Sneško ispred parlamenta u Ljubljani, foto: Božidar Slapšak
Sneško ispred parlamenta u Ljubljani, foto: Božidar Slapšak

Ključni podatak je zastrašujući: Slovenija je žalosni svetski prvak, sa proporcionalno najvećim brojem umrlih od korona virusa. Dosada smo videli najrazličitije posledice raznih državnih pristupa epidemiji: od uspešnih ostrvskih, na Novom Zelandu i Tajvanu, do sprovođenja „prirodnog“ puta, sa krahom u Engleskoj i Švedskoj, uz grozotu guste naseljenosti u Belgiji, užas odsustva opšte zdravstvene zaštite u SAD, državno junačenje u Rusiji, prednosti i slabosti totalitarizma u Kini, trijumf nauke oličen u paru iz druge generacije turskih došljaka u Nemačkoj, koji je smislio novi tip vakcine… I ništa od toga ne može objasniti ovo što se dešava u Sloveniji, sem jednog uzroka, koji se, uz druge i u različitim dozama, pojavljivao u svim pomenutim državama: politička i upravno-administrativna nesposobnost vlade. U Sloveniji je to glavni razlog. Paralele postoje i u drugim državama nastalim iz Jugoslavije, ali je Slovenija trenutno najgori slučaj. Zašto? Zato što nigde vlada nije tako prionula da umesto rešavanja epidemijske krize iskoristi tu krizu za spasavanje svoje vlasti. To je značilo izbor politički upotrebljivih, ali manje sposobnih stručnih kadrova u kriznim telima; kadrovske čistke u odgovarajućim javnim službama; navalu afera sa nabavkom opreme u prvoj fazi, koja je uključivala i ministre; neusklađene, nepromišljene i međusobno protivrečne mere koje je vlada ishitreno donosila; neviđene čistke na svim drugim područjima, ali naročito kulture i školstva; sumanuto finansijsko forsiranje vojske umesto zdravstva i staračkih domova; uz sve to, javna drskost, nepismenost, rasizam, seksizam i naci-fašizam poslanika Janšine partije; Janšina neograničena mržnja, nekontrolisano tviteraštvo, sramoćenje u svetu zbog čestitanja Trampu i sumanutog pisma evropskim liderima; rasprodaja preostalih industrijskih i energetskih resursa Slovenije Mađarskoj; nesnosni verbalni smrad Janšinog medijskog centra – da spomenem samo najizrazitije primere, što je izazvalo pobunu, evo već osmi mesec… Bez svega toga, ne može se razumeti splet slučajeva koje pominjem u naslovu.

Zlatan Čordić Zlatko je reper, sa jedanaest objavljenih CD-ova, pesnik, pevač i performer koji se ne libi provokacije. U junu je pokušao da prodre na državnu proslavu i kaže svoje, što je bio podvig već zato što je ceo grad bio pod opsadom policije; u oktobru je pokušao da kamere liši snimatelja omražene Janšine televizije; u novembru je na ulici snimao, skakao oko i svašta zapitkivao novonameštenog direktora Nacionalnog instituta za javno zdravlje, koji je za kratko vreme uspeo da na sebe navuče opšti prezir i antipatiju. To je protumačeno kao napad na nemoćnog starca, a sam direktor NIJZ je događaj opisao kao napad kozmičkih razmera. Priča o ovom direktoru je zanimljiv povod za razmišljanje o tome šta vlast čini čoveku: dr Milan Krek je priznati stručnjak za bolesti zavisnosti (nikakve veze sa epidemiologijom). Kad je dobio mesto u Ljubljani, posle skidanja stručnjaka sa tog položaja, istakao se gafovima: nije bio u stanju da ponovi zaključke sa sastanka sa kojeg je upravo došao, nije se sećao pravila koja je propisivao, zaboravljao je da stavi masku, a onda sa maskom u TV studiju maltretirao voditeljku koja je, normalno, nije nosila, i sve to objašnjavao time da je i on čovek i da suviše radi. Ukratko, ne može biti gore. Zlatko je poreklom iz Bosne i ima brojnu porodicu, što je izazvalo eksploziju uvreda sa desnog krila. Kao samozaposleni, kandidovao se uspešno na konkursu ministarstva kulture za status umetnika, što mu je omogućilo plaćanje doprinosa od strane države do 2022. Dan-dva posle događaja sa Krekom, ministarstvo mu je ukinulo status, uz obrazloženje da je vreme trošio na „druge aktivnosti“. Ovakvih provera i ocenjivanja naravno nema ni u propisima ni u ugovoru ministarstva sa Zlatkom. Kulturni radnici su oštro protestovali, u četvrtak su uz fasadu ministarstva pustili balone sa crnom bojom, te je fasada sa visine obojena crnim prugama, a na prozore ministarstva su zalepili Zlatkove slike sa trakom preko usta i imenima novopostavljenih moćnika. Zlatko je postao simbol represije.

Protesti petkom su zabranjeni, čak i na biciklima, pa se protest premestio u kola. Mnogi učesnici dobili su neopravdane kazne, a nekima su čak oduzeta kola. U četvrtak je pao prvi sneg, pa su te noći nepoznati stvaraoci oblikovali falusnog Sneška sa slike. Čim se razdanilo, policija je uklonila ovaj spomenik vladi (natpis ispred snežne kreacije). Sneško je na kratko i očito neuspešno delovao na naše moćnike.

