Zoran Đinđić lopov, foto: Peščanik
Zoran Đinđić lopov, foto: Peščanik

U jednom smislu, bojkot izbora je isto što i štrajk glađu. U jednom drugom smislu, bojkot izbora je isto što i izlazak na izbore. Krenimo od analogije sa štrajkom glađu, pre nego što stignemo do izbora. Slično štrajkaču glađu, bojkotom izbora opozicione političke stranke vrše pritisak na tlačiteljske stranke na vlasti time što se svesno odriču svoje vitalne uloge – političkog predstavljanja. Tu odmah svaka sličnost i prestaje.

Štrajkač glađu koristi svoj život kao instrument pritiska. Osoba koja se namerno izgladnjuje računa na dve stvari u nameri da pokaže tlačiteljsko lice moćnika. S jedne strane, ako se njenim zahtevima ne izađe u susret i ona zbog toga izgubi život, to će biti konačni, presudni argument u poruci da je tlačitelj neosetljiv na patnju svojih oponenata i da im zapravo svesno radi o glavi s namerom da ih zauvek eliminiše. S druge strane, štrajkač računa i na sile izvan dohvata tlačitelja, od kojih on (tlačitelj) manje ili više zazire. Ti drugi se onda moraju pokazati kao osobe koje poštuju život i voljne su da pritisnu tlačitelja kako bi ga odgovorile od ugnjetavanja.

Stoga je štrajk glađu tek prividno stvar koja se tiče samo tlačitelja i ugnjetenog. Tu je reč o tročlanoj strukturi moći: štrajk glađu je besmislen ako nema tog trećeg, posrednog adresata za štrajkačku poruku – mogli bismo ga nazvati i zainteresovanom publikom, ako bi ta publika imala snagu da vrši pritisak, u kom slučaju bi onda bio prikladan i termin „javnost“ (domaća ili međunarodna, svejedno).

Političke stranke nisu živi organizmi. Sve i ako se odreknu svoje vitalne uloge, to jest političkog predstavljanja, ne preti im smrt, nego naprosto gašenje. To bojkot izbora čini manje dramatičnim od štrajka glađu. Nadalje, uspeh ili neuspeh bojkota izbora nisu tako očigledni i nedvosmisleni kao što su to pitanja života i smrti. Uspeh bojkota izbora iskazuje se kao oduzimanje demokratskog legitimeteta pobednicima na „krnjim“ izborima. To komplikuje stvari. Lako je zamisliti tlačitelje kojima nije stalo do demokratskog legitimiteta. Ali, pretpostavka je da bojkot pogađa takozvane izborne autoritarne režime kojima je važna demokratska fasada: oni se ne mogu odreći izbora, iako ne smeju dozvoliti da ih izgube.

Zato postaje bitno kome se šalje poruka da pobednici na „krnjim“ izborima nemaju demokratski legitimitet: ko je taj famozni treći akter iz tročlane strukture koju smo postavili oko štrajka glađu? Dva su kandidata za tu poziciju – domaća javnost i zainteresovani akteri izvan zemlje. Pre nego što se uopšte pomisli na bojkot izbora, treba tačno odrediti ko je krajnji adresat poruke bojkota. U identifikaciju adresata zatim mora ući kako njegova spremnost tako i njegov kapacitet da efikasno izvrši pritisak na tlačitelja pošto primi poruku.

Tu sad stvari postaju gotovo pa beznadežno komplikovane. Ako tlačitelj drži pod strogom kontrolom domaću javnost, sve i ako poruka bojkota stigne do nje, ta javnost ne može s tim u vezi ništa da preduzme naprosto zato što nema kapacitet da vrši pritisak na tlačitelja. Što se obično unapred zna, jer je upravo ta nemoć jedan od razloga za bojkot. Tako izborni štrajkači sami sebe uvode u vrzino kolo. Izlaz iz njega traži se u mogućnosti da se bojkotom uzdrma ili probudi tiha većina, što bi trebalo da vodi ka promeni dominantnog stava prema režimu.

Sa međunarodnom javnošću stvari stoje još gore. U izrazito nacionalistički nastrojenoj političkoj zajednici, svaki apel koji ide preko njenih granica ranjiv je na primedbu o izdaji zemlje. Pored toga, nema pouzdanih načina da se proceni da li će protagonisti spolja, kada prime poruku, biti spremni da na nju reaguju na način na koji to očekuju akteri bojkota. Štrajkač glađu o ovome ne mora da razmišlja – po fatalnom ishodu njegovog štrajka, on više jednostavno više ne može mariti za potonje reakcije. Za političke stranke, naprotiv, presudna je ta reakcija koja sledi pošto su one same sebi oduzele predstavničku ulogu kako bi izvršile politički pritisak.

Na sve to dolazi još jedna otežavajuća okolnost. Štrajkač glađu zavisi isključivo od sebe, to jest od svoje nepokolebljive volje. Istina, za uspešan štrajk glađu jeste potrebna i organizacija u stanju da raširi vest o štrajku i pobudi interes za sudbinu štrajkača. Ali, sve te pripreme i poslovi neuporedivo su manjeg obima od priprema za bojkot izbora. Sasvim jednostavno rečeno, bojkot izbora zahteva jednake resurse i organizaciju kao i izlazak na izbore.

Po analogiji sa izborima, meri se i učinak bojkota. Naprosto se uporede prosečni brojevi sa više prethodnih izbora sa rezultatima „krnjih“ izbora. Računa se da je učinak bojkota ravan razlici između prosečne izlaznosti i izlaznosti na krnjim izborima. Dakle, uspeh nije nužno ravan izlaznosti nešto manjoj od 50 odsto, ako se prosečna izlaznost kreće između 55 i 60 odsto. Tek izlaznost manja za dvadeset i više procenata od prosečne računala bi se kao uspeh bojkota, jer se ti procenti onda čitaju kao podrška strankama u bojkotu. Drugim rečima, bojkot je u mnogo čemu isto što i izlazak na izbore.

