Foto: Predrag Trokicić

Foto: Predrag Trokicić

S najnovijim izjavama ministarke pravde Nele Kuburović nešto ozbiljno nije u redu. Ona najavljuje promenu Ustava Srbije i pritom konstatuje da su efikasnost i nezavisnost pravosuđa temelji vladavine prava u svakoj državi, da bi odmah podigla i ogradu: da to, međutim, podrazumeva i odgovornost. Tobože zbog toga, Kuburović insistira na „unapređenju disciplinske odgovornosti“ nosilaca pravosudnih funkcija, što će se rešiti predstojećim izmenama Ustava u oblasti pravosuđa. Ministarka kaže ovako: „Uspostavljanje efikasnog pravosuđa garantuje nezavisnost sudija, kao i mehanizme sudijske odgovornosti. Sudijska nezavisnost štiti pojedinca, omogućava pravedno i nepristrasno suđenje pred sudom, ali i štiti od zloupotrebe ovlašćenja.“

Šta je za ministarku nezavisnost pravosuđa? Čini se da je i za nju i za njene kolege iz vlasti nezavisnost pravosuđa u čvrstoj vezi sa povećanjem zloupotreba ovlašćenja sudija i tužilaca. Zato sa povećanjem garancija nezavisnosti treba osigurati i da oni odgovaraju za zloupotrebe u radu. Nezavisnost pravosuđa i rasulo u pravosuđu za ovaj režim teže da postanu sinonimi.

Naravno da nije tako. Pretpostavka da nezavisnost pravosuđa neminovno povlači sa sobom nerad i neodgovornost samo ilustruje kako izvršna vidi sudsku granu vlasti. Da bismo pokazali da ministarka nije u pravu, dovoljno je da pogledamo u odnosu na šta pravosuđe treba da se osamostali i postane nezavisno. Odgovor glasi: od uticaja skupštinske većine i od izvršne vlasti (kao što znamo, ta većina i izvršna vlast sada su u neraskidivoj simbiozi).

Potrebu za ovakvim osamostaljivanjem je u novije vreme utvrdila Venecijanska komisija u svom izveštaju o Srbiji iz 2007. godine (mada se podređenost sudske vlasti drugim dvema vlastima može bez ikakve zadrške nazvati procesom dugog trajanja). Zahtevi za sprovođenjem preporuka Komisije, koja je stanje u domaćem pravosuđu ocenila kao „recept za politizaciju pravosuđa“, u potpunosti su integrisani u postupak pridruživanja Evropskoj uniji. Srbija se zato u okviru poglavlja Pravosuđe i osnovna prava (Poglavlja 23) obavezala na promenu Ustava i obezbeđivanje nezavisnosti pravosuđa od političkih uticaja.

Pa ipak, proteklih meseci iz redova režima sve se više čuje da treba promeniti Ustav, a sve manje se govori o razlozima zbog kojih je ta promena potrebna. Zato treba podsetiti kako je sama Evropska unija ocenila srpsko pravosuđe u evropskoj zajedničkoj poziciji, posle čega su usledili tehnički koraci u procesu pridruživanja (otvaranje pregovora, usvajanje akcionih planova, postavljanje rokova za primenu i slično).

Zemlje Evropske unije su zaključile da Srbija treba da se potrudi i omogući napredovanje sudija na osnovu zasluga i profesionalnosti, bez političkog uplitanja. U poziciji se naglašava da Evropska unija poklanja veliku pažnju potpuno nezavisnom pravosudnom sistemu. U istom dokumentu, Unija konstatuje da se ključnim pravosudnim organima, Visokom savetu sudstva i Državnom veću tužilaca mora omogućiti da reaguju na pokušaje političkog mešanja u rad pravosuđa, a da upravo politički uticaj na ova dva tela otežava da ona ispune ovu svoju osnovnu dužnost. Unija takođe ističe da se moraju hitno zaustaviti proizvoljni javni komentari političara o radu sudova. Operacionalizacija ovih zahteva je razrađena u konkretnim koracima u Akcionom planu za Poglavlje 23. Njime se zahteva otklanjanje uticaja zakonodavne i izvršne vlasti na proces izbora i razrešenja sudija, predsednika sudova, javnih tužilaca, zamenika javnih tužilaca, kao i izbornih članova Visokog saveta sudstva i Državnog veća tužilaca.

Kada ovo znamo, možemo prozreti i šta zaista muči ministarku Kuburović i vladu u celosti. Nije tu reč o zaštiti građana od nezakonitog rada tužilaštva i sudova; naprotiv, radi se isključivo o strahu da će ustavne promene omogućiti osamostaljivanje pravosudnih organa od izvršne vlasti. To znači da će biti zaštićena prava građana, ali i da će izvršna vlast biti ograničena radom sudske vlasti. Sama pomisao na to, kako vidimo, izvršnu vlast čini izuzetno nervoznom.