Nastavlja se zamenjivanje uspešnih upravnica i upravnika institucija kulture nestručnim osobama. Novi direktor Narodnog muzeja je kolekcionar oružja koji voli da se slika u uniformi oficira Vermahta; inače je menadžer po zanimanju. Janez Janša objavio je pesmu o prirodnim lepotama domovine i zvezdi koja najavljuje važno rođenje. Ko može da poveruje da ovu vladu zanima išta sem represije i moći, dok je epidemija zanima još manje nego Trampa? Članovi vlade, doduše, još uvek veruju da su smušene izjave ključne za održavanje iluzije da nešto rade, uz optuživanje svih drugih – naročito „parazita“ iz kulture – da su krivi za epidemiju. Janša je najnovijim potezom u borbi protiv epidemije ukinuo sredstva nacionalnoj agenciji za štampu i informacije, jer je njegov intervju kod njih kraći od intervjua sa Zlatkom.

U međuvremenu, umiru zaposleni jer idu na posao – jer NIJZ ne izdaje karantinske potvrde na osnovu kojih se dobija plata, umiru starci po domovima, uvezeni zdravstveni radnici ostaju izvan bolnica, jer ne smeju da rade bez teškog ispita slovenačkog, lekari i sestre padaju od zamora… a predsednik piše pesme, šišti tvitove i ocenjuje čiji je intervju duži. Čekamo novi sneg i još tamniju noć za još većeg Sneška.

Peščanik.net, 07.12.2020.

KORONA

The following two tabs change content below.
Svetlana Slapšak, rođena u Beogradu 1948, gde je završila klasičnu gimnaziju i doktorirala na Odeljenju za antičke studije na Filozofskom fakultetu. Pasoš joj je bio oduzet 1968-73, 1975-76. i 1988-89. Zaposlena u Institutu za književnost i umetnost 1972-88. Predsednica Odbora za slobodu izražavanja UKS 1986-89, sastavila i izdala preko 50 peticija, među njima i za oslobađanje Adema Demaćija. Bila članica UJDI-ja. Preselila se u Ljubljanu 1991, gde je redovna profesorka za antropologiju antičkih svetova, studije roda i balkanologiju (2002-14), koordinatorka studijskih programa i dekanka na ISH (2004-14). Glavna urednica časopisa ProFemina od 1994. Umetnička direktorka Srpskog kulturnoga centra Danilo Kiš i direktorka Instituta za balkanske i sredozemne studije i kulturu u Ljubljani. Predložena, u grupi Hiljadu žena za mir, za Nobelovu nagradu za mir 2005. Napisala je i uredila preko 100 knjiga i zbornika, oko 500 studija, preko 3.000 eseja, nekoliko romana, libreto, putopise, drame; prevodi sa grčkog, novogrčkog, latinskog, francuskog, engleskog i slovenačkog. Neke od novijih knjiga: sa Jasenkom Kodrnja, Svenkom Savić, Kultura, žene, drugi (ur, 2011); Franc Kavčič in antika: pogled iz antropologije antičnih svetov (2011); Mikra theatrika (2011); sa Biljanom Kašić i Jelenom Petrović, Feminist critical interventions [thinking heritage, decolonising, crossings] (ur, 2013); Antička miturgija: žene (2013); Zelje in spolnost (2013); Leon i Leonina, roman (e-izdanje, 2014); Leteći pilav (2014); Kuhinja z razgledom (2015); sa Natašom Kandić, ur. Zbornik: Tranziciona pravda i pomirenje u postjugoslovenskim zemljama (2015); Ravnoteža, roman (2016); Preživeti i uživati: iz antropologije hrane. Eseji i recepti (2016); Kupusara. Ogledi iz istorijske antropologije hrane i seksualnosti (2016); Škola za delikatne ljubavnike, roman (2018); Muške ikone antičkog sveta (2018); Libreto za kamernu operu Julka i Janez, Opera SNG Ljubljana, premijerno izvedena 19.1.2017; Antična miturgija (2017); Muške ikone antičkog sveta (2018); sa Marinom Matešić, Rod i Balkan (2018); Mikra theatrika II: antropološki pogled na antično in sodobno gledališče (2018); Volna in telo: študija iz zgodovinske antropologije (2019); Moj mačkoljubivi život (2021); sa Aleksandrom Hemonom, Mladost (2021); Feminističke inscenacije (2021); Osvetnice, roman (2022); Grožnja in strah: razraščanje sovražnega govora kot orodja oblasti v Sloveniji (2022). Romani su objavljeni na slovenačkom i makedonskom. Dobitnica nagrada Miloš Crnjanski za knjigu eseja 1990, American PEN Award 1993, Helsinki Watch Award 2000, Helen Award, Montreal 2001, nagrade Mirko Kovač za knjigu eseja 2015, nagrade Mira ženskog odbora PEN-a Slovenije 2016, Vitalove nagrade Zlatni suncokret 2017.

Latest posts by Svetlana Slapšak (see all)