Pogledajmo sada kako stoje stvari sa mogućim bojkotom izbora najavljenim za 2020. godinu u Srbiji. Mahom sve opozicione stranke koje predlažu bojkot jedva politički preživljavaju. Njihovo gašenje ne samo da ne predstavlja pretnju ili veliki udar za domaći politički život, nego se taj život već sada vodi kao da one praktično ni ne postoje. Pa ipak, računa se na to da ovdašnji režim (neka bude izborni autoritarni) mora imati opoziciju da bi se spram nje odredio kao spram legitimnog neprijatelja. Stoga bi gašenje opozicionih stranaka, ma koliko one sada bile slabe, bilo težak udarac i za režim.

Zarad argumenta, uzmimo da je tako, mada to u stvari ne znamo zasigurno: to naprosto znači da se opozicija održava u životu samo kao džak za primanje batina režima. Ako se ispuni zahtev da se sa tim prestane, što je cilj pretnje bojkotom, opozicija bi bila tretirana kao legitimni politički suparnik, a kao takva nije ni od kakve koristi tekućem režimu. Iz ugla režima, opozicija će ili biti neprijatelj (proverbijalnog naroda) ili je neće biti. Stoga nije jasno kako tvrdnja da je ovom režimu potreban politički neprijatelj podupire ideju da se bojkotom režim može prinuditi da opoziciju prizna kao punopravnog političkog suparnika.

Nadalje, ko bi bio treći akter u tročlanoj strukturi moći, potencijalni adresat poruke bojkota o manjku demokratskog legitimiteta eventualnih pobednika na izborima? Domaća javnost? Ona, kao nezavisna, preživljava u nekoliko izolovanih džepova. Kao takva, teško da može bilo koga da pritisne. A kamoli da probudi takozvanu tihu većinu. Da ne ulazimo sada u to kakva je prava priroda te tihe većine, i da li je zaista treba buditi ili ona daje pristanak širom otvorenih očiju. (Razmišljajmo o tome, recimo, na primeru Beogradskog univerziteta i slučaja plagijata.)

Međunarodna javnost? Ona za koju se naknadno ispostavlja da je 30. jula privodila opozicione stranke na razgovor sa režimom oko izbornih uslova? Ta međunarodna javnost pokazala se kao krajnje nezainteresovana za manjak demokratskog legitimiteta režima u ovom regionu. Recimo, u slučaju lokalnih izbora u Albaniji (a nešto ranije i u vezi sa izborima u Makedoniji koje je redom donedavno dobijao Gruevski). Nedavni bojkot izbora u Albaniji uspeo je po svim mogućim merilima, što predstavnicima EU i SAD nijednog trenutka nije zasmetalo: oni su spokojno čestitali pobednicima i pohvalili režim zato što su izbori prošli bez incidenata.

Konačno, kako predlagači bojkota procenjuju svoj izborni kapacitet (videli smo da je to isto što i kapacitet za bojkot)? Da li su oni u stanju da smanje izlaznost na izborima sledeće godine za 20 do 30 procenata? Ako jesu, to bi značilo da na isto toliko glasova mogu da računaju i ako izađu na izbore. Sa prosečnom izlaznošću, to bi bilo ravno osvajanju gotovo polovine mesta u parlamentu. Da li je onda bolje izaći ili ne izaći na izbore? Ovo pitanje je utoliko važnije ukoliko se uzme u obzir sumnjiva zainteresovanost za demokratske procese u Srbiji protagonista sa strane (od njih bi u stvari trebalo očekivati da ostanu uz tekući režim dok god on ne padne, bez njihove pomoći).

Ako opozicija danas procenjuje da bi mogla izvesti uspešan bojkot izbora, to je isto kao da kaže da već danas može da računa da će uzeti barem polovinu mesta u nacionalnom parlamentu. Kada bi nam bilo ko od njih sada to tako rekao, precrtali bismo ga kao neozbiljnu osobu. Priča o bojkotu nešto je maglovitija pa se možda zato ona opozicionim protagonistima danas čini kao zgodna za komunikaciju sa žiteljima Srbije. Ali, nama, kao opoziciono nastrojenim biračima, nisu potrebne priče. Mi bismo da vidimo gde su ti kapaciteti za uspešan bojkot/izlazak na izbore.

Ako je opozicija htela da ih demonstrira na sastanku sa predstavnicima režima, onda je u tome grdno pogrešila. Ako se hoće u bojkot, nema razgovora sa režimom. Ako se hoće na izbore, onda se sa režimom ne pregovara nego se od njega traži da poštuje zakon. Kapacitet da se ovaj režim prinudi da poštuje zakon ravan je kapacitetu za uspešan bojkot/izlazak na izbore. Taj kapacitet ne stiče se u pregovorima sa režimom; naprotiv, on se tako gubi.

 

Zoran Đinđić je mrtav, foto: Peščanik
Zoran Đinđić je mrtav, foto: Peščanik

Peščanik.net, 02.08.2019.

BOJKOT IZBORA 2020.

The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965, Zemun), urednik izdavačke kuće FABRIKA KNJIGA i časopisa REČ. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. Objavio je zbirke eseja „Osam i po ogleda iz razumevanja“ (2008), „Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer“ (2011), „Škola za 'petparačke' priče: predlozi za drugačiji kurikulum“ (2016), „Dva lica patriotizma“ (2016), „Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: SF, horror, fantastika“ (2020) i „Srbija u kontinuitetu“ (2020).

Latest posts by Dejan Ilić (see all)