razbijena skulptura bogorodice
Foto: Predrag Trokicić

„Ne mislite da sam došao da donesem mir na zemlju; nisam došao da donesem mir nego mač. Jer sam došao da rastavim čovjeka od oca njegovog i kćer od matere njezine“ (Mt. 10, 34-35).

„Mir Božji – Hristos se rodi!“ – tako će, kao i svake godine, početi Božićna poslanica SPC, a dalje će pisati da proslavljamo Ovaploćenje Sina Božjega od Prečiste Bogomatere i djeve Marije, koji je jedini Novi pod Suncem etc. Većina će praznik proslaviti u domu, manjina će otići na liturgiju (iako je epidemija), političari i tv kanali će tradicionalno upućivati čestitke svima koji slave, a možda na tv-u puste i neki igrani film o Isusovom životu. I to će biti sve. Srbija će nastaviti svoj mučni politički život, kao i pre Božića. U čemu je onda ta novina pod Suncem za državu, društvo i politiku?

Novina je ogromna i mogla bi se sažeti ovako: antički svet nije poznavao bogove koji su odvojeni od prirode i teritorije političke zajednice (polisa) i kao što priroda prethodi pojedincu, na isti način mu prethodi i organska ili prirodna celina političke zajednice (države i društva) čiji je deo; tako je volja polisa, prirode ili bogova bila jedno te isto; hrišćanstvo je razdvojilo religiju i prirodu, a time i savest pojedinca od volje političke zajednice, stvarajući uslove za nastanak onog vida države i prava koji neće biti proizvod krvnih veza, običaja, zajedničkih verovanja i vrednosti (danas bi rekli srpstva) – nego formalnog dogovora ili ugovora članova neke političke zajednice.

U Srbiji su, međutim, stara verovanja još uvek živa.

U jeku polemike u vezi sa podizanjem spomenika Stefanu Nemanji, sociolog i publicista Slobodan Antonić je u analizi došao do sledećeg zaključka: „Zato histerija oko Nemanje. Jer, šta ako se Srbi sete da je upravo on oslobodio Kosovo od Romeja? I da će ih sada, s 23 metra visine, žalostivo gledati i pitati – a vi?“ Tvrditi da je veliki župan Stefan Nemanja „oslobodio Kosovo“ od Romeja – to jest Vizantije – predstavlja prezir prema osnovnim istorijskim činjenicama, istovetan odbijanju režima da građane upozna sa troškovima (činjenicama) izgradnje spomenika. Ipak, ova bi misaona konstrukcija mogla imati smisla ukoliko se misli da teritorija Kosova, odnosno priroda, određuje način na koji funkcioniše i ljudsko društvo. Ratničkom zovu prirode se župan Nemanja nije mogao odupreti, pa zašto mislite da možete vi? – podučava profesor dok u režimskim medijima odjekuje: „Oni ne vole Srbiju!“ Ali se njihova Srbija, gde jači ima prirodno pravo da tlači, teško može voleti.

No, suvoparna priča o prirodnim zakonima društvene i međunarodne borbe za opstanak ne prija svima. Zato se publici sa istančanijim ukusom nudi i ezoterijsko poniranje u kosmičku realnost.

Karakterističan primer srećemo u tv seriji „Moj rođak sa sela“ RTS-a, kada jedan od glavnih likova, pukovnik Vranić, vojni obaveštajac za vreme NATO udara 1999, izlaže svoja gnostička saznanja učiteljici Dunji: „Ako nekad baciš pogled na grb Nemanjića, videćeš zmaja koji se obavija oko štita sa belim orlovima. Zmaj je simbol božanskog, jer predstavlja spoj zemlje i neba, zmiju i pticu. Još korak unazad, on je prikriveni oblik bele boginje, stvoriteljke svega“. Sagovornica, iako učiteljica, ne protivreči oficiru, ali pita: „Što nas ovako (pogrešno – V.V.) uče u školi?“ Standardno pitanje – kasnije nastalog – youtube novinarstva u kojem je voditelj zadovoljan prostom činjenicom da uopšte snima emisiju, pa neka gost priča šta mu je volja.

Vranićevo gnostičko učenje je gledaocima izneto bez otklona, tako da se može pretpostaviti da je to i lični pogled na svet autora i scenariste Radoslava Pavlovića, nekadašnjeg savetnika za kulturu predsednika Srbije Tomislava Nikolića. I sasvim je zgodno, kako bi lik u seriji izbegao svaku moralnu dilemu za učešće u ratu tokom kojeg su na Kosovu počinjeni masovni zločini nad civilima od strane Miloševićevog režima. Vranić je savesno obavljao svoju dužnost za vreme sukoba NATO-a i Vojske Jugoslavije, duševno i umno osnažen tajnim kosmološkim učenjima srpskih vitezova i Nemanjića.