To se vidi i u izjavama ministarke, i u izjavama njenih kolega. Ministarstvo pravde organizovalo je nekoliko sastanaka sa predstavnicima civilnog društva (uključujući udruženja sudija i tužilaca) o promeni Ustava. Oni su tu imali priliku da čuju stav Aleksandra Martinovića, šefa poslaničke grupe SNS-a, da skupština i vlada ne vrše nikakve pritiske na pravosuđe i da su oni, zapravo, garant njegove nezavisnosti. Najbliži saradnici ministarke opominjali su prisutne da je druga krajnost osamostaljivanja sudstva njegova samodovoljnost i samoprotežiranje, te da je sama nezavisnost fetišizirana, da je u pitanju ideološki mit, kao i da „sudije i tužioci žele da preuzmu vlast“ (ovde se vlast naravno shvata isključivo kao izvršna).

Na osnovu ovih izjava može se pretpostaviti da će skorašnja promena Ustava biti zapravo iskorišćena da se dodatno uruši pravosudni sistem i potpuno stavi pod kontrolu izvršne vlasti, umesto da se od nje osamostali. Kako će to biti učinjeno videćemo tek kada Vlada objavi Predlog izmena Ustava – što do danas nije učinila. O tome kakve se izmene naziru već je pisao sudija Miodrag Majić na svom blogu.

Najave da će se povećati disciplinska odgovornost sudija i tužilaca zato treba čitati u ovom kontekstu. Dakle, ne kao nameru da se pravosuđe uredi, već kao otvorenu pretnju sudijama i tužiocima, a posebno njihovim udruženjima, koja su izrazila nezadovoljstvo zbog načina na koji se priprema ustavna promena. Odgovornost za nezakonito postupanje već postoji u srpskom pravosudnom sistemu i ovo pitanje je potpuno odvojeno od uspostavljanja nezavisnosti. Štaviše, dobar deo nezakonitog postupanja pravosudnih organa upravo je posledica postupanja prema željama političkih vlasti.

Položaj pravosuđa u budućem Ustavu Srbije nije važno samo za sudije, tužioce i Ministarstvo pravde. Građani će o ustavnim promenama odlučivati na referendumu, najdalje za godinu dana (izvesno je da će javna rasprava o predlogu izmena izostati). Posle toga, na svojoj koži ćemo osetiti posledice namera sadašnjih vlasti, ako one budu realizovane. U plebiscitarnoj referendumskoj atmosferi, koja sigurno neće izostati, svako od nas treba da odgovori na samo jedno pitanje: da li želimo da postanemo zemlja u kojoj je sud izvršne vlasti i partije i zvanično poslednja instanca kojoj možemo da se obratimo za zaštitu? Ukoliko je odgovor ne, potrebno je da nešto hitno preduzmemo – čak mnogo pre nego što ovo postane referendumsko pitanje.

Peščanik.net, 30.10.2017.

Srodni link: Aleksandar Roknić – Bez napretka, sa nadom

USTAV SRBIJE

The following two tabs change content below.
Sofija Mandić je rođena 1986. u Novom Sadu. Diplomirana je pravnica, posrednica u mirnom rešavanju sporova i aktivistkinja za ljudska prava. Radi u Centru za pravosudna istraživanja (CEPRIS), a prethodno je bila angažovana u Beogradskom centru za bezbednosnu politiku i Nacionalnom demokratskom institutu. Generalna je sekretarka Peščanika, sa kojim sarađuje od 2007, kao učesnica u radijskim emisijama, a zatim i kao autorka tekstova. Autorka, koautorka i urednica je brojnih analiza o vladavini prava, stanju ljudskih prava u Srbiji i njihovoj perspektivi. Neke od skorašnjih su: Izbori pred Upravnim sudom 2022 – pregled postupanja i odluka (ur. CEPRIS, 2022), Izveštaj o javnosti rada Visokog saveta sudstva i Državnog veća tužilaca (CEPRIS, 2022), Sloboda izražavanja pred sudom (ur. SĆF, 2021-2022), Rad sudova tokom epidemije zarazne bolesti COVID-19 (OEBS, 2021), Ljudska prava u Srbiji (BCLJP, 2018-2021), Naša urušena prava (FES, 2019), Uslovi za izbor i napredovanje sudija i tužilaca u pravnom obrazovanju (CEPRIS, 2018), Skorašnji Ustav Srbije – rodna perspektiva (ŽPRS, 2017). Kao predstavnica civilnog društva učestvuje u procesu izrade komentara i mišljenja na izmene Ustava iz 2022, kao i zakona koji proizlaze iz ovih promena.

Latest posts by Sofija Mandić (see all)