključujemo ni mogućnost da nekoliko predstavnika ljudske vrste prenesemo u svoje istraživačke centre čime ćemo ubrzati proces saznavanja podataka o ovim bićima. Čuli smo da je to dozvoljeno na ovoj planeti – pre manje od jednog veka neki ljudi su bili zatvarani u kaveze i prikazivani publici. Njihova boja kože je bila crna, što se smatralo oznakom primitivnosti. Stoga pretpostavljamo da, ukoliko ih označimo primitivnima, ljudi neće imati ništa protiv ovakvog načina proučavanja.

Srdačno,

Vaši istraživači univerzuma

 

Peščanik.net, 13.06.2019.

FEMINIZAM

________________

  1. 1. Giedd J.N., Raznahan A., Mills K.L., Lenroot R.K. (2012) Review: magnetic resonance imaging of male/female differences in human adolescent brain anatomy. Biology of Sex Differences 3: 19. 2. Joela D., Bermanb Z., Tavorc I., … (2015) Sex beyond the genitalia: The human brain mosaic. PNAS 112: 15468-15473. 3. McCarthy M.M., Konkle A.T.M. (2005) When is a sex difference not a sex difference? Frontiers in Neuroendocrinology 26(2): 85-102. 4. Daphna Joel D., Fausto-Sterling A. (2016) Beyond sex differences: new approaches for thinking about variation in brain structure and function. Proceedings of the Royal Society B: Biological Sciences 371: 20150451.
  2. Postoji veliki broj tekstova koji se bave ovom temom i statistikom porodičnog nasilja.
The following two tabs change content below.
Biljana Stojković, rođena 6. oktobra 1972. u Beogradu, profesorka na Katedri za genetiku i evoluciju Biološkog fakulteta u Beogradu. Magistrirala je i doktorirala na istom fakultetu. Od 1996. učestvuje u naučnim projektima u oblasti evolucione biologije. Autorka je većeg broja publikacija u vodećim međunarodnim naučnim časopisima, kao i poglavlja i knjiga iz oblasti evolucione biologije. Objavila je knjige „Darvinijana: vodič kroz evolucionu biologiju” (2009) i „Od molekula do organizma: molekularna i fenotipska evolucija” (2012). Religiju i misticizam svake vrste smatra najvećim preprekama za razvijanje inteligencije, kritike autoriteta i humanog i slobodnog društva. Svetliju budućnost vidi u sekularnom humanizmu, u čemu posebno važnu ulogu imaju popularizacija nauke, borba protiv klerikalizacije, ksenofobije i nacionalizma. Izvori najveće ljubavi, inspiracije i istrajavanja u Srbiji su joj suprug Oliver i sin Paja.

Latest posts by Biljana Stojković (see all)