Organska slika društva sa svojom prirodnom celinom dominantnom u odnosu na delove, ostavlja malo prostora za ljudsku privatnost, osim ako i ta privatnost ne predstavlja izraz celine. Nije stoga čudno što je episkop bački u tradicionalnom novogodišnjem i božićnom razgovoru za Pečat svog sagovornika Milorada Vučelića oslovio sa „moj verni višedecenijski prijatelj i sabesednik“. Svake godine su razgovori dvojice prijatelja bili sve duži (sada 16 i po strana od ukupno 70), ali se noseća tematika – srpski narod i SPC u sudaru sa globalnim centrima političke moći – nije menjala, izuzev u formulacijama i tekućim pojedinostima.

Najuzbudljiviji deo razgovora počinje kada verni prijatelji odluče da govore o Kosovu kao o Staroj Srbiji. Novog patrijarha, kaže vladika, očekuje stari crkveno-politički program da u saradnji sa državom predano radi na očuvanju „Stare Srbije (Kosova i Metohije) i tamošnjih velikih svetinja u sastavu Srbije“. Pojam Stare Srbije je nastao u 19. veku nakon stvaranja Kneževine Srbije, kako bi označio one istorijske i geografske oblasti koje su još uvek bile u okviru Osmanskog carstva, ali je pored Kosova i Metohije obuhvatao i Sandžak/Rašku i tzv. Vardarsku Srbiju – danas nezavisnu Severnu Makedoniju. Anahrona upotreba pojma u nameri da se intervjuu da patina drevnosti – prijateljstvo vladike i novinara je višedecenijsko, ali neće biti da je i višestoletno – može otkriti da su granice Srbije u mentalnim mapama sagovornika nešto šire od današnjeg Kosova. A zašto i ne bi, kada se i na teritoriji današnje Makedonije nalaze pravoslavni manastiri (velike svetinje), koje su gradili ili obnavljali srednjovekovni srpski vladari i feudalci?

Sledi izjava episkopa Irineja od izuzetne važnosti, tako da je preneta i na naslovnu stranu Pečata: „Onaj ko želi da nam oduzme deo teritorije, ne želi samo naše Kosovo, deo nas. On želi sve naše! On želi da nas ne bude! A Kosovo je tu samo početak. Otuda i poklič – Kosovo je srce Srbije – pogađa samu suštinu. Ako pristanemo da nam uzmu Kosovo, nestaćemo sa lica zemlje“. Istovetan stav o nestanku (smrti) Crkve i naroda, ako se prizna Kosovo, dat je i u saopštenju sa Sabora SPC-a održanog u maju 2018. godine, a da li nam to sada govori i idejni tvorac tog saopštenja, manje je bitno. Važnije je da episkopat ne vlada u potpunosti hrišćanskim učenjem, čim se može složiti sa ovakvim prehrišćanskim vizijama totalnog uništenja. Strahujući od praznog političkog prostora – neispunjenog kosovskom verom – a u kojem građani slobodno, savesno i odgovorno raspravljaju o svojim stavovima, verovanjima i pogledima na svet.

Izjavu je dao hrišćanski episkop, ali kao da progovara i upozorava mnogobožački žrec iz vremena pokrštavanja Slovena, koji je upoznat i sa nužnim surovostima materijalne prirode, ali i sa tajnim duhovnim učenjima na osnovu kojih ljudi komuniciraju sa božanskom celinom kosmosa.

Kosovo je u izjavi bog – u hrišćanskom žargonu idol ili kumir – i on je isto što i priroda (srce) Srbije. Odricanje od Kosova (neverovanje u idola) je smak sveta i prestanak bogopoštovanja prirode ili bića Srbije. Prestanak poštovanja kosovskog idola je samo početak propasti Srbije kao organske (prirodne) celine, nastale na osnovu krvnog srodstva, srpske vere i običaja srpskog roda. Nema razlike između volje kosovskog božanstva (vezanog za teritoriju Kosova) i bića Srbije kao političke zajednice sa suštinom. Bez Kosova, Srbija će postati prazna, bez suštine ili esencije, odnosno baš onakva politička zajednica kakvu je posredno nagovestilo i hrišćanstvo.

I zato mir Božji, Hristos se rodi!

Peščanik.net, 02.01.2021.

NOVE GODINE, BOŽIĆI I OSTALI DUPLIKATI